Agonija kroz koju je Isus prolazio u Getsemanskom vrtu je bila užasno teška. U ovom članku autor piše o tome kako je Krist patio.
„Nisam siguran da sam ovo trebao čuti.“ To bi bio razumljiv odgovor na ono kada čujemo kako se Krist molio u Getsemanskom vrtu. Taj isti osjećaj osjećao sam kada je moj brat bio u krizi, na polovici svog fakultetskog obrazovanja. Moj snažni, pametni, stariji brat bio je u tuzi zbog smjera za koji bi se trebao odlučiti u životu.
Bio je u sobi s našom majkom, kada sam začuo kako plače. Bez uzdisaja, samo jecaji. Probadajući, spontani, tužni jecaji. To je potreslo moj svijet. Djelovalo je tako hitno i važno, a opet tako sramotno. Jesam li trebao znati za ovo? Trebam li slušati? Njegova borba bila je tako intenzivno osobna, da sam osjećao sram zbog prisluškivanja. No, čeznuo sam znati što se događa i što sve to znači. Slični osjećaji prolazili su kroz mene dok sam otvarao svoje srce, za agoniju koju je Krist prolazio u vrtu.
U Getsemanskom vrtu, Krist se obračunavao s napuštenošću na križu, prije nego što je bio uhićen i razapet. „Moja duša je na smrt žalosna.“ (Matej 26, 38) Krist je znao da će svoj tjelesni život izgubiti na križu. No prije toga, izgubit će ono što je dragocjenije: osjećaj Očevog zadovoljstva s Njime. Prije Njegovog uhićenja, Krist je zamislio da će ono što dolazi biti poput kaleža kojeg će morati ispiti. (Matej 26, 39; 42) Kalež je bio ispunjen Božjim gnjevom protiv grijeha, zajedno sa cjelokupnom uništavajućom i iskrivljujućom silom. (Izaija 51, 17) Dok je Krist nastavljao prema događajima Njegove muke, doživljavao je kako se Njegov Otac odmiče od Njega, dalje od grijeha. U svojoj molitvi u Getsemanskom vrtu, Krist se borio s posljednjim iskušenjem; da se okrene od tog užasa i da dopusti da svijet pogine, umjesto Njega.
Krist je znao da dragovoljno mora odabrati da će postati prokletstvom, grijehom, za nas. Malo kasnije, nakon što su vojnici došli kako bi Ga uhitili, Krist će reći: „Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto odmah uza me više od dvanaest legija anđela?“ (Matej 26, 53) Nitko nije mogao prisiliti Krista u odbačenost i smrt. Samo će Njegovo dragovoljno prihvaćanje muke i smrti, kako je planirano za vječnost, dovesti do Božjeg otkupljenja, kroz Kristovu patnju. Sve veća tuga zbog gubitka svijesti o cijenjenoj prisutnosti Njegova Oca pritisnula Ga je na tlo, na lice, u odbijenosti slomljenog srca.
U tužnom intenzitetu ovog sata, čak ni Kristovi najvjerniji učenici nisu mogli biti s Njime. (Matej 26, 40; 43) Možda je tako trebalo i biti. Svjedoci su načuli samo segmente Kristove unutrašnje borbe. Možda bi bili neprikladno, da ne kažem preplavljujuće, kada bismo mogli saznati sve kroz što je Krist prolazio. Stoga, dok prolazimo kroz nekoliko aspekta događaja u Getsemanskom vrtu, želio bih zadržati dozu poniznosti. Hodamo po svetome tlu.
Zašto Getsemanski vrt?
Za vrijeme Posljednje večere u gornjoj sobi, Krist je sam sebe ponudio kroz kruh i vino: „Ovo je moje tijelo…. Ovo je moja krv.“ (Matej 26, 26; 28) Nakon večere, On i Njegovi učenici otišli su iz Jeruzalema i krenuli su do doline Kidron, na zapadnim obroncima Maslinske gore, do predjela koji je poznat kao Getsemani. (Luka 22, 39; Matej 26, 36) Ivanovo evanđelje dodaje neke važne informacije. Getsemani je bio ”vrt”. (Ivan 18, 1) To je riječ koja se koristila za svako mjesto koje je sadržavalo održavano grmlje i drveće. To mjesto i dalje postoji. Getsemani je voćnjak, prepun drevnih stabala maslina. Plodovi tih stabala bili su važni za ulje, koje se koristilo u kuhanju, grijanju, za rasvjetu, pa čak i za iscjeljivanje.
Zanimljivo, Ivanovo nam evanđelje govori: „Krist se ondje često nalazio sa svojim učenicima.“ (Ivan 18, 2) Krist je bio rodom iz Nazareta, daleko na sjeveru. No, poznavao je mjesto u Jeruzalemu, koje je volio često posjećivati. Znamo da je došao u Jeruzalem u vrijeme Pashe, kada Mu je bilo dvanaest godina. (Luka 2, 41) Budući da su se pobožni Židovi okupljali u svetom gradu tijekom svetih festivala, vjerojatno to nije bio prvi Kristov posjet Jeruzalemu prije početka Njegove službe. Zamišljam da je osoba iz malenog mjesta, kao što je bio Krist, voljela čisti zrak i mir, koji pruža priroda voćnjaka. Pronalaženje oaze mira i tišine nasuprot buci gradskog života, sigurno je Kristu pružalo svježinu. Stoga, kada je odlazio u Getsemani kako bi molio, Krist je zasigurno odlazio na mjesto tišine, koje Mu je bilo poznato otprije.
Ime ”Getsemani” znači ”preša za masline”. Nasred voćnjaka nalazio se stroj, koji se koristio za pređu maslina, sve dok iz njih ne bi poteklo dragocjeno ulje. Ispod preše nalazio se veliki kameni bazen. Ogroman mlinski kamen stane u tu zdjelu. Sustav užadi i drvenih stupova omogućuje korisniku kotrljanje kamean oko bazena. Kada se velika kamena posuda napuni maslinama, kamen za mljevenje se kotrlja preko njih, drobeći masline tolikom mason da ulje curi van. Meso i kožica maslina istinski se usitnjavaju kako bi se ispustila svaka kap.
U Izraelu, visoki svećenici bili su pomazani uljem za svoje službe. (Levitski zakonik 21, 10) Izraelski kraljevi također bi bili pomazani, što bi bio znak da je Bog odredio njihovu vladavinu. (1. Samuelova 16, 13) Prorok Ilija pomazao je svoga nasljednika, Elizeja. (1. Kraljevima 19, 16) U tim primjerima, maslinovo ulje predstavljalo bi sam Duh Božji. Nadalje, riječ ”Mesija”, koja se na grčkome prevodi kao ”Christos” ili Krist, znači ”Pomazanik”. Dugo očekivani Mesija bit će spasonosni Božji predstavnik, pomazan od Duha, koji će biti Spasitelj i Gospodin Božjeg naroda. Zaista, Duh se spustio na Krista tijekom Njegovog krštenja, čime Ga je osposobio za Njegovu mesijansku službu. (Matej 3, 16-17) Petar opisuje: „…kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.“ (Djela 10, 38)
Krist je ispunio sve tri zadaće: kao prorok, svećenik i kralj. No sada, u Getsemanskom vrtu, kako se bližilo vrijeme dovršetka Kristovog spasenja čovječanstva, sam Mesija će morati biti pritisnut poput masline. Krist je morao ući u prešu za masline, gdje ga je pritisnuo sav teret ovoga svijeta. Njegova vlastita duša bila je pritisnuta teretom naših grijeha. Krist je morao donijeti namjernu odluku da će otići u tamu, očaj i smrt, koji će Ga zadesiti kada na sebe ponese grijehe ovoga svijeta. Želeći ostati vjeran svojoj misiji, Krist je u Getsemanskom vrtu pristao na to da bude pritisnut, do smrti na križu. Njegova će krv biti istisnuta iz Njega, kako bismo mi mogli biti otkupljeni.
Drobljenje srca i volje
Zaronimo sada dublje u Kristovu unutrašnju borbu, koju je osjetio tijekom molitve. Izaija 53, 12 opisuje Mesiju u patnji: „Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.“ Ova duhovna borba bila je ključni dio žrtve. Pitam se koji je psalam Kristu pao na pamet kada je tražio riječi za svoju agoniju. Koliko bi bio prikladan Psalam 6! Zamislimo Krista, kako je poklonjen, licem prema dolje u vrtu, kako se moli Ocu, za kojeg je osjećao da je sve udaljeniji od Njega:
„Jahve, nemoj me karati u srdžbi svojoj, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti! Smiluj mi se, Jahve, jer sam iznemogao, Jahve, ozdravi me jer dršću kosti moje. Duboko mi je duša potresena, a ti, o Jahve – dokle ćeš? Vrati se, Jahve, dušu mi izbavi, spasi me rad svoje dobrote: jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva? Iznemogoh od pusta jecanja, u noći postelju plačem zalijevam, suzama ležaj natapam. Od žalosti oko mi gasne i slabi, jer su mnogi neprijatelji moji.“ (Psalam 6, 2-8)
David je jasno pisao o nevolji koja ga je lomila; patnji duše, tjelesnoj boli, vapajima srca i rijekama suza. Izgledalo je kao da se primiče smrt kao završetak, gdje će svako štovanje Boga utišati tmina. Izgledalo je kao da se na njega u potpunosti spustio Božji gnjev. Davidov zapanjujući pjesnički način izražavanja ostat će i stoljećima kasnije, opisujući agoniju koja će biti daleko veća od njegove. Njegovi stihovi pomogli bi Kristu u izražavanju Njegove vlastite tuge, koju je osjećao zbog odbačenosti, koja je bila daleko veća od bilo čega što je David ikada osjetio.
Raniero Cantalamessa smatra da događaji u Getsemanskom vrtu otkrivaju ”unutarnje aspekte Kristove muke: smrt srca, koja prethodi i daje značenje smrti tijela. Događaji u Getsemaniju označavaju najdublju dubinu, tijekom prijelaza Krista iz ovoga svijeta u Očev.“ Kakva je to vrsta žalosti? Možda se Krist osjećao ovako: kao da je pritisnut tugom poput masline ispod kamena. Kao da nosi teret svijeta na svojim leđima, znajući da će ga taj teret zdrobiti. Bojati se, usprkos ranijim predviđanjima koja su govorila drugačije, da nikada više neće ustati; a strahujući da više nikada neće ustati, to bi značilo da će i svijet ostati ležati. Sve bi bilo izgubljeno. Sve što je želio, sve za što se molio, sve za što je radio, sve za čime je čeznuo će nestati. Sva sila, koju je uložio na iscjeljenje, bit će ni za što. Cijeli ovaj svijet, kojeg je iskusio s takvim radošću, postat će pepeo u Njegovim ustima. Sve i svatko koga voli će biti izgubljeni. Zauvijek.
No gore od toga, daleko gore, prisutnost koju je oduvijek poznavao, je nestajala. Udobno uvjerenje Očeve ljubavi u Njegovom srcu, koju je osjetio oduvijek, polako je nestajala. Krist je osjetio kao da postaje odbojan svome Ocu. Izgledalo je kao da Bog od Njega okreće svoje lice. Takva praznina užasava. Postojan osjećaj bezgranične utjehe nestaje i otvara put neograničenom bezdanu. U kojem ne čeka ništa osim neograničene tame.
Poslanica Hebrejima pokazuje nam središte Kristove muke u stihovima, koji na poseban način govore o važnosti događaja u Getsemaniju:
„On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.“ (Hebrejima 5, 7-9)
Krist se trza zbog onoga što Ga očekuje. Svatko drugi bi odmah odustao u očaju. No On, na koljenima i licem prema zemlji, izravno progovara vapajem svoje duše: „Oče moj, ako je moguće, neka me ovaj kalež zaobiđe!“ (Matej 26, 39) Drugim riječima: „Iščupaj me iz ovoga! Spasi me! Nemoj me ostaviti! Učini ovo na drugačiji način. Ovaj užas je pretežak za mene. Abba, uzmi ovaj kalež od mene!“
Njegova odluka
Luka, ljubljeni liječnik, opisuje tjelesne učinke Kristove patnje, kroz koju je prolazio dok se borio kako bi poslušno prihvatio kalež: „Jer je bio u agoniji, molio se usrdnije; a znoj njegov postade kao velike kapi krvi koje padaju na zemlju”. (Luka 22,44). Ovdje možemo susresti ono što je postalo nazvano hematohidroza, rijetka, ali dokumentirana tjelesna reakcija na ekstremni stres: pucanje kapilara ispod kože tako da krv kaplje kroz pore. Krist je iskusio krajnje oblike stresa. Tražilo se da Njegova sveta duša u potpunosti prihvati sav ljudski grijeh.
Toliko smo ograničeni da teško možemo zamisliti takav sukob s grijehom u nama. Kao što nam poslanica Hebrejima kaže: “U svojoj borbi protiv grijeha još se nisi odupirao do te mjere da proliješ svoju krv”. (Hebrejima 12, 4) Navikli smo biti grješni. Ali Krista je užasavala pomisao da mora ispiti kalež otrova srca, kalež prepun sluzi opačine čovječanstva. Dok je sve svoje dane živio za volju svoga Oca, sada je božanska volja zahtijevala da postane ono što su On i Njegov Otac mrzili: sam grijeh. Kao što Pavao piše: “Učinio je grijehom onoga koji nije znao grijeha, da u njemu postanemo pravednost Božja”. (2. Korinćanima 5, 21)
Reakcija tijela na fizičku bol jest vrištanje u našim mozgovima da nešto nije u redu. Moramo se udaljiti od izvora boli; moramo tražiti sigurnost; moramo okončati ovu prijetnju. Potrebna je ekstremna koncentracija, temeljena na unaprijed programiranom znanju o tome što vodi prema životu i zdravlju, kako bi se prešlo u bol kada se kost ”resetira” ili ranjeni mišić istegne. Potrebna je snaga volje, na temelju informiranog obećanja, da ćemo staviti goruće kapi u oči ili prihvatiti kemoterapiju, koja će nas gotovo ubiti. Krist je doživio neizrecivo veću bol, sramotu križa, odvratnost da postane prokletstvo, zbog onoga što je znao da nas čeka: radost našega spasa i sjedenja zdesna Ocu. (Hebrejima 12,2) Radost koju je shvatio izdaleka. Kad je nestao sav osjećaj Božje naklonosti, Krist se pouzdao u Sveto pismo. Oslonio se na sveti zapis onoga što je Njegov Otac učinio u prošlosti i obećao za budućnost. Prisjetio se svog krštenja i Očeva glasa. Prisjetio se svoje misije. Prisjetio se, iako nije mogao osjetiti njezinu punu snagu, ljubavi koja je prošla između Oca i Sina od vječnosti. Sjetio se zajedničke odlučnosti Oca i Sina za spasenje svijeta, koji je pao u grijeh. „Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež; ipak, neka ne bude kako ja hoću, nego kako ti hoćeš”. (Matej 26,39) U tom je trenutku molio upravo one riječi kojima je svoje učenike naučio moliti: “Oče naš . . . neka bude volja tvoja”. (Matej 6, 9–10)
Sudbina svemira okrenula se ovoj nepokolebljivoj volji vjernosti. Možemo zamisliti kako su sile grijeha i zla urlale na Kristovu dušu. Nagomilani buntovnički povik svakog ljudskog srca: “Ja! Moj način!” tražio da nas zaboravi i spasi sebe. Ipak, On je utišao tu galamu nečim što bi moglo biti ništa više od promuklim šaptom: “Ipak.” Usamljeni ljudski glas vjernosti odjekivao je kroz kakofoniju naše pobune sve do Edena. Uz beskrajnu cijenu za sebe, Isus je svom Ocu ispravno odgovorio umjesto nas. U Getsemaniju je Isus donio užasan izbor: ispio je kalež gnjeva koji nije zaslužio. Svjetlo svijeta pristalo je biti ugašeno najdubljom tminom. Krist je zakoračio u vode smrti i napuštenosti, kako bismo te vode mi mogli proći jednako sigurno kao da hodamo po suhome. Naše nevino pashalno Janje bilo je žrtvovano za nas. Bezgrešan je za sebe privukao suprotnost te je postao grijehom. U potpunosti je ušao u prešu za masline Getsemanskog vrta.
Zanimljivo je da se Kristov nemir s vremenom pretvorio u mir. Iako ga je čekala mučna smrt, Isus je pokazao savršenu smirenost pred glavnim svećenikom, judejskim kraljem i rimskim namjesnikom. Prešao je granicu između aktivnog iskušenja izbora i mira rješavanja. Agonija bi potrajala, ali bi bilo jasno da je Isus bio gospodar čak i nad silama koje su ga vezivale.
Što mi možemo učiniti za Njega?
U Getsemaniju je Isus zamolio Petra, Jakova i Ivana neka “ostanu ovdje i bdiju sa mnom”. (Matej 26, 38) Naravno, svaki put kad bi se vratio, Isus ih je zatekao kako spavaju. Kako ih je tužni prijekor morao probiti svakim sjećanjem u godinama koje dolaze: “Pa, zar ne biste mogli bdjeti sa mnom jedan sat”? (Matej 26, 40). Kristovi su učenici kroz stoljeća osjećali svoju sličnu slabost. Od nas se nije tražilo da nosimo težinu grijeha ili podnosimo križ, samo da ostanemo budni i pravimo Mu društvo. Ali nismo mogli. Ipak, čeznemo za tim. Čitajući ove izvještaje, pokušavamo gledati i moliti se s Isusom, ući u njegovu agoniju i nekako je podijeliti na način koji bi Mu donio utjehu. C.S. Lewis bilježi pravu naklonost onih koji vole Otkupitelja u sceni iz filma Lav, Vještica i ormar. Veliki lav Aslan ponudio je svoj život u zamjenu za razdražljivog školarca Edmunda, koji je izdao njegovu braću i sestre. U noći prije nego što će Aslan biti ubijen za Kamenim stolom, dvije djevojke Lucy i Susan slijede ga iza njega, promatraju ga, žudeći da ga utješe. Ispunjen tugom, lav dopušta djeci da ga neko vrijeme prate:
Opet su krenuli naprijed i jedna od djevojaka hodala je sa svake strane Lava. Ali kako je polako hodao! I njegova velika, kraljevska glava klonula se tako da mu je nos gotovo dotaknuo travu. Trenutno je posrnuo i tiho zastenjao.
“Aslane! Dragi Aslane!” reče Lucy, „što nije u redu? Zar nam ne možeš reći?”
“Jesi li bolestan, dragi Aslane?” upitala je Susan.
“Ne”, rekao je Aslan. “Tužna sam i usamljena. Stavi ruke na moju grivu da osjetim da si tu i pusti nas da hodamo tako.”
I tako su djevojke učinile ono što se nikada ne bi usudile učiniti bez njegovog dopuštenja, ali ono što su žudjele učiniti otkad su ga prvi put ugledale: zakopali su svoje hladne ruke u prekrasno more krzna i pogladile ga i, tako, hodao s njim.
Mesija, Pomazanik, otišao je u prešu za masline da bude stisnut pod velikim kamenom grijeha svijeta. Otišao je razotkriti temeljnu pogrešku u ljudskom srcu. U ovoj fazi svog silaska, pao je na lice u agoniji spoznaje, iskusivši Očevu odbojnost prema grijehu. U Getsemanskom vrtu, mjestu gdje se duše slomile, dok se prisutnost njegovog Oca povlačila i njegovi vlastiti učenici koji su bježali, Isus je rekao: “Ipak, neka bude volja tvoja.” On je dragovoljno ušao shrvan pod teretom svijeta.
Što možemo učiniti za Njega? U jednom smislu, apsolutno ništa: samo nas je Krist tako mogao spasiti. Ali u drugom smislu, sve. Za Njega možemo učiniti ono za čim je žudio od početka, u Edenu. Da Mu pravimo društvo. Ostati u Njegovoj blizini. Da stavimo ruke na Njegovu kosu i Njegova ramena. Pomazati Ga našim suzama, zbog onoga koliko Ga je to koštalo. Ostati s Njim. Voljeti Onoga koji nas tako voli, koji je otišao tako daleko u napuštenosti, kako sami nikada ne bismo bili napušteni. Prošao je kroz smrt i pakao kako bismo mi mogli sigurno proći kroz ovo dvoje.
Samo nekoliko riječi koje imamo u opisu događaja u Getsemaniju nas užasavaju. Osjećamo se kao uljezi koji prisluškuju Kristovu intenzivnu osobnu agoniju. Nemamo izvještaj o svemu za što je Krist molio. Ali ono što imamo, primamo sa strahom i trepetom otkrivenja takvog svetog prizora. Tako ovoga Velikog četvrtka bdimo s Isusom, prianjajući uz Njega u klanjanju, dok još jednom vidimo kako je na svome licu, u molitvi. Po našoj pažnji, mi Ga volimo.
Autor: Gerrit Scott Dawson; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org
