„Može li žena zaboravit` svoje dojenče, ne imat` sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“ (Izaija 49, 15)
Ovo je oduvijek bio jedan od mojih najdražih stihova. Zamišljala sam duboku povezanost između majke koja doji i njezinog djeteta, velike ljubavi koju osjeti prema djetetu, duboku intimnost dojenja: majka i beba u odnosu koji daje život.
No nakon toga sam i sama dobila dijete i počela sam dojiti.
Jao
Ispočetka je dojenje bilo agonija. Niti ja niti moja malena kći nismo znale što radimo. Obje smo bile frustrirane i žalosne. Nikada neću zaboraviti primjedbu jedne medicinske sestre, koja je bila izrečena ljubazno, ali je bila poput noža koji je probio moje srce: „Moji dojmovi u vezi vaše bebe jest da je ona vrlo gladna i vrlo umorna.“ Osjećala sam se očajno.
S vremenom sam naučila. No tada je došao pravi ispit. Učestalost dojenja bebe bilo je nešto iscrpljujuće. U nekim noćima bih je čula kako plače i željela sam iz dubine duše ne otići kod nje. Bila sam tako iscrpljena da je to bilo nezamislivo. Osjećala sam se kao penjačica koja se penje Mount Everestom i koja ne želi ništa više nego samo leći dolje u snijeg i zaspati, jer je preumorna da bi se obazrla na posljedice.
No znala sam da me moja beba treba. Zato sam ustala, bez obzira na svoju iscrpljenost i otišla sam do nje.
Može li mama zaboraviti?
Izaija je upitao: „Može li majka zaboraviti dijete na svojim prsima?“ Puno puta majka to priželjkuje. Iscrpljena, frustrirana i usamljena od noćnih smjena, majku njezino tijelo boli od rađanja, dok njezin um dolazi do samog ruba očaja. Treba priznati, postoje radosni, lijepi trenuci s novorođenim djetetom. No ti su trenuci pomiješani s patnjom.
Bez obzira na to doji li ili ne, svaka majka zna da je potrebno žrtvovanje koje će dugo trajati, tijekom brige za novorođenče. Poput penjanja u smrtnu zonu, majčinstvo može izvana djelovati lagano: no svaki maleni korak kojeg majka poduzme troši enormno puno tjelesne i psihičke snage.
Prošli tjedan prošla sam pokraj bolnice pored koje je pisalo ”sigurno odlagalište za majke” Zamišljala sam koliko majka mora biti očajna da bi se odvezla u bolnicu i ostavila svoju bebu ondje, znajući da se sama ne može brinuti za nju.
Sjećam se koliko je teško meni bilo prvih nekoliko tjedana s prvim djetetom, usprkos svoj podršci koju sam imala od obitelji i prijatelja, predati svoje dijete na brigu strancima.
Božanska majčinska žrtva
„Može li majka zaboraviti dijete na svojim prsima i nemati suosjećanje za dijete koje je rodila? Iako majka može zaboraviti svoje dijete, ja neću zaboraviti tebe“. Božja ljubav prema nama nije prepoznatljiv osjećaj. Ovaj prikaz nije proslava naše ljupkosti kao nanovo rođenih beba: „Bog nikada ne bi mogao odbaciti takva ljupka stvorenja kao što smo mi“. Umjesto toga, ovi stihovi otkrivaju Božju snažnu i teško dobivenu posvećenost za našu dobrobit, Njegovu neodlučnost da nas pusti, bez obzira na to koliko teški kao osobe postali, kao i Njegovu ustrajnost prema tomu da na nas gleda kao na one koji su stvoreni na Njegovu sliku, kao i to koliko se Bog želi pobrinuti za nas kada Ga najviše trebamo.
Metafore o majčinstvu za Boga naglašavaju Stari zavjet. „Odnemaruješ Stijenu što te na svijet dade, ne sjećaš se više Boga koji te rodi!“ (Ponovljeni zakon 32, 18) „Šutjeh dugo, gluh se činjah, svladavah se; sad vičem kao žena kada rađa, dašćem i uzdišem.“ (Izaija 42, 14) „Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu.“ (Izaija 66, 13)
Ljubav Boga prema nama je odnosna i ona je požrtvovna. Ovo najjasnije vidimo u Isusovoj krvavoj smrti, koju je radi nas podnio na križu. Zbog Njegove žrtve, mi smo ujedinjeni s Njime.
Bog koji ne može otići
Trenutno očekujem treće dijete i iskustvo ranjivosti nošenja drugog ljudskog bića unutar vlastitog tijela podsjeća me na sigurnost, koju imamo u Kristu. Kada je On umro, mi smo umrli i naš život je, poput nerođenog djeteta, sada ”skriven s Kristom u Bogu”. (Kološanima 3, 3)
Da, Bog nas voli sličnom ljubavlju koju majka prikazuje svom novorođenčetu. Mi smo oni koje je On otkupio i koji su stvoreni na Njegovu sliku i On uživa u nama. No dojenje me naučilo da je Božja ljubav nešto više od privrženosti.
Kada ne uspijem i kada ponovno i ponovno dovedem Boga do frustracija, On ipak ustaje kako bi ispunio moje potrebe. Iako očajna majka može zaboraviti ili pak željeti prestati brinuti se o svome djetetu, Bog nas nikada neće zaboraviti.
Izaija 49, 16 nas uči: „Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.“ Bebe ostavljaju rane na tijelima svojih majki. Mi smo isto tako ostavili rane na Kristovom tijelu.
No, poput brižne majke, Krist nas nikada neće ostaviti ni napustiti. (Hebrejima 13, 5)
Autorica: Rebecca McLaughlin; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
