Sotonizam je, poput hasidizma, izrastao iz judaizma, njegovih tajnih, okrutnih i kabalističkih sekti. Do XVIII. stoljeća razvijao se kao tajna judejska sekta, a zatim, odvojivši se od judaizma, postao je jedan od utjecajnih pravaca masonerije.
Sotonistički rituali kao idejna jezgra masonerije, gotovo su otvoreno priznati od najpoznatijih vođa slobodnih zidara Amerike i Europe – Alberta Pikea (kult Baphomet), Helene Blavatsky (“luciferijanstvo”) i Aliestera Crowleya (poklonjenje Antikristu, “Zvijeri”).
U XIX. stoljeću francuski Židov Eliphas Levi osnovao je sotonističku sektu. Primjećujući da je magija izvor moći, on je naročitu pozornost posvetio seksu i narkoticima. Četrdesetih godina XIX. stoljeća pojavila se još jedna sotonistička sekta iz koje se potom, pod rukovodstvom bivšeg svećenika i bivše redovnice, osnovala “crkva Carmilla”.
Sotonistički ritual
Jezgra rituala sotonističkih sekti, kao i njihovih prethodnika tajnih okrutnih judejskih sekti, bili su krvavi obredi.
Sotonisti su, kao i njihovi prethodnici, smatrali da krv nevinih žrtava služi kao glavni zalog uspješnosti rituala kojim se klanjaju Sotoni. Prema učenju kabalističkih sekti, iz kojih su proizišli sotonisti, krv nije samo simbol života, već i sam život: u njoj počiva energija koja se u času smrti oslobađa i koju je moguće iskoristiti za vrađžbine i magiju.
Kao što je primijetio mason-sotonista Aleister Crowley, da bi se postiglo maksimalno duhovno djelovanje, prijeko je potrebno izabrati žrtvu koja ima najveću i najčišću snagu. Djeca muškog spola, koja su “apsolutno nevina”, idealne su žrtve. Gotovo u svim slučajevima ljudska žrtva je najbolje sredstvo da se postigne magijska sila.
Ritualna ubojstva i magijsko djelovanje pomoću krvi žrtava, s ciljem poklonjenja sotoni, dobila su kod sotonista naziv “crnih misa”. Prvi podatci koji su došli do nas о “crnim misama” izvođenim po ugledu na katoličku službu, odnose se na drugu polovinu XVII. i početak XVIII. stoljeća. Za njihovo obavljanje sotonisti su privukli nekadašnje katoličke svećenike koji su bili otpadnici od Crkve.
Jedan od takvih bivših svećenika, sotonista Gvidburg, opisao je kako su se održavale ovakve “mise”: naga žena bi lijegala na krevet spustivši s njega glavu i noge. Na ženine grudi bi postavili ručnik s križem, a na trbuh bi stavili čašu. Gvidburg bi zasjekao nožem grlo djeteta i postavio čašu da se napuni krvlju. Djetetovo tijelo bi sačuvali da bi potom od njega spravljali magični prah.
Danas “crne mise” imaju “profesionalniji” karakter. Razrađeni su svi detalji sotonističkog kulta. Umjesto prijašnjeg kreveta koristi se “sotonistički oltar” – stol dug oko dva metra i širok oko jednog metra. Na “oltar” se stavlja obnažena žena, uglavnom prostitutka. Na njenom trbuhu se ucrtava pentagram čijih pet šiljaka simboliziraju zemlju, zrak, vatru, vodu i duh.
Na “oltar” se postavljaju svijeće crne boje; njih prave od masnoće nekrštene djece. Čaša koju koriste sotonisti može biti napravljena od bilo kog metala (ali samo ne od zlata). U čaši se miješaju vino i mokraća prostitutke. Za vrijeme obreda u svojstvu simbola sile ili oruđa za prinošenje ljudske žrtve može se koristiti mač. Iza oltara je postavljen obrnuti križ.
Netko od sotonista se upućuje u crkvu da bi tamo dobio “presvete darove”. Za vrijeme “crne mise” se vrši njihovo oskvrnuće. Ako ne uspiju u crkvi doći do “svetih darova”, sotonisti prinose čovjeka za žrtvu, dodaju njegovu krv u čašu, i svi prisutni se njome “pričešćuju”. Poslije “pričešća” učesnici završavaju svoj ritual orgijom.
Kao što zaključuje G. Simpson, dječji liječnik iz Los Angelesa: “Treba priznati da su sotonistički akti nasilja prema maloj djeci strašna realnost. To je urgentan problem na koji liječnici moraju skrenuti pozornost javnosti”. Početkom devedesetih godina na američkom radiju i televiziji emitirana je reportaža u kojoj je rečeno da u SAD-u godišnje nestaje do 40 tisuća djece, a da se svake godine u ovoj zemlji pronađe 5 tisuća mrtvih tijela nepoznate djece. Među američkim prostitutkama postoji naročiti biznis – neke od njih služe kao naročiti inkubatori beba koje se prodaju sotonistima za “crne mise” (krajem osamdesetih godina sotonisti su plaćali za takvu djecu 3-5 tisuća dolara).
Međutim, nisu samo mala djeca žrtve ritualnih ubojstava sotonista. Američki poklonici vraga su često za vrijeme svojih obreda ubijali i odrasle ljude. Godine 1986. cijelu Ameriku je potresao slučaj ritualnog ubojstva A. Perry. To se dogodilo u memorijalnoj crkvi sveučilišta Stanford (Kalifornija). Prema izjavama crkvenih službenika – “to je bio sotonistički ritual”. Ubojstvo je izvršeno u prostoru oltara. Oko tijela sotonisti su postavili svijeće, a nad tijelom je obavljeno oskvrnuće. Policija je uspjela otkriti samo jednog sotonistu-ubojicu – Davida Berkowitza.
Bio sam u toj crkvi: prilično je prostrana, slabo osvijetljena, ima debele zidove – idealno mjesto za održavanje “crnih misa” i drugih sotonističkih rituala. Kako se ova crkva nalazi nedaleko od Hooverovog instituta u čijem arhivu sam radio 1996. i 1997. godine, uspio sam pratiti neke događaje koji su se u njoj odvijali. Na crkvu su bacili oko homoseksualci: tu su protestantski svećenici regularno održavali obrede “vjenčavanja” muških homoseksualaca i lezbijki. Ovakav prizor je prilično slikovit. Govori se da se na neka od ovih “vjenčanja” skupljaju stotine homoseksualaca i lezbijki iz raznih gradova SAD-a. Obavljajući “vjenčanje,” svećenik stoji na istom mjestu na kojem se odigralo ritualno ubojstvo i oskvrnuće.
Danas je ova crkva, bez sumnje, postala jedno od najpopularnijih mjesta koje posjećuju sotonisti i homoseksualci. Očito, nisu slučajno organizatori Organizacije ujedinjenih religija izabrali upravo ovo mjesto da održe svoju konferenciju.
Najpoznatiji sotonist u XX. stoljeću i osnivač Crkve sotonine bio je mađarski Židov Anton Szandor LaVey (rođen 1930.), “duhovni” učenik A. Crowleya. Kao i njegov učitelj, LaVey je svojom glavnom misijom smatrao uništenje kršćanstva.
Oslanjajući se na Crowleyeve spise, LaVey je sastavio dvije temeljne knjige za praksu svakom suvremenom sotonisti – Sotonističku bibliju i Sotonistički ritual, a 1996. godine proglasio je sebe osnivačem Sotonine crkve. U siječnju 1967. obavio je prvo sotonističko “vjenčanje”, u lipnju – sotonističko “krštenje”, a u studenomu – pogreb.
Sve ovo je objavljeno javno. Najveće američke novine podrobno su prikazale sotonističku djelatnost.
“Vjenčanje” je obavio vrhovni sotonin vrač A. LaVey, u prvoj sotonističkoj crkvi San Franciska. U ceremoniji je, osim LaVeya, učestvovalo još 30 knezova tame.83
S isto tako golemim publicitetom prošao je i pogreb izvjesnog E. Olsena, mornara, koji je zaviještao da ga pokopaju po sotonističkom ritualu. Sotonističko “opijelo” je obavljeno u istoj toj prvoj sotonističkoj crkvi San Franciska, a zatim je s mornaričkim počastima tijelo predano zemlji.84
U ožujku 1970. godine Sotonina crkva je bila primljena u Nacionalno vijeće crkava SAD-a. U Pentagonu je, usporedo s drugim konfesijama, bio predstavljen glavni kapelan Sotonine crkve pod čijim je upravljanjem služilo oko stotinu kapelana-sotonista koji su podmirivali potrebe oružanih snaga SAD-a.
Devet sotoninih pristupa
Za svoje sljedbenike LaVey je formulirao 9 glavnih Sotoninih principa:
1) Sotona predlaže popuštanje bludnim željama umjesto ograničenja!
2) Sotona predlaže punokrvan život umjesto produhovljenih maštanja!
3) Sotona predlaže savršenu mudrost umjesto licemjerne samoobmane!
4) Sotona predlaže dobrotu prema dostojnima umjesto besmislene ljubavi prema nezahvalnima!
5) Sotona predlaže pravo osvete umjesto principa opraštanja!
6) Sotona predlaže odgovornost prema odgovornim ljudima umjesto brige о psihičkim vampirima!
7) Sotona shvaća čovjeka kao običnu vrstu životinje, čije je ponašanje ponekad bolje, ali je, redovito, gore od ponašanja običnih životinja koje idu na četiri noge. Poradi svog “božanskog, duhovnog i intelektualnog razvoja” on je postao najsurovija od svih životinja!
8) Sotona dopušta sve takozvane grijehe jer pružaju fizičko, osjetilno i emocionalno zadovoljstvo!
9) Sotona je uvijek bio najbolji prijatelj Crkve jer se, zahvaljujući njemu, ona tokom mnogih godina imala čime baviti!
Američki svećenik Jeffrey Steffon, koji je specijalno izučavao sotonizam, smatra da postoji sedam razina približavanja sotoni.
Na prvoj se nalaze oni koji se bave gatanjem i običnim formama tradicionalne magije. Ovoj grupi pripadaju i oni koji se s vremena na vrijeme bave spiritizmom.
Na drugoj razini Steffon smješta one koje privlače spiritističke seanse, alkohol, narkotici i glazba u stilu “hard rock”. Dio predstavnika ove grupe čitaju knjige poput Sotonističke biblije i Sotonističkih rituala, a ponekad čak pokušavaju provesti neki od ovih rituala.
