U naletu bijesa, poslala sam neprijateljski e-mail, a onda sa žaljenjem zurila u zaslon svog računala. Jesam li to stvarno rekla?
Odnosi su bili napeti – naša obitelj bila je usred preseljenja i svi smo bili nesigurni i premoreni, ali znala sam da je posrijedi nešto više od toga. Da budem posve iskrena, taj nedavni izljev bijesa postao je pravilo. Počela sam ljudima odgovarati u ljutnji umjesto u ljubavi. Gorčina je nekako zamijenila moj mir u Kristu.
Te noći u našoj hotelskoj sobi, izlijevala sam svoje srce Bogu. “Gospodine, zašto takav bijes osjećam radi nebitnih stvari?”
Kao odgovor, na pamet mi je pao stih iz Luke 6,45: “Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.”
U tom trenu, obnovilo mi se sjećanje na izdaju iz prošlosti, otkrivajući gnojnu ranu, onu koju sam držala i stiskala dok rana nije iscurila, pretvarajući je u gorčinu. A tada je gorki korijen, koji sam posadila i zalijevala sa jednom negativnom misli za drugom, prerastao u ružni korov koji je istisnuo radost Krista.
Biblija daje brojne primjere pojedinaca koji su se bavili izdajama. Poput Davida ili Josipa, neki su se okrenuli Bogu za utjehu i vodstvo. Dok su drugi, poput Ezava, hranili svoju gorčinu do ubojitog gnjeva.
Postanak 27,41 nam govori: “Ezav zamrzi Jakova zbog blagoslova kojim ga je otac njegov blagoslovio pa reče u sebi: ‘Čim dođu dani žalosti za mojim ocem, ubit ću ja svoga brata Jakova.'”
“Dakle, osveta je neosporno bila na Ezavovom umu”, rekao je dr. Stanley iz crkve In Touch Ministries. Ezav nije uzeo u obzir činjenicu da je dobrovoljno prodao svoje prvorodstvo (Postanak 25). Umjesto toga, fokusirao se na to kako mu je nanesena nepravda, što ga je razbjesnilo.”
Na sličan način, gorčina nas drži usmjerene na napad, te nas sprječava da se preispitujemo i rastemo. No, kada naše povrede predamo Bogu, tražeći ga mudrost i vodstvo, On izvlači dobro iz naših najdubljih boli. To je svakako bio slučaj s Josipom, mladićem koji je bačen u čatrnju, a potom prodan u roblje.
Ali nije bilo naznaka da je Josip u svom srcu gajio ogorčenost. “Siguran sam da je Josip bio duboko povrijeđen”, rekao je dr. Stanley. “Ali stvarno ne postoji biblijski dokaz da je Josip gajio neprijateljske osjećaje, mržnju ili ogorčenost prema nekome. Ustvari, sumnjam da bi mu Bog pokazao toliku milost i naklonost da je u svom srcu gajio neopraštanje.”
Kad čitamo o Josipovom životu koji je opisan u Postanku 37-50, zapažamo da je Josip svako iskušenje podnosio sa ustrajnošću i predanom poslušnošću. U Postanku 39,2 nam je rečeno, “Jahve je bio s Josipom, zato je u svemu imao sreću: Egipćanin ga uzme k sebi u kuću.”
Bog je blagoslovio Josipa u njegovom poniznom stanju, u njegovom činu podložnosti, donoseći mu uspjeh, ne kao kralju, već kao kupljenom robu. Rezultat? Bog ga je uzdignuo na položaj časti.
“Vidje njegov gospodar da je Jahve s njim i da svemu što mu ruka poduzme Jahve daje uspjeh; zavolje on Josipa, uze ga za dvoranina i postavi ga za upravitelja svoga doma i povjeri mu sav svoj imetak.” (Postanak 39,3-4).
Bog je blagoslovio Josipa u njegovom ropstvu – u njegovoj izdaji. A onda je Josip bio opet izdan, ovoga puta od strane Potifarove supruge. Optužila ga je za seksualni napad, pa ga je Potifar bacio u tamnicu. U ovom trenutku, netko bi pomislio da je Josip postao ogorčen, ili u najmanju ruku da će odustati. No, on to nije učinio. Dok je bio u prljavoj, vlažnoj egipatskoj tamnici, Josip je ostao vjeran – Bogu i zatvorskoj straži. I Bog ga je za to blagoslovio.
“Činjenica je da – gdje god je Josip išao, bio je unaprijeđen”, kaže dr. Stanley. “Ljudi jednostavno nisu mogli zanijekati da je nešto u vezi njega bilo drugačije. Svi oni koji su imali autoritet nad njim – Potifar, glavni peharnik i faraon – prepoznali su da je Bog bio s Josipom i radi toga bili blagoslovljeni (Postanak 39,2-5; 21-23; 41,38-41). Ali, da je Josip bio ispunjen osvetom i mržnjom, sumnjam da bi mu bila dana tolika odgovornost. Umjesto toga, to je bila milost Božja i njegov odnos s Ocem, što ga je savršeno stavilo u poziciju da postiže takvu naklonost gdje god je išao.”
Mnogo godina kasnije, kada je Josip susreo svoju braću – svoje izdajice – licem u lice, potpuno iskreno bio je u stanju reći: “Ali se nemojte uznemirivati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu. Dvije su već godine što je glad došla na zemlju, a još pet godina neće biti ni oranja ni žetve u zemlji. Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak na zemlji te da vam život spasi velikim izbavljenjem. Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom.” (Postanak 45,5-8).
“Josip je imao ogromnu mudrost”, kaže dr. Stanley. “Mogao je vidjeti kako Božja ruka vodi svaki aspekt njegovog života, i zato što je bio usredotočen na Oca, bilo mu je lakše oprostiti njegovoj braći za njihova djela.”
Bog čezne za nama da idemo kroz život sa istom ovom nepokolebljivom usredotočenosti, pouzdajući se u Njega da će ostvariti svoje ciljeve u našem životu. “Iako Bog ne uzrokuje sve loše što nam se događa – kao onda kada smo izdani, prevareni ili odbačeni – ništa nas ne dostiže bez Njegovog dopuštenja za neku veću svrhu”, kaže dr. Stanley. “Kad bismo samo mogli vidjeti svoj život iz Njegove točke gledanja – od početka do kraja – razumjeli bismo kako sve to zajedno djeluje za naše dobro (Rimljanima 8,28).
Time što sebe cijele predamo Bogu – povrede i sve – i tražimo Njegovo vodstvo u svakoj situaciji, stavljamo se u poziciju da primimo milost, iscjeljenje i blagoslove, od kojih je najveći blagoslov nesmetano zajedništvo sa samim Bogom.
Autorica: Jennifer Slatery; Prijevod: Vesna L.
