Može li Bog zaboraviti moje grijehe? Pashalno Janje Božje koje je došlo kako bi ”ponio na sebe grijehe ovoga svijeta” (Ivan 1, 29).
Činjenica da prvo jasno spominjanje novoga saveza u Novome zavjetu dolazi od Krista, je nešto prekrasno. Krist o tome govori u trenutku koji najbolje odgovara.
Nakon što je podijelio Posljednju večeru sa svojim učenicima, Krist uzima kalež s vinom i govori im: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.“ (Luka 22, 20) Postoji mnoštvo značenja, koje dolaze iz ovih riječi, a koje će kasnije promijeniti svijet.
Veliki, središnji trenutak
Nakon što su sjeli oko stola te večeri, učenici su promatrali iz prve ruke veliki, središnji trenutak u povijesti otkupljenja svijeta. Pashalno Janje Božje koje je došlo kako bi ”ponio na sebe grijehe ovoga svijeta”, (Ivan 1, 29) otvaralo je novozavjetni pashalni obrok, kao sjećanje na dugo očekivani pashalni obrok, kojeg je prorokovao prorok Jeremija. (Jeremija 31, 31-34) Pisac poslanice Hebrejima ovo u punini citira:
„Evo dolaze dani – govori Gospodin – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim dovršiti novi Savez. Ne Savez kakav učinih s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske jer oni ne ustrajaše u mom Savezu pa i ja zanemarih njih – govori Gospodin. Nego, ovo je Savez kojim ću se svezati s domom Izraelovim nakon ovih dana – govori Gospodin: Zakone ću svoje staviti u dušu njihovu i upisati ih u njihova srca. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više nitko učiti sugrađanina i nitko brata svoga govoreći: “Spoznaj Gospodina”, ta svi će me poznavati, malo i veliko, jer ću se smilovati bezakonjima njihovim i grijeha se njihovih neću više spominjati.“ (Hebrejima 8, 8-12)
Ne znamo kako su učenici reagirali na ovo. No kada je Krist rekao da kalež predstavlja ”novi savez u Njegovoj krvi”, ovdje je mislio da je daleko više od pashalnog Janjeta, čija bi krv samo za trenutak sačuvala Božji narod saveza, od trenutačnog suda. Krist je mislio sljedeće i ovi stihovi su se odnosili na Njega: „Inače bi on morao mnogo puta trpjeti od postanja svijeta; a sad jednom na svršetku vjekova javi se, da svojom žrtvom satre grijeh.“ (Hebrejima 9, 26) Mislio je da će kroz prolijevanje Njegove krvi biti postignuto ono što nikada nije moglo postići prolijevanje krvi ”bikova i jaraca”. (Hebrejima 10, 4) Mislio je da će Njegova požrtvovna smrt učiniti mogućim to da Bog bude milosrdan u pogledu bezakonja, koja čini Njegov narod, za sva vremena te da se Bog njihovog grijeha više ne sjeća.
Zašto je Stari savez postao zastarjeli i nepotreban?
Jasno je da je kršćanstvo danas jedna od najstarijih religija, različita od judaizma. No za Osnivača kršćanstva i za prvi naraštaj Njegovih sljedbenika, ono što mi danas nazivamo ”kršćanstvo” bio je judaizam. To je bio judaizam s ispunjenom nadom velike mesijanske nade, bez starozavjetnih kasti svećenika, koji obavljaju potrebne rituale žrtvovanja životinja. To je bio i još uvijek jest, judaizam novoga saveza.
Poslanica Hebrejima pruža nam najdublje objašnjenje toga zašto je stari savez morao biti zamijenjen novim. „Da je, zbilja, onaj prvi bio besprijekoran, ne bi se drugome tražilo mjesto.“ (Hebrejima 8, 7) Što nije bilo u redu s prvim? Kako bismo imali uvid u cjelokupnu sliku, potrebno je pažljivo i dubinsko proučavanje poslanice Hebrejima. No ovdje ćemo pokriti dva velika razloga.
Nedovoljna sila za pobjedu nad grijehom
Prvo što vidimo u proročanstvu proroka Jeremije je sljedeće: „Ne Savez kakav učinih s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske jer oni ne ustrajaše u mom Savezu pa i ja zanemarih njih – govori Gospodin.“ (Hebrejima 8, 9) To jest, Bog je ”u njima vidio nedostatke”, a ne sam savez. (Hebrejima 8, 8) Povijest Izraela, od vremena izlaska iz Egipta, do dolaska Krista, bilježi čest prekid saveza, kojeg je Bog sklopio s Izraelcima na Sinaju. Taj savez, koji je bio upisan u Mojsijev zakon, ljudi nisu mogli održati, zbog jednog sve prožimajućeg, neizbježnog problema: ljudskog grijeha. Kao što Pavao objašnjava:
„Tako: Zakon je svet, i zapovijed je sveta, i pravedna, i dobra. Pa zar se to dobro meni u smrt prometnu? Nipošto! Nego: grijeh, da se grijehom očituje, po tom dobru uzrokuje mi smrt – da grijeh po zapovijedi postane najvećim grešnikom.“ (Rimljanima 7, 12-13) Drugim riječima, prvi savez imao je silu otkriti grijeh, ali nije imao silu osloboditi ljude od njega. To je čak i kod onih ljudi, koji su se na vrlo savjestan i strog način držali Zakona, dovelo do sljedećeg: „Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?“ (Rimljanima 7, 24)
Nedovoljna krv za otkupljenje grijeha
Drugi razlog zbog kojeg Stari savez nije bio konačan i dovršen, jest jer njegove žrtve, koje su se neprestano nudile svake godine, nikada nisu mogle učiniti pronositelje tih žrtava savršenima. Ovako to objašnjava pisac poslanice Hebrejima: „Budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne sam lik zbiljnosti, on uistinu žrtvama koje se – iz godine u godinu iste – neprestano prinose ne može nikada usavršiti one što pristupaju. Ta ne bi li se prestale prinositi kad bogoslužnici, jednom očišćeni, ne bi više imali nikakve svijesti grijeha? Ali po njima se iz godine u godinu podsjeća na grijehe. Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha.“ (Hebrejima 10, 1-4)
Stari zavjet je sljedeće učinio jasnim: „I gotovo se sve po zakonu čisti krvlju i bez prolijevanja krvi nema oproštenja.“ (Hebrejima 9, 22) No kako je starozavjetni Zakon bio manjkav u pogledu pružanja ljudima slobode od grijeha, tako je starozavjetno prolijevanje životinjske krvi bilo manjkavo u pogledu potpunog otkupljivanja ljudi od njihovog grijeha. Ono što su te žrtve činile jest da su grješnike samo dodatno podsjećale na njihovo izopačeno, grješno stanje kojem ne mogu pobjeći i upućivale su ih prema nadolazećoj, konačnoj, učinkovitoj i žrtvi koja će biti učinjena jednom zauvijek.
Obećanje Novoga saveza
Ono što vidimo u nagovještajima iz Jeremijinog proročanstva, jest da će Mesija dovesti do toga da će se Bog obračunati s dva velika problema, ”jednom zauvijek”. (Hebrejima 10, 10)
Pod Novim savezom, Bog je obećao svome narodu da će ”u njihove umove utisnuti svoj Zakon i da će ga zapisati u njihova srca”. (Hebrejima 8, 10) Ovo je bio ukazivač na superiorniji zakon, ”Zakon Duha Svetoga”, (Rimljanima 8, 1) koji je imao moć osloboditi ljude od ropstva njihovoj grješnoj prirodi, njihovim ”tijelima smrti”. To je bio usmjerivač prema obnovi, nakon koje će Božji narod biti ”nanovo rođen u živu nadu, kroz uskrsnuće Mesije iz mrtvih”. (1. Petrova 1, 3) Božji bi narod dobio bi novo biće, koje bi željeli održavati Božji pravedni zakon, koji je sada zapisan u njihovim srcima i koji preobražava njihove obnovljene umove. (Rimljanima 12, 2)
Unutar Novoga saveza, Bog čini sljedeće: „Jer ću biti milostiv nepravdama njihovim, i grijeha njihovih neću više spominjati!“ (Hebrejima 8, 12) To je bio smjer prema superiornijoj žrtvi, čija je prolivena krv imala silu otkupljenja svih i svakog grijeha svijeta. To je bio pokazivač prema sljedećemu: „Jer je jednim prinosom usavršio zauvijek one, koji bivaju posvećeni.“ (Hebrejima 10, 14) Ako se Bog više nije sjećao grijeha svog naroda saveza, to znači da narod više nije bio u onom izopačenom, grješnom stanju, na koje ih se trebalo podsjećati da se nalaze.
”Činite ovo meni na spomen”
Riječi koje je Krist izgovorio svojim učenicima, dok je držao kalež, imaju vrlo snažno značenje. No ovoga ću puta citirati riječi apostola Pavla, koji primjenjuje Kristove riječi:
„Tako i čašu po večeri govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen. Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.“ (1. Korinćanima 11, 25-26)
Novozavjetna, pashalna večera ili kako je nazivamo ”Gospodnja večera”, nije kako neki vjeruju, ponovno prolijevanje krvi radi oprosta našeg grijeha. Ona nije primarno niti podsjetnik na naše grješno stanje. Gospodnja večera je sjećanje na Kristovu, novozavjetnu žrtvu, koju je On jednom zauvijek učinio za nas. Kada sudjelujemo u ovome malenom obroku, čujemo kako Bog Otac govori: „Zbog toga što je moj Sin prolio svoju krv radi oprosta tvojih grijeha, ja se više neću sjećati tvoga grijeha.“
Osim toga, čujemo kako Bog Otac govori sljedeće: „Nego, ovo je Savez kojim ću se svezati s domom Izraelovim nakon ovih dana – govori Gospodin: Zakone ću svoje staviti u dušu njihovu i upisati ih u njihova srca. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više nitko učiti sugrađanina i nitko brata svoga govoreći: “Spoznaj Gospodina”, ta svi će me poznavati, malo i veliko.“ (Hebrejima 8, 10-11) Jer to je samo srce Novoga saveza. „Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.“ (1. Petrova 3, 18)
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
