Vjerojatno svi dođemo u iskušenje da brzo dignemo ruke od svega. Kada želite odustati prije nego počnete, sjetite se ovoga svjedočanstva.
Prije otprilike 6 mjeseci organizacija na mom koledžu raspisala je poziv za radionicu pisanja s profesionalnim piscima koji služe kao kritičari. Odlučio sam to isprobati, jer sam upravo završio pisanje priče o ljubavi u kompliciranoj obitelji. Bio sam izuzetno ponosan na svoj rad.
Međutim, kada je došao red na mene za predstavljanje, kritičari su brzo odvojili moj rad, opisujući ga kao stereotipnu priču o odrastanju i bombardirajući me komentarima o tome što nije u redu s njim. Do kraja izlaganja dobio sam samo jednu pohvalu za rad. Osjećao sam da su potpuno promašili ono što sam htio reći, ali rečeno mi je da ne branim svoj rad, jer tako ne funkcionira pisanje u stvarnom svijetu.
Sjećanje na taj dan ostalo je u meni, potreslo me do srži
Zbog toga sam sumnjao u sve što sam znao. Ova su me odbijanja doista razočarala i uzrujala. Oduvijek sam bio tako siguran u sebe i bio sam uvjeren da ću to i moći, sve dok znam što želim. No to što sam bezbroj puta odbijen natjeralo me da posumnjam u sebe i svoje sposobnosti. Preispitivao sam sve što sam radio i postao sam nesiguran u pogledu svoje budućnosti.
Odrastajući u kritičnom okruženju, uvijek sam se osjećao pomno promatranim, jer sam dobivao puno komentara o mojoj težini, mom djetinjastom ponašanju. Često su me uspoređivali i s drugima, a ljudi bi mi stalno govorili što misle da bih trebao raditi ili čime se baviti.
Sve me to navelo da previše razmišljam o većini onoga što kažem ili učinim. Jako bih se trudio kontrolirati kako me ljudi doživljavaju – ili ispuniti njihova očekivanja ili jednostavno biti potpuno nevidljiv. Zbog toga sam bio sklon odustajanju prije nego što sam i pokušao.
Trebalo je dosta vremena da se ozbiljno prihvatim pisanja
Budući da je većina onoga što pišem vrlo surovo, čini me ranjivim kada (ako) dopustim drugima da čitaju moje pisanje i osude isto.
Tek kada me Bog na to natjerao, skupio sam hrabrosti da počnem ozbiljno pisati. Uvjeravao me da poznaje moje srce, da će razumjeti što god kažem i da će biti moj Zaštitnik i Branitelj.
Unatoč tome, nije bilo lako. Kad god bih završio s pisanjem, bio bih tako ponosan na svoj rad, ali čim bih odlučio pustiti druge ljude da ga čitaju, glas u mojoj glavi počeo bi isticati sve potencijalne nedostatke, onemogućujući mi da vjerujem sebi.
Što će oni misliti? Hoće li im se priča svidjeti? Hoće li me osuditi zbog mojih riječi?
Je li ovo stvarno nešto što bih trebao napisati?
Osjećao sam da se moram neprestano dokazivati da bih se mogao zvati piscem. Budući da sam tek prije dvije godine počeo ozbiljno pisati, dosta radova mojih vršnjaka je već bilo objavljeno na malim stranicama ili časopisima, zbog čega sam imao osjećaj da sam već u zaostatku.
Bilo je puno uspona i padova
Bio bih super inspiriran jedne minute, a zatim poražen sljedeće do te mjere da sam počeo misliti da možda ovaj put zapravo i nije za mene.
Ali Bog nije odustao od mene, čak ni kada sam to htio. Umjesto toga, nastavio me nježno bodriti okružujući me vršnjacima koji su me puno ohrabrivali: jedan prijatelj me uvjeravao da sam kvalitetan pisac, drugi me zamolio za pomoć oko vlastitog rada … netko mi je rekao da ga je dirnula objava koju sam stavio na Facebook. Znao sam da su ti mali trenuci Božji način da me ohrabri i potvrdi da nastavim s pisanjem.
Nakon odbijanja, dok sam dolazio k Njemu u molitvi, Bog mi je postupno, tijekom mjeseci sjedenja s porazom i razočaranjem, otkrivao da sam zaglavljen u krugu perfekcionizma. Iako sam prije toga dobivao nagrade za svoj rad, one nisu ublažile moju nesigurnost, već su mi samo dodale veći pritisak da budem bolji.
Stalno sam se molio da budem u stanju pisati slobodno kao prije, ali sam u tom procesu gotovo propustio ono što Bog radi: pokušavao je odvojiti moj identitet od pisanja; da moj identitet počiva na tome da sam pisac, ne bih se mogao oporaviti ako moje pisanje bude odbijeno, ako mi se karijera sruši. Ako moj identitet nije u Gospodinu, bit ću pokoleban.
Ponovno pronalaženje uporišta
Bog me podsjetio da nemam razloga biti nesiguran i ljubomoran na bilo koga drugoga, jer me On predivno stvorio (Psalam 139, 14) i izdvojio za svoje svrhe (Jeremija 1, 5). Bog je taj koji je stavio ovaj san u moje srce, koji mi je dao ovu vještinu i utire joj put.
Uvijek sam na početku govorio da ću pisati o stvarima kojima me Bog uči, ali sam negdje usput to izgubio. Počeo sam previše brinuti o tome što će ljudi misliti. Postao sam usmjeren na ono što mogu i ne mogu učiniti, a ne na svog Spasitelja.
To je vjerojatno bio razlog zašto nisam mogao ništa završiti – izgubio sam iz vida svoju svrhu pisanja, pa sam izgubio tlo pod nogama.
Te su mi spoznaje pomogle zamijeniti teret koji sam nesvjesno stavljao na svoja pleća za Božji laki jaram (Matej 11, 30). Uvijek strpljiv i blag, dao mi je milost da griješim i učim iz toga.
Pisanje je ponovno postalo blagoslov
Kada sam ga počeo doživljavati kao sredstvo izražavanja koje mi je Bog dao, sa svrhom da Mu dam slavu, pisanje je postalo blagoslov.
Čak i ako moje pisanje izgleda drugačije svake sezone (Propovjednik 3, 1), bilo da sam plodonosan ili sam zapeo, imam puno riječi ili ništa, znam da Bog sve to može iskoristiti. Ohrabren sam jer On još nije završio sa mnom (Filipljanima 1, 6).
Obeshrabrenje je još uvijek Sotonino omiljeno oružje koje koristi protiv mene, ali ja se i dalje molim da Bog koristi moje riječi na isti način na koji je koristio riječi drugih da me osudi i utješi. Nastavljam se moliti da moje riječi pomognu ljudima da osjete Njegovu ljubav.
PROČITAJTE: Molitva za obeshrabrene
Nakon te radionice pisanja, odlučio sam ostaviti po strani priču koju sam poslao, kako bih si dao malo oduška. Iako je bilo teško to pustiti, kada sam konačno to učinio, postao sam slobodan usredotočiti se na druge odgovornosti i nove prilike – u službi, učenju i zaljubljivanju u grafički dizajn, vođenju drugih ljudi u organizaciji u kojoj služim.
Učim vidjeti sve druge blagoslove koje je Bog stavio preda me, da pisanje nije jedino što mogu raditi. Učim se slagati s tim i ne prisiljavati se više, već puštam da moje riječi teku prirodno kao što sam to činio prije.
Razmišljajući o svom spisateljskom putovanju, uvidio sam kako će pisanje za Boga (ili činjenje bilo čega za Njega) izgledati drugačije od ostatka svijeta, a ipak će biti ispunjavajuće i oslobađajuće kada moj identitet počiva samo na Njemu.
Autor: CT Cue
