Što se događa kad se dobri snovi ne ostvare? I zašto nam Bog dopušta da sanjamo dobre stvari, koje se nikada ne ispunjavaju?
Svi smo imali ovakva iskustva. Blijedo prisjećanje na slatkoću, jasan osjećaj stvarnosti koji se vraća na nas, a zatim čeznutljivi uzdah: „To je bio samo san.“ Kako bismo se voljeli vratiti! A onda, kako bismo se voljeli prisjetiti. San vrlo brzo nestaje iz sjećanja, dok budni život preplavljuje naša osjetila.
Kršćani često sanjaju, da tako kažem, o tome što bi Bog mogao učiniti u njihovom životu, za Njegovu slavu. Ponekad se neki od tih dobrih snova počnu ukorjenjivati u našim mislima i poticati nadu u našim srcima. Držimo se za njih. Počinjemo računati na njih. Ali što se događa kad se dobri snovi ne ostvare? I zašto nam Bog dopušta da sanjamo dobre stvari, koji se nikada ne ostvaruju? Odgovor je čudesan koliko i otrežnjujući: tako da može uništiti naše percepcije o onome što smatramo velikim i da nam može pokazati nešto bolje.
Pozvani na nevjerojatna mjesta
Pa, gdje početi? Bog se pobrinuo. Pozvan sam za ovu propovjedaonicu. To nisu bila vrata koja bih sam odabrao, ali bila su širom otvorena, a druga su vrata bila zatvorena. Kad sam se pridružio ovoj maloj crkvi prije četiri godine, učinio sam to s vjerom da će me Gospodin, ako me želi pozvati u službu, učiniti putem najviše vlasti na zemlji, mjesne crkve. Učinio je upravo to. I uopće nije bilo ono što je itko očekivao. Nešto se Tookovsko probudilo u nama i krenuli smo u pustolovinu.
Naš pastor nije bio onakav kakvim se predstavljao i to smo saznali na teži način. Njegova je doktrina bila čvrsta; činilo se da je odan Božjoj slavi. Ali kao što je napisano: „Grijesi nekih ljudi su uočljivi, idu pred njih na sud, ali se grijesi drugih pojavljuju kasnije.“ (1. Timoteju 5, 24). Bog je počeo skidati masku. Ljudi su odlazili. Stariji su otišli. Napokon, situacija je postala jasna za sve koji su željeli vidjeti istinu. Odstupio je s pokajanjima, ali je u konačnici pobjegao.
Što bi se moglo učiniti? Radilo se o malenom stadu, koje je bilo predano jedno drugome. Oni su ostali. I ja sam to učinio i uskoro sam imenovan za propovjednika. Neki moji prijatelji su došli pomoći; drugi su se odmaknuli od mene iz nejasnih razloga. Duhovni rat službe je započeo.
Ali nema veze. Evo napokon, preda mnom se otvorio jasan put. Za to sam se pripremao godinama. Proučavanja. Meditacije. Molitve. Propovijedao sam na ulicama. Prisustvovao sam sastancima starijih i bio sam ondje pastir. Izložio sam riječ tim ljudima. Bog me pozvao ovdje i zadržao ovdje zbog ovoga.
Dobar san umire
Uskoro ćemo početi rasti, rekao sam sebi. Imali smo sve protiv sebe, ali Bog se pokazao kao naš pomoćnik. Dar i poziv bili su prisutni, a ljudi su bili spremni i vjerovali su. Molili smo. Evangelizirali smo. Svakog mjeseca bismo rasli. Ali kako su se mjeseci protezali u godine, polako, ali sigurno sam se budio iz svog sna. Bio je to dobar san, ali bio je san. Nije to trebalo tako biti. Bili smo mala, lepršava crkva i mogli bismo to biti zauvijek, ako bismo uopće potrajali.
Teško je opisati vrstu patnje koju sam počeo osjećati. Muka je polako dolazila. Kao i kinesko mučenje vodom, neuspjeh za neuspjehom obrušavao se na moju osjetljivu dušu, a modrice za modricama nastajale su na pustim mjestima te divljine koju ljudi nazivaju propovjedaonicom. Bila je to patnja duše koja se može opisati samo kao poniženje.
„Malo je stvari,“ piše Paul Tripp, „koje su jednako osobno ponizne kao i služba. Malo je pothvata koji imaju moć proizvesti u vama tako duboke osjećaje nedostatka kao što to čini služba.“ (Opasan poziv, 129). Nastojanja moje duše odvijala su se u tihom kutku, neviđena od svijeta i jedva vidljiva mojim ljudima, premda su ponekad vidjeli moj očaj. Bio sam gurnut u prašinu pred publikom jednoga: mene samoga.
Na tom usamljenom mjestu Bog mi je pokazao od čega sam sazdan. Bio sam ništa; nisam mogao učiniti ništa. Znao sam što je Pavao rekao, ali sada sam kušao i vidio i vapio s njim: „Tko je dovoljan za ove stvari?“ (2. Korinćanima 2,16).
Ipak može biti nade
Je li mi se ikada sinulo da je ovo bio način kako je Bog uslišio moje molitve u vezi korisnosti?
S njim sam se hrvao oko te stvari davno prije. Molio sam ga neka mi ne dopusti da uzalud trčim i tako tratim život. Je li istina da su sva ta previranja doista istinski odgovor na moje molitve? Kao i svaka prava priča, imala je sve dijelove koje vam ne prikazuju u filmovima i sve dijelove koje vam prikazuju u Bibliji: čekanje, čežnju, tihu patnju, udobnost razmišljanja o prestanku. To je bilo dobro za mene:
„Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti. Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu; neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade!“ (Tužaljke 3, 27-29)
Naučio sam nešto o strpljenju, i što je još važnije, naučio sam nešto o zadovoljstvu u svom Gospodinu, koji me tako voli. Još uvijek sam ovdje. Moja situacija mi sve više odgovara, a i ja njoj. Učim služiti svom Bogu tamo gdje jesam, jer sam djelo Božje brige. I sada, polako, ali sigurno, zajedno gradimo Njegovu crkvu.
Spašeni od naših vlastitih planova
Sestre i braćo, mi smo Božje djelo. Mi smo Njegova briga. Bog šalje iskušenja na nas kako bi nas oblikovao na Njegovu sliku. Brinemo se za svoj uspjeh u kraljevstvu, dok Bog stavlja naglasak na uspjeh Njegovog kraljevstva u nama. Želimo spasiti svijet, ali Bog na svome umu ima spašavanje nas samih. Možemo li mu jednom dopustiti da bude Bog? Njegova skrb vodi nas točno onako kako je On to zamislio. Ne možemo Mu se oduprijeti. Zašto bismo htjeli? Bog je neizmjerno drag i pun dobrote prema nama.
Recimo da nam je Bog dopustio da ostvarimo naše malene snove. U tom bi slučaju naši životi postali poput mračnog otoka Narnije, kojeg možda znate pod drugim imenom, Otok na kojem se snovi ostvaruju. Mi bismo poput jadnog lorda Rhoopa pohrlili do tog mjesta bezobzirnog napuštanja, bez ikakvog načina bijega, ne znajući da je otok na kojem se snovi ostvaruju, zapravo mjesto gdje noćne more postaju stvarne.
Od kojih sve bezbrojnih strahota nas je spasio? Koliko su beskrajno drage Njegove namjere s nama? Znali mi to ili ne, kad nas Bog spasi naših vlastitih snova, mi smo poput stanovnika Narnije, koji su napokon pobjegli s obala tog zlokobnog otoka: „Baš kao što postoje trenuci kada jednostavno treba leći u krevet i vidjeti kako danje svjetlo prodire kroz tvoj prozor i shvatiti da je to bio samo san: nije bio stvaran, bio je toliko nebeski da je bilo gotovo vrijedno imati noćnu moru kako bismo imali radost buđenja, stoga su se svi sjećali kada su izašli iz mraka,“ gdje su se ostvarili njihovi vlastiti snovi.
Veliki Pripovjedač imat će svoju slobodu. Njegov besprijekoran razvoj osobnosti. Mi smo Njegova remek-djela. Zna što želi raditi s nama i zna kakvu radost želi da imamo. Zar Mu ne možemo vjerovati? Možemo li Mu predati sve naše dobre planove srca, znajući da su Njegovi planovi bolji? Prihvatite situaciju u kojoj se nalazite i pogledajte što Bog u njoj radi. Jer, mi smo svi više nego pobjednici u našim situacijama, a ne izvan njih. (Rimljanima 8, 37)
Autor: Luke Walker; Prijevod: Ivan H.; Izvor: DesiringGod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.
