Znatiželjan čovjek je došao, skriven plaštem tmine. Masi ljudi je možda promaklo značenje Isusovih čuda, ali Nikodem, farizej i “vladar Židova”, shvatio je. „Nitko ne može činiti ove znakove koje vi činite ako Bog nije s njim”, priznao je. Počinjao je shvaćati. Ovi vidljivi znakovi koje je Isus činio bili su osmišljeni kako bi otvorile uši za riječi koje je izgovorio. „Ti si učitelj koji je došao od Boga.“
Veliki učitelj zapanjio ga je učenjem, koje je obrazovani farizej mogao znati iz vlastitih, hebrejskih spisa: „Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!“ (Ivan 3, 3) Obnova ili nanovo rođenje. Tjelesno, ljudsko rođenje ”iz vode”, nije dovoljno kako bi se vidjelo Kristovo kraljevstvo. Potrebno je duhovno nanovo rođenje, biti ”rođen od Duha”:
„Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.“ (Ivan 3, 5-6)
Puno prije nego što je ”nanovo rođen” postao popularan pridjev, Isus je pozvao na novo rođenje u ovom poznatom kasno-večernjem susretu. Mnogi od nas danas neće biti toliko zbunjeni kao što je bio Nikodem te večeri, ali još uvijek se možemo zamisliti, posebno oni od nas koji sebe nazivamo “reformiranima” i koji shvaćaju velik broj teoloških pokazatelja iz Pavlove poslanice Rimljanima.
Rimljani i cesta reforme
Grubo govoreći, poslanica Rimljanima se kreće od ljudske izopačenosti (1,18–3,20), do čuda opravdanja samo vjerom (3,21–5,21) i do svakodnevnog iskustva kršćanskog života, kao i cjeloživotnog procesa posvećenja Duhom (6,1–8,39). Poznati “zlatni lanac” u Rimljanima 8,29-30 izlaže čudesni, neprekinuti slijed Božje brige za svoj izabrani narod od davnina, zauvijek:
„Jer koje naprijed poznade, one i predodredi, da budu jednaki obličju Sina njegova, da on bude prvorođeni među mnogom braćom. A koje predodredi, one i pozva; a koje pozva, one i opravda; a koje opravda, one i proslavi.“
Predznanje, predestinacija, djelotvoran poziv, opravdanje i proslavljanje; ovdje možemo zastati i pitati o posvećenju. Ali poput Nikodema, možemo li uopće zaboraviti pitati o obnovi?
Kako je J.I. Packer 2009. napisao: „Obnova ili nanovo rođenje, što jednostavno znači nov čovjek u svakom smislu i pod Kristom, danas je uglavnom zanemarena tema.“ To zanemarivanje, kaže D.A. Carson, možda se dogodilo “djelomično zbog nekoliko desetljeća spora oko opravdanja i načina na koji čovjek postaje opravdan ispred Boga.“ Carson nastavlja: „Skloni smo zanemarivanju još jedne ne manje važne komponente obraćenja. Obraćenje pod uvjetima novog saveza je više od pitanja položaja i statusa u Kristu, iako nikad nije manje od toga: ono uključuje čudesnu preobrazbu koju daje Duh, nešto što je neizmjerno iznad puke ljudske odluke. To je nanovo rođenje; zbog toga postajemo novim stvorenjima. Ono pokazuje da je evanđelje Božja snaga za spasenje. Niti jedno religijsko učenje ne može zamijeniti nanovo rođenje.“
Kako se onda obnova odnosi na naš često uvježbani “red spasenja” ili latinski ”ordo salutis”, koji postavlja dragocjeni niz milosti spasenja koji imamo u Kristu? Kako mi koji volimo naglasak reformacije na opravdanju i posvećenju razmišljamo o bitnoj milosti novog rođenja, s ravnotežom i zdravljem koje donosi cijeloj našoj teologiji?
VIDI OVO: 5 ZNAKOVA NANOVO ROĐENOG KRŠĆANINA: Kako možete biti sigurni u svoje spasenje?
Novi život u duši
Prije svega, ne krivimo Pavla ako obnova zauzima premalo mjesta u našem razmišljanju. U konačnici, koncept novog, od Boga danog duhovnog života jasno nalazimo drugdje u njegovim poslanicama. U svojim vrlo proslavljenim stihovima poslanice Efežanima, on prelazi od ljudske izopačenosti (2,1-3) do samog Boga koji preuzima inicijativu kako bi nas “oživio sa Kristom” (2,4-5), nakon čega otvara pitanja o vjeri (2,8) po kojima se Kristov narod spašava. Ono što je pamtljivo jest da u 2. Korinćanima 5, 17, Pavao uzvikuje, doslovno: “Ako je tko u Kristu, on je novo stvorenje”! Pavao također ponavlja ovo isto o novome stvorenju u Galaćanima 6, 15 i u “kupelji novoga stvorenja” u Titu 3, 5.
Na drugom mjestu u Novom zavjetu, Jakov se oslanja na slike novog rođenja govoreći o vjernicima da nas je Bog, svojom voljom, “izveo riječju istine” (Jakovljeva 1,18). Petar, ponavljajući naglasak na božanskoj inicijativi, slavi Boga Oca kao onoga koji nas je “nanovo rodio” (1. Petrova 1,3). Poput Jakova, Petar također spominje riječ koja otvara oči, evanđelje, kroz koje Bog djeluje: “Nanovo ste rođeni, ne iz raspadljivog sjemena, nego iz nepropadljivog, živom i postojanom Božjom riječi” (1. Petrova 1, 23). Ovo “nanovo rođenje”, neophodno, kako Isus kaže za ulazak u novo kraljevstvo, dolazi kroz djelovanje Duha, koji djeluje kroz evanđeosku riječ. Ono nije nastalo od sebe, niti je umno, niti je čak privremeno. I za razliku od predznanja i predodređenja, nanovo rođenje se događa u nama. Doživljavamo to dok oživljavamo u duhovnom smislu i imamo vjeru u Isusa. Obnova je Božja inicijativa i odlučujuće djelo, u kojemu mi ipak sudjelujemo, jer naš nekada mrtvi duh oživljava i naša vjera raste.
Bez odmaka u vremenu
Kroz proučavanje teme obnove, koja se odnosi na opravdanje i posvećenje, učimo prepoznati različite vrste reda u redu spasenja. Predznanje i predodređenje jasno se javljaju prije primjene, u vremenu, Božje spasonosne milosti koja se odnosi na Njegove izabranike kroz vjeru. Ovdje bismo mogli govoriti o vremenskom redu na način na koji ne bismo razlikovali obilje milosti, koje se kasnije primjenjuje na grješnika kroz vjeru; opravdanje, posvojenje, posvećenje i proslavljanje. Svježi naglasak na obnovu može biti poučan, jer se nanovo rođenje posebno usredotočuje na stvarnost Božje inicijative i rada u davanju novog duhovnog života duši. Drugim riječima, nema vremenskog odmaka između Božjeg djela obnove i našeg iskustva vjere. To je kao otvaranje oka. Nema vremenskih odmaka između otvaranja kapka i ulaska svjetlosti. No, postoji logičan redoslijed spasenja, bez obzira na istodobnost odvijanja stvari. Otvaranje oka “uzrokuje” ulazak svjetlosti. Anthony Hoekema to naziva “uzročnim prioritetom”:
„Kad osoba dobije novi duhovni život, odmah počinje vjerovati. Možda je najbolji način za iskazivanje ovoga jest ako se potvrdi da regeneracija ima uzročnu prednost nad ostalim aspektima procesa spasenja: vjerom, pokajanjem, posvećenjem i slično. Treba razumjeti da se ovi aspekti procesa spasenja ne događaju sukcesivno, nego istovremeno. Iako obnova ima uzročnu prednost nad ostalim aspektima, ona nema kronološki prioritet.“ (Spašeni po milosrđu, 14, 17)
Božja inicijativa
Hoekemino zapažanje naglašava posebno mjesto koje obnova ima kao Božje djelo, koje odmah stvara vjeru u nama, kroz koju nam dolazi puna riznica Kristovih blagoslova. Obnova ima ključnu funkciju, jer smo rođeni u grijehu, tjelesno živi, ali duhovno mrtvi (Efežanima 2, 1; 5). Naravno, možda smo mogli vjerovati, bez fizičkih prepreka, ali moralno, u našoj izopačenosti, nismo bili u potpunosti sposobni. Nakon novoga rođenja, Bog djeluje kako bi nas učinio živima (Efežanima 2,5); On daje život mrtvom srcu i doziva u postojanje spasonosnu vjeru, koja nije postojala do Njegovog poziva. On djeluje u novom rođenju kako bi omogućio i osigurao naše djelovanje u vjeri.
Imajući to u vidu, 1. Ivanova 5, 1 uči: „Svatko tko vjeruje da je Isus Krist rođen je od Boga i tko ljubi Oca, ljubi svakoga tko je od njega rođen.” Otac ovdje nije tipična grčka riječ za oca (patēr), nego “Onaj koji je rodio”; “onaj koji je rodio”, ton gennēsanta. Vjernicima Bog Otac daje novi duhovni život, koji daje život po evanđelju Boga Sina, djelovanjem Boga Duha. Ovo novo rođenje mijenja naše ljubavi: najprije prema samom našem Početniku, a zatim prema svima koje je On nanovo rodio. Srce obnove je novo srce, koje se raduje našem Ocu i Njegovom Sinu i koje voli braću i sestre koji su u Njemu.
Naše buđenje
S novim rođenjem, također priznajemo posebno mjesto vjere. Božje djelo u novom rođenju proizvodi, ponovno, bez vremenskog odmaka, naše iskustvo spasonosne vjere, a spasonosna vjera služi kao instrument našeg primanja Božje darežljivosti milosti, u Kristu kroz Duha.
Ova veza između obnove i spasonosne vjere, kao istodobnog uzroka i posljedice, doprinosi razumijevanju onoga što spasonosna vjera jest, a što nije. Drugim riječima, priroda novog rođenja određuje prirodu spasonosne vjere. Prema Johnu Piperu: „Sama priroda novog rođenja koje uzrokuje pogled na Kristovo blago određuje prirodu vjere koju stvara; odnosno čuvanje blaga Kristove slave.“ Stoga je ”promjena ljubavi u korijenu spasonosne vjere”. Bog daje da se ponovno rodimo, a mi sudjelujemo u novom rođenju primajući Krista s radošću, a ne s apatijom ili ravnodušnošću.
Takva nas vjera ujedinjuje s Kristom i prilika je da Njegovo obilje blagodati postane naša trenutno i postupno, ali ostvareno tijekom vremena. Riznica milosti, opravdanje, posvojenje, posvećenje, proslavljanje, primjenjuje se na nas s aspektima ”već” i ”još ne”, na različite načine u različitim milostima.
Isusova čast
Dakle, Božja inicijativa regeneracije javlja se u našoj spasonosnoj vjeri i dovodi nas u ujedinjenje sa Sinom, u kojem doživljavamo već i vječno izlijevanje božanske milosti Njemu na slavu.
Dok razdvajamo i pratimo te niti spasenja, Sinclair Ferguson nas upozorava da “tradicionalni ordo salutis nosi opasnost od istiskivanja Krista sa središnjeg mjesta u soteriologiji”. (Duh sveti, 99) Svaki aspekt spasonosne milosti nije samo osiguran od Krista, nego nam dolazi samo u živom odnosu s Njim. Svaka je milost najprije istinita za Bogo-čovjeka, a potom nam se u ujedinjenju s Njime priopćava vjerom.
Isus je “Pravednik” (1. Ivanova 2,1) u komu smo mi opravdani i po kome ćemo biti javno opravdani. On je “Svet” (1. Ivanova 2,20; Otkrivenje 3,7; 16,5) u kojem smo sveti po statusu i s postajemo sveti u praksi. On je ljubljeni i jedinstveno rođeni Sin (Ivan 1,14; 3,16;18; 1. Ivanova 4,9), u kojem smo primili posinjenje kao sinovi i po kojem ćemo dobiti veću puninu. On je slavan u kojem sada primamo stupnjeve slave i imamo obećanje pune slave koja će doći. S obzirom na to, Ferguson piše: “Ne možemo misliti, niti uživati u blagoslovima evanđelja bilo izolirani jedni od drugih ili odvojeni od samog Dobročinitelja”. (102).
Sam Krist je bio taj koji je rekao Nikodemu i nama: “Morate se nanovo roditi”. Kada Otac djeluje, po Duhu, kroz evanđelje svoga Sina, kako bi otvorio oči našeg srca i razveselio ga, On uvelike biva uzveličan u spasenju grješnika.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
