Mnoga djeca umru po dolasku na svijet ili tijekom prvih godina života. Kada djeca postaju odgovorna za svoje grijehe?
Bog nam nikada ne govori u kojoj je dobi dijete odgovorno za svoje grijehe. Mnogi uče da u djetinjstvu nismo odgovorni. Ali u Bibliji nema odlomaka koji podržavaju ovu ideju.
Mnogi vjeruju da djeca koja umru odlaze na nebo jer nisu bila dovoljno stara da shvate što znači pokajati se i uzvjerovati u Krista. Neki ovo vremensko razdoblje nazivaju i doba nevinosti.
Kada djeca postaju odgovorna za grijehe?
U raspravi o dobi odgovornosti često se gubi činjenica da djeca, bez obzira koliko bila mala, nisu “nevina” u smislu da su bezgrešna. Biblija nam kaže da su svi ljudi, uključujući novorođenčad i djecu, krivi pred Bogom zbog naslijeđenog i pripisanog grijeha. Naslijeđeni grijeh je onaj koji se prenosi od naših roditelja.
“Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja.” (Psalam 51, 7)
David je prepoznao da je čak i pri začeću bio grešnik. Vrlo tužna činjenica da dojenčad ponekad umiru govori da čak i na dojenčad utječe Adamov grijeh, budući da su tjelesna i duhovna smrt rezultat Adamovog grijeha.
Svaka osoba, novorođenče ili odrasla osoba, stoji kriva pred Bogom; svaka je osoba uvrijedila Boga. Jedini način na koji Bog može biti pravedan i proglasiti osobu pravednom jest da je ta osoba primila oproštenje vjerom u Isusa Krista. Isus je jedini put. Ivan 14, 6 bilježi ono što je Isus rekao: “Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni.” Također, Petar u Djelima apostolskim kaže:
“I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.” (Djela 4, 12)
Što je s novorođenčadi i malom djecom koja nisu sposobna za individualan izbor?
Doba odgovornosti koncept se da oni, koji umru prije nego što navrše dob odgovornosti, automatski spašavaju Božjom milošću. Doba odgovornosti je vjerovanje da Bog spašava sve one koji umru ne posjedujući sposobnost donošenja odluke za ili protiv Isusa Krista. Jedan stih koji može govoriti o ovom pitanju je Rimljanima 1, 20:
Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.
Krivnja čovječanstva pred Bogom djelomice se temelji na činjenici da ljudi odbacuju ono što mogu “jasno vidjeti” o Božjem postojanju, vječnosti i moći. To dovodi do pitanja djece koja nemaju sposobnost da “jasno vide” ili rasuđuju o Bogu – ne bi li im njihova prirodna nesposobnost za rasuđivanje pružila opravdanje?
Trinaest godina je najčešće doba predloženo za doba odgovornosti, temeljeno na židovskom običaju da dijete postaje odraslo s 13 godina. Međutim, Biblija ne daje izravnu potporu 13. godini. Odgovornost se razlikuje od djeteta do djeteta. Dijete je preraslo dob odgovornosti kada je sposobno donijeti odluku o vjeri za ili protiv Isusa.
Primjer djeteta kralja Davida
Kada raspravljaju o ovom važnom pitanju, mnogi ukazuju na 12. poglavlje 2. Samuelove u kojem kralj David posti i moli se za svoje novorođenče koje je bolesno. Kad dijete umre, David prestaje postiti i tugovati.
A njegovi dvorani upitaše ga: “Što to radiš? Dok je dijete bilo živo, postio si i plakao; a sada, kad je dijete umrlo, ustaješ i jedeš!” A on odgovori: “Dok je dijete bilo živo, postio sam i plakao jer sam mislio: ‘Tko zna? Jahve će se možda smilovati na me i dijete će ostati živo!’ A sada, kad je umrlo, čemu da postim? Mogu li ga vratiti? Ja ću otići k njemu, ali se ono neće vratiti k meni!” (2. Samuelova 12, 21-23)
David je bio uvjeren da će još jednom vidjeti svoje dijete koje je umrlo. David je imao na umu zagrobni život. On je pronašao utjehu kad mu je dijete umrlo. Zašto? Njegov pogled na Boga uključivao je duboko razumijevanje Božje ljubavi i milosti, kao što je pokazano u psalmima koje je David napisao.
Iako Biblija izravno ne navodi da će mala djeca ili drugi koji nisu sposobni donijeti odluku da vjerom slijede Isusa biti na nebu, Božja se milost širi na sve grešnike u trenutku kad si oni ne mogu pomoći (Rimljanima 5, 8). Također možemo uzeti u obzir 1. Ivanovu 2, 2 koja uči da je Isus “pomirna žrtva za naše grijehe, i to ne samo za naše već i za grijehe cijeloga svijeta.” Ako je Bog odlučio pokriti grijehe male djece i drugih koji ne mogu doći k Njemu s vjerom, tada je za to zasigurno dovoljna Kristova krv.
