Kad pobačeno ili nerođeno dijete umre, ono se odmah seli iz tijela i nalazi se u Gospodinovim zaštitničkim rukama. Dijete je osoba od začeća.
Jedna od ‘najvrelijih’ tema o kojoj ljudi danas raspravljaju je tema pobačaja.
Dok neki tvrde da imaju pravo na izbor da ubiju nerođeno dijete, drugi su skrhani kada im nerođeno dijete umre bez njihovog vlastitog izbora. Međutim, u nekom trenutku, pitanje što se događa s osobnošću tog djeteta će se pojaviti, bilo otvoreno ili u mislima. Iz tog razloga, važno je da znamo kako odgovoriti na pitanje odlaze li pobačene ili nerođene bebe u raj?
Kakav je Božji stav prema djeci?
Temelj potreban za odgovoriti na to pitanje može se naći u sljedećim biblijskim odlomcima:
U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: “Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?” On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.” “Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.” (Matej 18,1-6)
“Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.” “Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.” (Matej 18,10-14)
U prvom odlomku Isus je istaknuo dvije stvari o djeci. Prva je da koristi primjer djeteta kao primjer toga kakav netko mora biti da uđe u Kraljevstvo nebesko. Prema tome što kaže, da bi netko ušao u Kraljevstvo, on mora doći u stanje nevinosti. Da bi to bilo učinjeno, ta osoba se mora poniziti, što znači da mora biti spremna da prizna da je poput djeteta u svjetlu Božje mudrosti i moći. To dovodi do pobožnog pokajanja koje vodi do vječnog života kroz pouzdanje u Krista kao ličnog Spasitelja (2. Korinćanima 7,9-10; Jakovljeva 4,8-10).
U drugom odlomku vidimo prispodobu o izgubljenoj ovci, za koju većina ljudi misle da je kršćanin koji je pao u grijeh. Međutim, u kontekstu Mateja 18, govori se o djeci koja se nisu pouzdala u Krista kada su dovoljno odrasla da se smatraju odgovornom. Ta djeca, koja su jednom bila u stanju nevinosti, odrasla su do točke gdje su sada odgovorni za svoje grijehe, a nisu se pouzdala u Krista kao svog Spasitelja. Oni su bili janjad, koja su odrasla u ovce, i izgubljeni su i na putu za pakao.
To ukazuje na činjenicu da djeca (janjad), koja postaju odrasli (ovce) bez razumijevanja potrebe za Velikim Pastirom, jesu od velike važnosti za Boga. Toliko su važna, da je Bog imenovao anđela čuvara koji je uvijek pred licem Oca, spreman intervenirati, pogotovo ako netko vodi dijete na krivi put. Kada se dijete pouzda u Krista kao svog Spasitelja, postoji velika radost na nebu zbog činjenice da je to dijete sada vraćeno u stado.
Kada je dijete začeto?
Medicinska istraživanja su bez sumnje pokazala da jednostanična ćelija genetski sadrži sve što čovjeka čini čovjekom. Neki o ovome govore kao o stanici ili skupini stanica, ali činjenica je da kada se govori o terminu začeća, jasno je da se pita što je začeto. Stanica? Skupina stanica? Ne, jasno je da je odgovor beba ili dijete. Biološki gledano, jedina razlika između ovog djeteta i novorođenčadi je njegova veličina i složenost razvoja.
Dok se neki možda ne slažu s tom činjenicom, oni sigurno ne bi rekli ženi koja želi dijete, a ima spontani pobačaj da tu nema ničeg zbog čega bi se trebala uzrujavati, jer je to bila samo jedna skupina stanica ili fetus, što je samo latinski izraz za nerođeno dijete! Biblija naziva nerođeni plod čedom u Luki 1,41: ”Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga”
Ista grčka riječ za nerođeno dijete iz Luke 1,41 koristi se i za dojenčad u Luki 18,15: ”A donosili mu i dojenčad da ih se dotakne. Vidjevši to, učenici im branili.”
Isto tako, Biblija govori o trudnicama koje su “parane” ili prisiljene na pobačaj u Amosu 1,13: ”Ovako govori Jahve: “Za tri zločina Amonovih sinova, za četiri zločina, odluka je neopoziva: jer parahu trudnice gileadske da rašire granice svoje…”
Kada dijete postaje osobom?
Odgovor na ovo pitanje se često koristi kako bi se opravdao pobačaj u prvom tromjesečju. Mišljenje je da dijete ne osjeća bol, niti ima mogućnost formuliranja misli, te on ili ona nije osoba. To je barem ono što oni misle, s obzirom ograničeno znanje koje imamo o prenatalnim mislima i emocijama. Izum 3-D ultrazvuka je ušutkao slične argumente o tjelesnom rastu i razvoju koje su koristili kako bi opravdali pobačaj djeteta.
Međutim poznavanje najdubljih misli i razumijevanja djeteta je onemogućeno činjenicom da je dijete u maternici. Neki zato predlažu da trebamo mjeriti moždane valove, da bi znali zasigurno kada je osoba u maternici počinje razmišljati. Međutim, to je uz pretpostavku da se svijest može mjeriti samo moždanim valovima.
Biblija nam kaže sljedeće:
- Osoba se postaje u trenutku začeća (Psalmi 51,5).
- Po začeću, osoba postoji i ima tijelo (Psalam 139,13-16).
- Bog je znao da tu osobu prije nego što je začeta i rođena (Jeremija1,5; Psalmi 22,10-11).
- Bog ima plan za osobu prije nego što je rođena (Izaija 49,5; Galaćanima 1,15).
Što se dogodi kada nerođeno ili pobačeno dijete umre?
S obzirom na kontekst svega što smo vidjeli, jasno je da Bog ne bi napustio pobačeno ili nerođeno dijete koje umire. Isto tako, On ne ostavlja dijete koje nije navršilo dob kada postaje odgovorno. Sama ideja da Bog odobrava barbarsko ubojstvo djeteta je jasno odbačeno na brojnim mjestima u Svetom pismu (2. Kraljevima 17,16-18; Psalmi 106,35-38; Matej 18,6).
S tim na umu nalazimo jasan primjer onoga što se događa s djetetom kada umre u 2. Samuelovoj 12,13-23. Zbog Davidovog grijeha preljuba, Gospodin je odlučio da uzme dijete od Davida i Bat-Šebe tjedan dana nakon što je rođeno. Tijekom tog vremena, David je postio i molio Boga da poštedi djetetov život. Međutim, sedmoga dana, prije nego što bi dijete moglo biti obrezano, ono je umrlo.
Čuvši to, David je prestao postiti i moliti se, i oprao je svoje lice i otišao pokloniti se Bogu i jesti. Sluge nisu mogli vjerovati da David nije postio i plakao za djetetom. David je odgovorio da više nema razloga za post i molitvu za dijete, jer to ne bi vratilo dijete. On zaključuje riječima: ” Ja ću otići k njemu, ali se ono neće vratiti k meni!”
U ovoj jednostavnoj izjavi učimo dvije stvari. Pobačena ili nerođena djeca koja umru, zajedno sa svom djecom koja umru prije dobi odgovornosti, su u nebu. To nam također govori da ista nisu u Limbu, kao što neki vjeruju, inače David ne bi bio u mogućnosti ”otići k njemu.” David je znao da je beba bila u skrbi Nebeskog Oca. Također je znao da će je jednog dana opet vidjeti bebu. Hvala Bogu!
Zaključak
Bog za djecu ima posebno mjesto u srcu. On postavlja anđela čuvara nad njima i spreman je iskazati gnjev protiv onih koji štete djeci. Dijete je osoba u trenutku začeća. Unatoč tome, Bog zna svako dijete, čak i prije njegovog začeća i On ima plan za svakog od njih. Kad pobačeno ili nerođeno dijete umre, ono se odmah seli iz tijela i nalazi se u Gospodinovim zaštitničkim rukama. Ova istina čini vjerske obrede i rituale bez učinka, kada je riječ o vječnoj sudbini bilo kojeg djeteta koje umre prije dobi odgovornosti. Za one koji su izgubili ili odabrali pobaciti dijete, Božja milost je dostupna, tako da jednog dana možete provesti vječnost sa svojim djetetom.
Autor: Michael L. Williams; Prijevod: Aleksandar J.; Izvor: Whatchristianswanttoknow.com
