Juda Iškariotski bio je jedan od dvanaest apostola koji su tri godine živjeli s Isusom i slijedili ga. Svjedočio je Isusovoj službi, Njegovom učenju i mnogim Gospodinovim čudima.
Juda je bio blagajnik i koristio je taj položaj da krade iz prikupljenih sredstava. Najviše se pamti po jednom: po svojoj izdaji Isusa.
Juda je bilo uobičajeno ime u to doba, a u Novom zavjetu spominje se još nekoliko Juda. Još jedan od Isusovih učenika zvao se Juda (Ivan 14, 22), a Juda je bio i jedan od Isusove vlastite polubraće (Marko 6, 3).
Znanstvenici imaju nekoliko ideja o Judinom prezimenu. Jedna je da se Iškariot odnosi na Kerioth, grad u Judeji. Druga je ideja da “Iškariot” znači “atentator” ili “razbojnik” i da bi mogao vezati Judu i njegovog oca Šimuna (Ivan 6, 71) za skupinu židovskih domoljuba poznatih kao Zeloti. U nastavku ćemo više saznati tko je bio Juda Iškariotski.
Tko je bio Juda Iškariotski?
Judi je novac bio važan. Kao što je već spomenuto, bio je lopov i glavni svećenici platili su mu 30 srebrnjaka da izda Gospodina.
Isus je Judu već prepoznao kao “vraga”.
Odgovori im Isus: “Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao.” (Ivan 6, 70)
Isus je unaprijed jasno znao što će mi se dogoditi u budućnosti. Unatoč tome, također je dao do znanja da je Judu odabrao da bude u Njegovoj grupi učenika, baš kao što je odabrao ostalih jedanaest. To pokazuje da je sve to bilo dio Božjeg plana. Sotona se nije urotio protiv Isusa, a da Isus nije znao. Ništa se ne događa osim ako Bog to ili uzrokuje ili ne dopusti.
I na Posljednjoj večeri Isus je predvidio svoju izdaju i identificirao je izdajicu: “Isus odgovori: ‘Onaj je kome ja dadnem umočen zalogaj.’
Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi Šimuna Iškariotskoga. Nakon zalogaja uđe u nj Sotona.” (Ivan 13, 26-27)
Ostali učenici nisu imali pojma da je Juda gajio izdajničke misli. Kad je Isus spomenuo izdaju među njima, ostali su se učenici brinuli da će se oni pokazati nelojalnima. Nitko nije sumnjao na Judu. Bio je pouzdani član Dvanaestorice. Čak i kad je Isus rekao Judi: “Što ćeš učiniti, učini brzo” (Ivan 13, 27), Juda je napustio Posljednju večeru, a ostali za stolom su mislili da je Juda poslan kupiti više hrane ili dati nešto u dobrotvorne svrhe.
Kako je Juda izdao Isusa?
Juda je izdao Isusa poljupcem, što je bilo u skladu s njegovom drskom dvoličnošću.
On se približi Isusu da ga poljubi. Isus mu reče: “Juda, poljupcem Sina Čovječjeg predaješ?” (Luka 22, 47-48)
Nakon što je počinio grozno djelo, “pokaja se i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama” (Matej 27, 3). Ipak, na kraju je bacio srebrnjake i objesio se.
Glavari svećenički uzeše srebrnjake i rekoše: “Nije dopušteno staviti ih u hramsku riznicu jer su krvarina.” Posavjetuju se i kupe za njih lončarovu njivu za ukop stranaca. (Matej 27, 6-8)
Luka izvještava u Djelima 1, 18-19: “S nagradom koju je dobio za svoju zlobu, Juda je kupio polje; ondje je glavom pao, tijelo mu se raspuklo i sva su mu se crijeva izlila. Svi su u Jeruzalemu čuli za to, pa su to polje na svom jeziku nazvali Akeldama, odnosno Njiva krvi.” (slobodan prijevod)
Judina propuštena prilika
Juda je ostao predan vlastitim sebičnim planovima i željama, umjesto da je svim srcem slijedio Isusa. Tragično je da bi netko tko je hodao tako blizu Isusa mogao promašiti istinu. Iz onoga što znamo o Judinu životu postoji barem jedna moćna pouka. Čovjek se izvana može pretvarati da je nešto što iznutra nije. Čovjek se može ponašati kao kršćanin, a da nikada ne doživi istinsko spasenje. Također može redovito pohađati crkvu i družiti se s vjernicima, ali nikada uistinu ne biti Isusov sljedbenik.
“Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'” (Matej 7, 22-23)
Kao sljedbenici Isusa Krista, moramo uvijek biti na oprezu da slijedimo Božju volju za svoj život, a ne svoju sebičnu volju. Tek tada možemo biti sigurni da smo sigurni od “požuda tijela, i požuda očiju, i oholosti života” (1. Ivanova 2, 16).
