Priča o Joni je uzbudljiva pripovijetka o neposlušnom proroku, koji je, nakon što ga je progutao kit (ili „velika riba“ – vidi dolje) i onda ga izbacio na obalu, nevoljko doveo izopačeni grad Ninivu do pokajanja. Biblijski zapis o Joni skeptici često kritiziraju zbog njegovog čudesnog sadržaja. Ovo je popis čuda u toj priči:
• Oluja na Sredozemnom moru, koju je Bog stvorio i umirio (1:4-16).
• Ogromna riba, kojoj je Bog naredio da proguta proroka, nakon što ga je u more bacila posada broda (1:17).
• Jonino preživljavanje u utrobi ribe tijekom tri dana i tri noći, ili njegovo uskrsnuće iz mrtvih nakon što ga je riba izbacila na obalu, ovisno o tome kako protumačimo tekst (1:17).
• Riba je izbacila Jonu na obalu na Božju zapovijed (2:10).
• Bršljan, kojemu je Bog naredio da brzo izraste kako bi Joni pružio sjenu (4:6).
• Crv, kojemu je Bog naredio da napadne i tako sasuši bršljan koji je davao hlad (4:7).
• Vrući vjetar, koji je Bog poslao kako bi Joni prouzročio neugodnost (4:8).
Kritičarima je također teško povjerovati u pokajanje Ninivljana (3:4-9), iako to, tehnički govoreći, nije čudo. Zapravo, pokajanje Ninivljana savršeno ima smisla zbog Joninog izvanrednog pojavljivanja na obalama Sredozemnog mora i zbog prominentnosti štovanja Dagona u tom području drevnoga svijeta. Dagon je bio bog-riba, koji je uživao popularnost među mezopotamijskim panteonima i na istočnoj sredozemnoj obali. Spominje se nekoliko puta u Bibliji vezano uz Filistejce (Suci 16:23-24; 1. Samuelova 5:1-7; 1. Ljetopisa 10:8-12). Slike Dagona nalaze se u palačama i hramovima u Ninivi, kao i po cijeloj toj regiji. U nekim slučajevima, Dagon je prikazan kao čovjek koji nosi ribu na sebi. U drugim slučajevima, prikazan je kao polu-čovjek, polu-riba—nešto kao Triton ili muška sirena.
Što se tiče Jonina uspjeha u Ninivi, orijentalist Henry Clay Trumbull je bio u pravu kada je istaknuo: „Je li Jona, kao božanski glasnik poslan u Ninivu, mogao imati bolji nagovještaj od toga da ga je iz svojih usta izbacila velika riba u prisutnosti svjedoka, recimo na obalu Fenicije, gdje je bog-riba bio omiljeni predmet štovanja? Takav bi događaj neizbježno izazvao nepredvidivu narav orijentalnih promatrača, tako da bi mnoštvo bilo spremno da slijedi naizgled novi avatar boga-ribe, objavljujući priču njegova izlaska iz mora, dok je na svojoj misiji išao u grad koji je bio središte štovanja boga-ribe“ (H. Clay Trumbull, “Jonah in Nineveh,” Journal of Biblical Literature, Vol. 2, No.1, 1892, str. 56).
Neki stručnjaci su špekulirali da bi Joninom cilju puno pomogao njegov izgled, jer ga je djelovanje probavne kiseline ribe sigurno izbijelilo. U tom slučaju, Ninivljane bi pozdravio čovjek čiji su koža, kosa i odjeća bili izbijeljeni u sablasnu bijelu boju – čovjek koga je slijedilo mnoštvo pomahnitalih sljedbenika, a mnogi od njih bi tvrdili da su vidjeli kako ga velika riba izbacuje na obalu (uz svakakva dodatna pretjerivanja koja bi pritom dodali).
Jona je trebao izazvati dovoljno pomutnje samo dotle da ga primi kralj, koji je, povjerovavši u Joninu poruku u skorašnju propast, proglasio cjelodnevni post i pokajanje u cijelom gradu. Prema biblijskoj naraciji, upravo se to i dogodilo (Jona 3:6-9). Prema tome, vidimo da je pokajanje Ninivljana, kada ga promatramo s perspektive da je Jonu na obalu izbacila velika riba, zapravo jako logično.
Što se tiče Jonina vodenog iskustva (koje je srž priče), unatoč tome što nemamo konačnog povijesnog dokaza da je Jonu ikada progutala riba i da je preživio i posvjedočio o tome, postoje neki provokativni dokazi koji možda podupiru tu priču. U 3. stoljeću prije Krista, babilonski svećenik/povjesničar, koji se zvao Berosus, pisao je o mitskom stvorenju imenom Oannes koje je, prema Berosusu, izašlo iz mora kako bi ljudima dalo božansku mudrost. Stručnjaci su općenito tog misterioznog čovjeka-ribu poistovjećivali s avatarom babilonskog boga vode Ea (koji je još poznat i kao Enki). U pogledu Berosusova zapisa je zanimljivo ime koje je upotrijebio: Oannes.
Berosus je pisao na grčkom u vrijeme helenističkog razdoblja. Imenu Oannes fali samo jedno slovo da bude grčko ime Ioannes. Ioannes je jedno od dva grčka imena koja se u grčkom Novom zavjetu naizmjence koriste za hebrejsko ime Yonah (Jonah), koje je nadimak za ime Yohanan (od kojeg mi dobivamo naše ime Ivan). (Vidi Ivan 1:42, 21:15 i Matej 16:17.) Također, i Ioannes i Ionas (druga grčka riječ za Jonu koja se koristi u Novom zavjetu) koriste se naizmjence za hebrejsko ime Yohanan u grčkoj Septuaginti, koja je grčki prijevod hebrejskog Starog zavjeta. Usporedi 2. Kraljevima 25:23 i 1. Ljetopisa 3:24 u Septuaginti s istim odlomcima u hebrejskom Novom zavjetu.
Što se tiče slova „i“, u Ioannes, koje nedostaje, prema profesoru Trumbullu, koji tvrdi da je tu informaciju potvrdio čuveni asirolog dr. Herman V. Hilprecht prije nego što je napisao svoj članak na tu temu: „U asirskim zapisima, slovo J iz stranih riječi postaje „I“ ili potpuno nestaje; dakle, Joannes bi se, kao grčki predstavnik imena Jona, u asirskom jeziku javio ili kao Ioannes ili kao Oannes“ (Trumbull, ibid., str. 58).
Niniva je bila grad u Asiriji. To u suštini znači da je Berosus pisao o čovjeku-ribi koji je izašao iz mora kako bi dao božansku mudrost čovjeku – što je izvanredna potvrda hebrejskog zapisa.
Berosus je tvrdio da je svoje informacije pronašao u službenim babilonskim izvorima. Ninivu su pokorili Babilonci na čelu s kraljem Nebopolasarom 612. godine prije Krista, što je više od 300 godina prije Berosusa. Stoga je uvjerljivo, unatoč tome što se radi o špekulaciji, da je zapis o Joninom uspjehu u Ninivi očuvan u Berosusovim spisima. U tom slučaju, čini se da je Jona tijekom tri stoljeća bio proglašen bogom i pretvoren u mit. To su najprije učinili Asirci, koji su ga bez sumnje povezali sa svojim bogom ribom Dagonom, a zatim i Babilonci, koji su ga križali sa svojim vlastitim bogom iz vode, Ea.
Uz Berosusov zapis, Jona se javlja i na drugim mjestima u izraelskim ljetopisima kao prorok koji je Jeroboamu II. prorekao vojni uspjeh protiv Sirije u 8. stoljeću prije Krista (2. Kraljevima 14:25). O Joni čitamo da je bio sin Amitajev (usp. Jona 1:1) iz grada Gat Hahefera u donjoj Galileji. Josip Flavije ponavlja te detalje u svojoj knjiziŽidovske starine (10. poglavlje, drugi paragraf). Jona nije bio neki izmišljeni lik neposlušnog proroka, kojega je progutala riba. On je bio dijelom izraelske proročke povijesti.
Grad Ninivu arheolozi su ponovno otkrili u 19. stoljeću, nakon što je 2500 godina ležao zaboravljen. Sada se vjeruje da je u vrijeme njegove propasti bio najveći grad na svijetu (vidi Tertius Chandler: Four Thousand Years of Urban Growth: An Historical Census). Prema Sir Austen Henry Layardu, koji je zapisao otkriće Ninive u svome klasiku Discoveries at Nineveh, opseg šireg područja Ninive bio je „točno tri dana hoda“, kao što piše u Joni 3:3 (Austen Henry Layard: A Popular Account of Discoveries at Nineveh, J. C. Derby: New York, 1854, str. 314). Prije ponovnog otkrića Ninive, skeptici su se rugali mogućnosti da je tako veliki grad mogao postojati u drevnom svijetu. Zapravo, nijekali su postojanje Ninive uopće. Otkriće toga grada sredinom 19. stoljeća pokazalo se velikom potvrdom Biblije, koja spominje Ninivu imenom 18 puta, te posvećuje dvije cijele knjige (knjige proroka Jone i Nahuma) njezinoj sudbini.
Zanimljivo je primijetiti gdje su arheolozi pronašli izgubljeni grad Ninivu. Pronašli su ga zakopana ispod dva brežuljka (tel-a) u blizini Mosula, u današnjem Iraku. Ti brežuljci poznati su po svojim lokalnim imenima: Kuyunjik i Nabi Yunus. Nabi Yunus na arapskom znači „prorok Jona“. Izgubljeni grad Niniva pronašli su zakopan ispod drevnog imena za brežuljak nazvanog po proroku Joni.
Što se tiče kita, Biblija zapravo ne kaže kakva je morska životinja progutala Jonu. Većina ljudi pretpostavlja da se radi o ulješuri (poznata još i kao glavata uljarka). Međutim, mogla je to biti i bijela psina. Hebrejski izraz koji se koristi u Starom zavjetu, gadowl dag, doslovno znači „velika riba“. Grčki izraz koji se koristi u Novom zajetu je këtos, što jednostavno znači „morski stvor“. Barem se za dvije vrste sredozemnih bića zna da mogu progutati cijeloga čovjeka. To su ulješura i bijela psina. Oba stvorenja su poznata po tome što tumaraju po Sredozemnom moru, te su poznata sredozemnim mornarima od starine. Aristotel je obje vrste opisao u svome djelu iz 4. stoljeća prije Krista, Historia Animalium.
Prema tome, sada imamo tri od četiri glavna igrača: Jonu, Ninivu i ribu koja jede čovjeka. Još nam samo preostaje četvrti i glavni igrač: Bog. Skeptici se rugaju čudima opisanima u knjizi o Joni, kao da ne postoje mehanizmi putem kojih bi se takvi događaji ikada mogli dogoditi. To je njihova predrasuda. Međutim, skloni smo vjerovati da postoji Jedan koji može manipulirati prirodnim fenomenima na takve nadnaravne načine. Vjerujemo da je On Stvoritelj prirodnog svijeta, te da zato nije ograničen njime. Mi ga zovemo Bogom, te vjerujemo da je poslao Jonu u Ninivu da ih dovede do pokajanja.
Bog je sebe obznanio kroz povijest na mnoge različite načine, a najveći od njih bilo je Njegovo utjelovljenje u osobu Isusa Krista. Ne samo da nam Isus daje razlog zašto trebamo vjerovati da postoji Jedan koji može činiti čuda, nego nas je uvjerio da su se ti događaji zbilja dogodili.
Isus je govorio o Joninom usudu kao o stvarnom povijesnom događaju. Koristio ga je kao tipološku metaforu za vlastito raspeće i uskrsnuće, što je samo po sebi čudesan događaj. Matej je citirao Isusove riječi: „Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone!“ (Matej 12:40-41; usp. Luka 11:29-30, 32).
Dokaz je takav da bi svaki kršćanin trebao imati sigurnost u svojoj vjeri, a svaki bi skeptik trebao dvaput promisliti prije nego što Jonu odbaci kao neku bajku.
Izvor: Gotquestions.org
