Je li kršćanska vjera intelektualna budalaština? Jesu li kršćani u zabludi?
”Ako Bog postoji i interesira se za ljude tada njegova volja nije nedokučiva”, piše Sam Harris na temu tsunamija 2004. u pismu organizaciji Kršćanska nacija. ”Jedino što je nedokučivo u ovom slučaj jest kako mnogi, inače racionalni muškarci i žene, poriču neporecive strahote ovog događaja i smatraju kako su oni vrh moralne mudrosti” (str. 48). U svojem članku Božji lakovjernici, Harris piše: ”Sve vrijednosti koje ljudi dobivaju kroz religiju mogu se zadobiti i na mnogo iskreniji način, bez pretpostavljanja bilo čega na temelju nedostatnih dokaza. Sve ostalo je samozavaravanje uz glazbu.” (Los Angeles Times, 15. ožujak 2007.). Ironično je da je njegova prva knjiga naslovljena Kraj vjere, ali zapravo bi se trebala zvati «Kraj razuma», jer iznova pokazuje kako um koji je otuđen od Boga u ime razuma može postati potpuno nerazuman.
Oksfordski zoolog, Richard Dawkins, kaže kako je ideja Boga poput virusa i moramo naći softver koji će taj virus izbrisati. Ako nekako uspijemo uništiti taj virus, zbog kojeg razmišljamo na ovaj način, tada ćemo se očistiti i riješiti te opterećujuće ideje Boga, dobra i zla (Virusu uma, 1992.). Zajedno s Christpherom Hitchensom i nekolicinom drugih, ovi ateisti pozivaju na protjerivanje svakog religijskog vjerovanja. ”Van s tim glupostima!” njihov je borbeni poklik. Zauzvrat obećavaju svijet nove nade i neograničenih horizonta nakon što se jednom riješimo iluzije o Bogu.
Imam jednu novost za njih, novost koja kaže upravo suprotno. Stvarnost jest da je praznina koja je rezultat gubitka transcendentnog toliko oštra i bolna u filozofskom i egzistencijalnom smislu. Poricanje postojanja objektivnog moralnog zakona koje se temelji na porivu za poricanjem Božjeg postojanja, na koncu rezultira i poricanjem postojanja zla. Nadalje, trebali bismo upitati Dawkinsa jesmo li mi moralno obvezni ukloniti taj virus? Nekim slučajem, dakako, on nije zaražen tim virusom i stoga nam on može davati upute o moralu.
Pokušavajući pobjeći onome što nazivaju kontradikcijom između dobroga Boga i zlog svijeta, ateisti obilaze oko stvarnosti moralnog zakona (i stoga i zakonodavca morala) uvođenje izraza «evolucijska etika». Onaj koji postavlja pitanje protiv Boga se zapravo sam igra Boga dok u isto vrijeme niječe Njegovo postojanje. Možda će se netko zapitati zašto nam je potreban zakonodavac morala ako već imamo moralni zakon? Odgovor je, zato jer ispitivač postavlja pitanje koje samo u sebi sadrži esencijalnu vrijednost osobe. O moralu nikada ne možemo govoriti na apstraktan način. Osobe se podrazumijevaju u ovom pitanju i osobe su objekt pitanja. Ukratko, postaviti moralni zakon bez zakonodavca tog zakona jednako je postavljanju pitanja zla bez onoga koji pitanje postavlja. Dakle, nemoguće je imati moralni zakon, ako taj zakon nije suštinski utkan u osobnost. Što znači da suštinski vrijedna osoba mora postojati kako bi moralni zakon bio vrijedan, a ta osoba jedino može biti Bog.
Naša nemoć da promijenimo sadašnjost remeti iluzije o našoj suverenosti. Istina je kako ne možemo pobjeći egzistencijalnom trenju dok bježimo od moralnog zakona. Objektivne moralne vrijednosti postoje samo ukoliko postoji Bog. Primjerice, je li ispravno sakatiti bebe radi zabave? Svaka razumna osoba će odgovoriti «NE». Znamo da postoje objektivne moralne vrijednosti, dakle Bog mora postojati. Preispitujući ove premise i njihove ispravnosti daju prilično čvrst argumente.
Prorok Jeremija je zapisao: ”Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?” (Jeremija 17,9). Apostol Jakov piše nešto slično: ”Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Jer ako je tko slušatelj riječi, a ne i izvršitelj, sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se, ode i odmah zaboravi kakav bijaše. A koji se ogleda u savršenom zakonu slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušatelj nego djelotvoran izvršitelj, blažen će biti u svem djelovanju svome.” (Jakovljeva 1,22-25).
Svijet ne shvaća što je zapravo bit apsolutnosti moralnog zakona. Neki budu uhvaćeni, a neki ne. Tko bi od nas volio izložiti svoje srce na naslovnici novina? Nismo li se svi našli u situaciji kada smo se, kao i Pavao, borili sami sa sobom i rekli: ”Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim… Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?” (Rimljanima 7,15.24). Svatko od nas, ako priznamo iskreno, poznaje ovakvu borbu unutar sebe.
Stoga, kao kršćani moramo se ozbiljno zapitati: ”Je li Bog uistinu učinio čudo u mojem životu? Je li moje srce dokaz Božje nadnaravne intervencije?” Ovdje na zapadu mi često imamo razne faze pomodarskih teologija. Prije neko vrijeme pitanje «gospodstva» je bilu sveprisutno u svim našim debatama i pitali smo se postoji li minimalistički pogled na obraćenje? «Izmolili smo molitvu i to je to.» Međutim, kako je moguće imati minimalistički pogled na obraćenje kada je obraćenje samo po sebi maksimalno djelovanje Božje milosti? ”Staro uminu, novo, gle, nasta!” (2 Korinćanima 5,17).
Što bi naš partner rekao ako bismo ga zaprosili riječima: ”Želim da znaš kako ova prošnja neće ništa promijeniti po pitanju moje odanosti, mojeg ponašanja i svakodnevnog života, no ipak želim da prihvatiš ovu prosidbu i u teoriji mi ćemo biti vjenčani, ali s moje strane neće biti nikakvih promjena radi tebe.” Umanjili smo svaku svetu obvezu i sveli je na najmanji zajednički nazivnik. Što meni znači nanovo rođenje? Vrlo rijetko si postavljamo ovo pitanje. Tko sam bio prije negoli je Bog počeo raditi na meni, a tko sam sada?
Trenutni rezultat spoznaje Isusa Krista je nova glad i nove težnje koje su usađene u ljudsku volju. Sjećam se dramatične promijene u vlastitom načinu razmišljanja. Pojavile su se nove želje, nade, novi snovi, nove težnje, ali ponajviše pojavila se nova volja vršiti Božju volju. Thomas Chalmers je promjenu koju Krist donosi opisao kao ”istjerujuću moć nove ljubavi”. Ta nova ljubav u srcu – ljubav koju je Bog zapisao u naša srca po Duhu Svetome, istjeruje sve preostale stare očaranosti i privlačnosti. Osoba koja upozna Krista počinje shvaćati kako je njihovo zavedeno srce siromašno i koliko mu je potrebno neprestano podlaganje Gospodnjoj volji – duhovna predanost. Naravno, svi mi imamo različite osobnosti, ali poniznost duha i oznaka istinskog obraćenja je uvidjeti vlastitu osiromašenost. Arogancija i uobraženost bi trebali biti strani vjernicima. Duboka svjesnost svojih novih želja i čežnji su uvjerljivi svjedoci Božje milosti koja se nalazi u nama.
Autor: Ravi Zacharias
