Dok sam jednom bio u “molitvenoj šetnji” i razgovarao s Bogom o mnogim brigama nad zdravljem nekoliko članova obitelji, jedan mi je biblijski odlomak postao vrlo stvaran: “A na koje je bio srdit četrdeset godina? … A kojima se zakle da neće ući u počinak njegov, ako ne onima koji nisu vjerovali?” (Heb 3,17-18).
Našao sam se kako kroz suze molim: “Gospodine, oni su te ljudi rasplakali! Jesam li te i ja rasplakao radi moje nevjere? Isuse, imam dragocjeno vrijeme s tobom preko pedeset godina. Ljubim te i znam da i ti ljubiš mene, ali u posljednje vrijeme dao sam utočište nekim sumnjama. Pitam se zašto neke molitve još uvijek nisu odgovorene.”
Sve otada čujem njegov tihi glasić kako mi govori: “Davide, uvijek ću te ljubiti. Čuvat ću te da ne padneš i bit ću vjeran da te predstavim bez mane pred Ocem. Ali, da, povrijeđen sam tvojim razdobljima nevjere i kolebljive vjere.”
Dakle, dragi sveti, jeste li upravo sada usred neodoljive kušnje? Molite li, plačete i tražite pomoć, međutim stvari izgledaju beznadno? Možda je vaša situacija otišla izvan svake ljudske mogućnosti te mislite: “Prekasno je.”
Kažem vam, svojom ste krizom dobili povjerenje. Bog je mogao doći u bilo koje vrijeme, ali ovo je njegova prilika da proizvede u vama nepokolebljivu vjeru koja vam je potrebna.
On traži povjerenje u njega ne samo za ono s čime se sada suočavate, nego za svaki nemoguć problem od sada pa dok ne pođete kući da budete s njim. Ne griješite, on se raduje nad vama. Međutim, on vas isto tako dovoljno ljubi da gradi vjeru u vama koja će vas provesti kroz sve to.
Molite sa mnom: “Oprosti mi, Gospodine, što sam te rasplakao. Pomogni sad mojoj nevjeri.” Zatim ovaj redak učinite svojim vlastitim: “Bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže” (Heb 11,6).
Autor: David Wilkerson
