„A on (Isus) im, odgovorivši, reče: Dobro je o vama, licemjerima, prorokovao Izaija“ (Marko 7,6).
Jeste li dvolični, možda pomalo licemjerni?
Instinktivno reagiramo negativno na ovakva pitanja, ali čitajući Markovo evanđelje dolazimo do sedmog poglavlja, i ne možemo izbjeći izazov koji nam Isus pruža.
Prije svega, upućen je nama, jer su ljudi kojima se Isus obraćao bili duboko religiozni.
Situacija o kojoj Marko izvještava prilično je jednostavna. Neki farizeji i ostali vjerski vođe počeli su kritizirati Kristove učenike jer su jeli kruh nečistih, tj. neopranih ruku (2. stih). Ovo je bilo više od jednostavnog higijenskog čina čišćenja – bilo je u pitanju ritualno čišćenje koje se nije odnosilo samo na njihova tijela, već i na „pranje čaša i vrčeva i kotlova i klupa“, kao i na još mnogo toga, kako Marko izvještava (4. stih).
Isus odgovara prilično grubo. (Doista, kada i zašto smo počeli pretpostavljati da biti sličan Kristu znači isto što i biti „fin“ i da uvijek uključuje „dijalog“? Ovdje nam ne pokazuje ni jedno ni drugo!). Isus izjavljuje: „Dobro je o vama, licemjerima, prorokovao Izaija. Kao što je pisano: Ovaj me puk usnama časti, a srce im je daleko od mene. No uzalud me štuju naučavajući kao nauke uredbe ljudske. Jer napustivši zapovijed Božju, držite predaju ljudsku“ (stihovi 6-8a).
Dakle, što je ljude kojima se Isus obraćao činilo licemjerima? I o čemu bismo u svijetlu ovoga trebali razmisliti?
Častimo li ga samo usnama, dok je naše srce daleko od njega? (stih 6)
Ovo može biti nešto vrlo jednostavno poput pjevanja zajedno sa svima ostalima tijekom nedjeljne službe, a onda na kraju shvaćamo da nemamo pojma koje smo riječi upravo izgovarali u pjesmama. No mislim da Isus ovdje mnogo više misli na javno očitovanje vjere koje maskira stalnu hladnoću srca prema Gospodinu.
A moglo bi biti i mnogo ozbiljnije od toga: možda smo netko tko samo ritualno prolazi kroz vjeru, dok naša osobna moralnost ili ponašanje na poslu iskazuju praksu koja je daleko od onoga što Bog želi. Isus ne želi da ga častimo usnama, već svojim čitavim životima.
Je li nam ljudska tradicija važnija od Božje riječi? (8. i 13. stih)
Farizeji su svakako bili strastveni u vezi svoje vjere. Problem je bio u tome što je ta vjera robovala ljudskoj tradiciji umjesto Božjoj Riječi (kao što je npr. Isus o tome govorio u 12. i 13. stihu).
Naravno, tradicija može značiti davno ustanovljeni način obavljanja nečega. I svi se vjerojatno možemo sjetiti primjera koji su se uvukli u crkve koje pohađamo. No, ovo također mogu jednostavno biti ljudski načini obavljanja nečega, npr. obrasci ponašanja koji prevladavaju u kulturi oko nas.
Kada uzmemo u obzir ova dva pitanja, sigurno ćemo shvatiti da su gotovo svi oko nas krivi: svi smo licemjeri na jedan ili drugi način. Ja sigurno jesam.
Isus nam govori još jednu priču u Luki 18,9-14, o dva odgovora koja možemo dati. Jedan je da budemo samopravedna osoba koju je Isus opisao – čovjek koji je u zabludi o samom sebi, koji zahvaljuje Bogu u molitvi zato što nije kao i svi drugi koje taj čovjek prezire.
No, druga osoba se ponizila i molila jednostavno: „Bože, milosrdan budi meni grješniku!“
Autor: David Baker; Prijevod: Aleksandar J.
