Bibliji se ne trebamo klanjati. Ona bi nam trebala pomoći pronaći Onoga koji je vrijedan da mu se klanjamo.
Biblija to kaže, ja vjerujem u to, i tu je kraj priče.
Čuli ste taj izraz prije. Pročitali ste ga na naljepnicama. Možda ste ga čak i izrekli par puta. To je čudna mala religiozna mantra koja savršeno oslikava čudan, često paradoksalan odnos koji mi, suvremeni kršćani, imamo s našim tajanstvenim drevnim tekstom:
Mnogi od nas su napravili od Biblije jedini stup naše vjere, ali nisu svi od nas posve shvatili o čemu zapravo govori. (Posebice ne ranije, čudnije stvari).
Bez sumnje ćemo se složiti da je ispunjena riječima iz samih Božjih usta, ali ipak se ne možemo stvarno potruditi zaista proniknuti u značenje (I opet, definitivno, ne one ranije, čudnije stvari).
Mi tako žudimo za time da možemo Bibliju koristiti brzo i jasno kako bi podržali naše različite argumente i točke za raspravu, ali takva Biblija zapravo ne postoji.
To ne znači da Biblija nije istinita, božanski nadahnuta, ili „korisna za poučavanje, prijekor, popravljanje i odgajanje u pravednosti.“ To samo znači da nije jednostavna knjiga, i da ne bi trebala ni biti tretirana kao takva.
Pokušajte staviti bilo koga dobrohotnog, dobronamjernog, vjernog studenta iz sjemeništa, pastora, ili onog koji sjedi u crkvenim klupama, u sobu i teško ćete naći njih dvoje koji mogu naći jednoglasan dogovor o mnogo toga, a kamoli o ukupno 800.000 riječi.
Umjesto priznanja i borbe s očitim složenostima s kojima se suočavamo u povijesnom kontekstu, stilu pisanja i namjeri autora, previše kršćana se jednostavno sakrije iza neke zapaljive, crno – bijele, sve-ili-ništa retorike.
Možda je to zato jer je Biblija za toliko vjernika postala četvrta uz Trojstvo; nešto čemu se klanjaju, a ne nešto što bi im pomoglo tražiti Onoga koji je vrijedan obožavanja. Došli smo do toga da tretiramo Sveto Pismo kao odredište našeg duhovnog putovanja, a ne kao ono što je ono bilo za prve kršćane: nezaobilazan materijal za čitanje na putu u Obećanu Zemlju.
Možete vidjeti ovo pogrešno štovanje posvuda; na forumima i na talk show-u, te od propovjedaonica do razgovora uz kavu. Mnogi od nas drže Bibliju kao ogroman snažan alat na struju, a da nikad nismo ni otvorili uputstvo za uporabu.
Stvarnost s kojom se teško mire mnogi koji tvrde da su kršćani, je da oni koji su došli do drugačijeg zaključka o Bibliji, na teže i lakše načine, učinili su to kroz isto pažljivo proučavanje, isto molitveno razmišljanje, istu iskrenu želju da upoznaju Boga.
Pravi problem je da previše nas odabire jednostavno obožavati Bibliju kao samo božanstvo; nešto što sama Biblija nikada ne traži od nas učiniti. Ona nije, kao što često pogrešno okarakteriziramo u Evanđelju po Ivanu 1,1 „Riječ Božja“, Isus je.
Odlučili smo da Biblija govori sve potrebne stvari koje je Bog ikada rekao ili će tek reći, te da je On to rekao točno onako kako smo utvrdili, preveli, i kako mi to vjerujemo da jeste.
Drugim riječima, uzdižući Bibliju na istu razinu kao i Boga, i oslanjajući se na vlastito razumijevanje njenih 66 knjiga, mi smo stvorili božansko biće, za koje, kada ga bliže pogledamo, uviđamo da misli onako kako mi mislimo, glasa kako mi glasamo, mrzi kako mi mrzimo, i blagoslivlja, kako mi blagoslivljamo.
Pitanje koje moramo postaviti sebi kao moderni vjernici je vjerujemo li doista ili ne Bogu, da jasno i izravno govori nekome, neovisno o Bibliji. Znamo, naravno, da Bog može komunicirati, i to i čini, putem Svetog Pisma, ali mora li to biti jedini način koji koristi?
Vjerujemo da su ustaljene riječi u Bibliji, kao što se kaže, „žive i djelotvorne“, ali vjerujemo li da Bog nije?
Jedini vjerski svjetonazor koji čini Bibliju posljednjom i jedinom riječi je taj u kojem Bog više ne živi.
Ako čitamo Sveto pismo kao testament mrtvog rođaka koji se više ne može vratiti, onda da, mi ćemo je držati kao jedini glas kroz koji On govori. Međutim, ako ćemo vjerovati u Isusa koji je živ, i u Boga koji je u potpunosti prisutan pojedinac po svom Duhu Svetom, mi ćemo biti potpuno očekivano uvjereni da Njegov glas i vokabular nisu ograničena na 66 knjiga i 800.000 riječi. Biblija zapovijeda da ne dodajemo Pismu, ali to ne znači da Bog ne može. To je ono što molitva često daje; Bog koji ne izgovara drevni tekst doslovno, nego nam govori iznova.
Bez obzira na to koliko vjerujemo u to ili se bojimo toga, Biblija nikada ne može biti Bog, i ne treba biti. Ne molimo se Bibliji, iako se možemo moliti kroz nju i s njom.
Bog je potpuno Bog, i jedini entitet u stanju biti takvim. Biblija i Bog nikada ne mogu biti ista stvar, i ako to ne možemo pošteno priznati, nikad nećemo biti u mogućnosti imati smislen razgovor o tome.
Dakle, što nam je činiti u svjetlu priznanja da Sveto pismo samo po sebi nije božanstvo?
Veoma je cijenimo, kao foto album obitelji vjere iz koje smo došli; one čije ostavštine smo sada upravitelji.
Mi duboko kopamo u nju, iskopavajući nemjerljivo blago koje se može naći tu za svakoga od nas.
Dobro je ispitujemo, kako bi pronašli neskrativu istinu na njezinim stranicama, dok ne budemo u stanju jasno vidjeti Božji karakter.
Mi se udubljujemo u njene redove, kako u samoći, tako i u zajednici, dopuštajući Bogu govoriti s nama, kako u procesu, tako i u odgovoru.
Mi koristimo svaki resurs koji imamo na raspolaganju za oduzeti slojeve vremena i tradicije, jezika i kulture, kako bi ušli u srž toga što su pisci htjeli reći.
Vidimo u njoj vjeru, karakter, i pogreške onih koji su došli prije nas, kako bi nam to pomoglo dok kročimo kroz to veliko putovanje.
Koristimo je kao neprocjenjiv alat, vjeru koja je efektivna u svakodnevnom životu.
Molimo beskrajno za mudrost, poniznost i vjeru, dok se krećemo kroz njezine riječi, i tražimo njezinu istinu.
Radimo sve to, prihvaćajući istinu da sada znamo tek djelimično, ali jednog dana ćemo znati u potpunosti.
Kao kršćani, trebamo čitati, proučavati, razmišljati, poštovati, i gdje se osjećamo osobno uvjereni, biti poslušni Bibliji, ali nikada ju ne smijemo obožavati.
Najpoštenija opcija kada dolazimo do teških dijelova Pisma, je možda reći: „Čini se da Biblija to kaže u ovom konkretnom odlomku, mislim da vjerujem da je to tumačenje, a sada, pričajmo o tome.“
Autor: John Pavlovitz
