S obzirom na to da prisustvovanje vjenčanju znači više od jednostavnog pojavljivanja, odnosno da to znači odobravanje, trebamo sami sebe zapitati je li ovo bračno ujedinjenje usklađeno s Božjom voljom.
”Pastore, prije nekoliko godina, moj je brat ostavio svoju suprugu zbog druge žene. Sada nas oboje pozivaju na svoje vjenčanje”.
”Moja kćer se želi udati za nekršćanina”.
”Trebamo li prisustvovati vjenčanju”?
S ovakvim pitanjima suočavaju se mnogi pastiri širom Sjedinjenih Američkih Država. Takva pitanja naglašavaju neodlučnosti, koje nastaju kod kršćana zbog revolucionarnih promjena, koje se događaju po pitanju seksualnosti, braka, razvoda i prirode obitelji. Na brak se sada počelo gledati kao na način cementiranja dubokog odnosa između dvoje ljudi ili čak kao način izražavanja intenzivnih romantičnih osjećaja, bez razmišljanja o tome hoće li to biti cjeloživotni odnos. O stvarima koje su vezane uz moralnost i o seksualnu etičnost, o onome što je dobro, a što je pogrješno, gotovo da se i ne razmišlja. Vjenčanje je sada postupak odabira, koji u svome središtu u potpunosti ima želje obje uključene strane.
U takvim slučajevima, kada kršćanin odbije ili negativno reagira na namjere voljene osobe za stupanjem u brak, na takve etične prigovore kršćana se gleda ili kao na iznenađenje ili ljudi reagiraju neugodno. Na izražavanje zabrinutosti kršćana gleda se kao na namjerno iskazivanje negativnosti za dan, koji bi mladoženji i mladi trebao biti poseban.
Rečenica kao što je ”zašto jednostavno ne možeš biti sretan zbog mene”? sa usana čovjeka kojeg jako volimo ili člana obitelji može uzrokovati snažno povlačenje naših srca i može pomutiti našu prosudbu, dok pokušavamo jasno razmišljati i donositi odluke koje se temelje na vjeri i iskazivanju ljubavi, u svjetlu biblijskih istina. Jedan od načina kako se možemo nositi s ovakvim kompleksnim etičkim začkoljicama jest ako si postavimo neke od temeljnih pitanja: ”Što je vjenčanje? U kakav čin sam uključen/uključena kada prisustvujem vjenčanju”? Pružanje odgovora na ova pitanja može nam pomoći u odlučivanju kada treba prisustvovati vjenčanju, a kada ne.
Što je vjenčanje?
Prije nego što krenemo dalje, trebamo razumjeti dvije biblijske istine u vezi vjenčanja. Prvo, u Bibliji nemamo detalja o primjerima obreda vjenčanja. Niti jedan. Kako točno izgleda ”biblijski obred vjenčanja”? Ne znamo. No tu je i drugo: biblijska učenja u vezi braka pomažu nam u razumijevanju onoga kako bi trebali izgledati bračni obredi.
1. Brak je osmislio Bog, kao intiman i cjeloživotni savez jednog muškarca i jedne žene.
Na ovo ukazuje Postanak 2, gdje vidimo kako Bog govori da nije za čovjeka dobro da bude sam. U onome što bismo mogli nazvati prvo predbračno savjetovanje, Bog je ispred Adama doveo svaku vrstu životinja, kako bi ih on imenovao, nakon čega je Bog shvatio kako među životinjama ne postoji prikladna pomoćnica za Adama. Samo je žena stvorena kako bi mogla biti pomoćnica i partnerica muškarcu.
2. Postati mužem i ženom za sobom povlači svečan savez koji je označen zavjetima.
Znamo da prije sklapanja braka postoji vrijeme javnih zaruka. (Ponovljeni zakon 20, 7; Matej 1, 18; 1. Korinćanima 7, 25-28) Javne zaruke zahtijevale su povećanu razinu posvećenosti i javno prepoznavanje namjere za stupanjem u brak. Slično tome, produženi i fascinantni bračni pregovori, opisani u Postanku 24, koje je Abrahamov sluga poduzeo u potrazi za Izakovom ženom, zasnovani su na konačnoj uspostavi formalne, javno priznate bračne veze.
Još jedan važan tekst u ovoj raspravi nalazi se u Ezekielu 16, 8. Radi se o stihu koji nudi primamljiv prikaz dijela obreda vjenčanja drevnog Bliskog istoka. Gospodin govori o Jeruzalemu, koristeći metaforu braka govoreći: „Zakleo sam se tebi i učinio savez s tobom, govori svemogući Gospodin, i ti si postala moja.“ Ova metafora pretpostavlja uobičajenu praksu javnog sklapanja saveza, koja uključuje razmjenu zavjeta kao dio ulaska u brak.
3. Bog je brak kao nešto jedinstveno i sveto.
Prisjetimo se da brak nismo dobilo kao ustupak, kao način ublažavanja naših grješnih ustupaka nakon pada. Brak je bio dan kao način nošenja s jedinom stvari koja nije bila dobra, a koja je postojala prije braka: ”nije dobro da čovjek bude sam”. Bog je osmislio brak kao još jedan pokazatelj svoje velikodušne skrbi za nas, budući da smo mi stvorenja koja su stvorena za intimnost i zajedništvo. Zajedno sa Šabatom i takozvanim kulturološkim određivanjem iz Postanka 1, 28, brak je svojevrsna uredba o stvaranju: obvezujući obrazac za sve ljude, koji je namijenjen za dobro svakoga od nas. Brak je, drugim riječima, namijenjen za sve ljude, jer svaki čovjek je stvoren na Božje naličje, ne samo oni koji vjeruju u Boga iz Biblije.
No univerzalnost braka ne bi se trebala razumjeti kako bi se nalagalo da je brak na neki način običaj ili dio tradicije, nešto što je vrijedno za društvo sve dok nastavlja ispunjavati korisnu društvenu funkciju. Ne, jednostavna činjenica koja kaže da je Bog Taj koji je osmislio brak, a ne mi, podsjeća nas da je to sveta institucija u koju se mi nemamo pravo miješati. Iz ovog razloga Biblija koristi jezik braka, kako bi opisala svetu poveznicu između Boga i Izraela, Krista i Njegove Crkve.
Stoga, razumijevanje braka koje se temelji na vjeru u biblijski svjetonazor inzistirat će na ove dvije tvrdnje: brak je za dobrobit svakoga i brak je svet.
Što činim kada prisustvujem obredu vjenčanja?
Sada smo u poziciji razmišljati o tome u kakva djela ulazimo kada prisustvujemo vjenčanjima.
1. Dopuštamo taj čin.
Već smo o ovome čitali, u Bibliji. Vjenčanje uključuje svečano i javno priznato sklapanje saveza. Zajednica, svojom prisutnošću, potvrđuje legitimitet uspostavljanja bračne veze. To je razlog zašto se u nekim starijim svadbenim liturgijama zajednicu pita sljedeće: “Ako netko zna za bilo kakvu zakonsku zapreku zašto se ovo dvoje ne bi spojili u sveti bračni savez, neka sada kažu ili neka zauvijek šute”.
Kada smo na vjenčanjima, ondje nismo samo promatrači. Svjedoci smo. Svjedočimo legitimitetu uspostavljanja saveza ispred naših očiju.
2. Slavimo taj savez.
Vjenčanja su prigode za slavlje. Isus je, nakon što je dobio pitanje u vezi posta, što je bio običajni čin kod tugovanja, rekao kako nije prikladno za goste vjenčanja da poste dok je Mladoženja prisutan. (Luka 5, 34-35) Isus je govorio o sebi, dok je bio među svojim učenicima, ali korištenje ovakve usporedbe vrijedi samo zato što svi znaju da se na vjenčanjima ne tuguje, nego se slavi. Vjenčanja su prigode za iskazivanje radosti.
Budući da su, s obzirom na njihovu originalnu namjenu i svrhu na temelju Pisma, vjenčanja i sveta, ta slavlja su prikladno izražena kroz slavljenje Trojedinog Boga. Bog je Onaj tko je, na temelju svoga milosrđa za nas, odredio brak za našu dobrobit. Bog je Onaj koji treba spajati parove u jedno i koji blagoslivlja njihovo ujedinjenje. Stoga, dok proslavljamo radost vjenčanog para, uzdignimo i naša srca u radosnom štovanju Bogu, koji nas obasipa svojim milosrđem.
3. Obnavljamo naše vlastite zavjete.
Tijekom obreda vjenčanja, ne bismo samo trebali biti slučajni promatrači, koji promatraju kako se odvijaju određene stvari između službene osobe, onoga koji obavlja obred i muškarca i žene. Trebamo biti i sudionici. Točnije, bivamo oblikvani i dobivamo poduku o prirodi i vrijednosti braka. Pozvani smo, izričito ili implicitno, na obnovu vlastitih bračnih zavjeta u svjetlu vjernosti i ljubavi u braku te u svjetlu čistoće i zadovoljstvu tijekom samaštva.
4. Slušamo i vidimo Evanđelje.
Svaki zakoniti brak, naravno između muškarca i žene, odjekuje barem jekom zavjetničke povezanosti, koju je Bog utemeljio između sebe samoga i svoga naroda u Kristu. No u kršćanskom braku, ova je zavjetnička povezanost dodatno jasna, jer otvoreno govorimo o ljubavi Krista, Mladoženje, koji je dao svoj život za svoju Mladenku, Crkvu, na križu. Nakon razmjene zavjeta i nakon što čujemo ”uzimam”, trebamo čuti zavjetno obećanje, koje je Bog dao nama po Isusu Kristu: ”u dobru i zlu, u bolesti i zdravlju, u siromaštvu i bogatstvu, sada i zauvijek”.
Trebamo li prisustvovati ovome vjenčanju?
Ako činimo barem ove četiri stvari na vjenčanju, prije nego što pristanemo, trebamo sami sebe zapitati možemo li svjesno prisustvovati nekom vjenčanju.
S obzirom na to da prisustvovanje vjenčanju znači više od jednostavnog pojavljivanja, odnosno da to znači odobravanje, trebamo sami sebe zapitati je li ovo bračno ujedinjenje ono koje možemo i želimo odobriti i potvrditi, s obzirom na biblijski utemeljenu i razjašnjenu stvarnost. Ako prisustvovanje vjenčanju znači ulazak i samo izražavanje radosti tijekom obreda, je li taj savez onaj kojeg možemo slaviti ispred Gospodina? Ako prisustvovanje vjenčanju znači oblikovanje vlastitih uvjerenja o braku, je li ovaj obred vjenčanja, kao i savez kojeg on uspostavlja, savez koji će druge i nas same oblikovati i odgojiti u biblijskom smjeru? Pitanja poput ovakvih pomažu nam u donošenju odluke po pitanju toga hoće li odgovaranje sa ”da” na pozivnicu za vjenčanje biti odluka koja će iskazati štovanje prema Bogu.
Naravno, trebamo biti svjesni da će odluka o neprisustvovanju možda uzrokovati zbunjenost i povrjede i da će nas to možda koštati nekih odnosa. No ipak, s obzirom na ovaj kulturološki trenutak, kršćani će biti sve više i više pozvani na donošenje ovakvih odluka. Moramo pronaći način kako prilagoditi naša očekivanja i shvatiti da je donošenje ovakvih odluka dio cijene učeništva. S obzirom na ovo, ako otkrijemo da ne možemo prisustvovati vjenčanju, trebamo učiniti sve što je u našoj moći, kako bismo na druge načine muškarcu i ženi koji sklapaju brak nastavili pokazivati našu ljubav, dok u isto vrijeme nastavljamo iskazivati milosrđe Krista grješnim ljudima, koji bijahu stvoreni na sliku svoga Stvoritelja.
Biti gost na vjenčanju jest čast i odgovornost. Recimo ”da” kada možemo i ”ne” iz ljubavi prema Kristu, koji nas poziva na to da ljubav prema našim bližnjima iskazujemo tako što ćemo prvo voljeti Njega.
Autor: David Strain; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
