Osjećate li ikada kao da se vaš kršćanski život vrti ukrug?
U nekim razdobljima uporno i revno čitamo Bibliju, sudjelujemo u događajima crkvene zajednice i održavamo aktivan molitveni život. Iskreno osjećamo kao da smo željni raditi stvari za Boga i kao da rastemo brže nego što smo toga svjesni. Ovakva razdoblja smatram proljećem: kada sve cvjeta, kada je sve prekrasno i živo.
Onda postoje i ona druga razdoblja kada prakticiramo te discipline, no to nije ništa više od disciplina. Doslovno samo odrađujemo stvari i iako možemo doživjeti neke plodove našega rada, stvari nisu iste. Moramo se natjerati kako bismo obavili neke stvari. Ovo razdoblje doživljavam kao ljeto, jer su vrućina i osjećaj sagorijevanja stvarni.
Nakon toga može doći naša duhovna zima, kada izgleda kao da je sve stalo i kao da se ništa ne događa. U ovome razdoblju ni ne pokušavamo, je li tako? Premoreni smo, beživotni, zakopani ispod mnoštva odgovornosti i tereta, jedva prolazimo kroz gusti snijeg i radujemo se ponovno proljeću i svježini života, no pitamo se hoće li novo proljeće ikada doći. Hoćemo li ikada više mariti? Hoćemo li ikada više uložiti trud? Ono što je još strašnije za nas: što to znači za nas sve dok se nešto ne dogodi?
Smatram da je jako normalno prolaziti kroz ovakva razdoblja, što je još jedan razlog zašto je tijelo Kristovo ključno za naše duhovno zdravlje i dobrobit. Kada sam u ”proljeću”, mogu ohrabrivati svoje prijatelje koji su u ”zimi”. Kada sam u ljetu i kada se počnem umarati, moja me prijateljica može podsjetiti na to da će ovo razdoblje proći i da će procvjetati svježi entuzijazam.
Jedan dosljedan izazov
Bez obzira na to u kakvom se razdoblju nalazim, jedna od stvari koja dosljedno ostaje bez života jest moja želja za svjedočenjem. Čak i na vrhuncu ”proljeća”, kada je moja vjera snažna i kada se prelijeva poput hladne, slatke vode s fontane, kada je moje zanimanje za Bibliju visoko i kada se osjećam najviše živom i dalje oklijevam govoriti svojim bližnjima o Kristu. Da, možda objavim tu i tamo neku objavu na društvenim mrežama, vjerujući da će nestalni algoritam proširiti moje vjerom ispunjene stihove do velikog broja ljudi, no to je sve. Okružujem se s drugim vjernicima i ne obraćam pozornost na doslovne bližnje s ulica, koji možda neće provesti vječnost s Kristom. Jao.
Nedavno sam počela moliti za prigode u kojima bih mogla svjedočiti i jednu stvar ću vam reći: ovo je jedna od najstrašnijih molitava koju sam ikada molila. Zašto? Zato što na ovu molitvu Bog odgovori svaki puta.
Kada Boga iskreno zamolite neka vam pruži prilike za svjedočenje o Njemu, Bog će vam te prilike i dati i to vrlo brzo. Što češće puta progutam svoj strah i ustrajem u takvim trenucima, to se češće pitam zašto ne svjedočim češće. To je uvijek nevjerojatno iskustvo, blagoslov ne samo za slušatelja nego i za mene. No svaki puta kada to činim, djeluje mi novo i zastrašujuće.
Uvjeravam vas, ako ste u razdoblju zime, najbolji način kako možete izaći van iz tog razdoblja jest ako s nekime podijelite evanđelje. Ime Isus najbolje otvara srce za ljepotu proljeća kod čovjeka. Ništa ne sprječava izgaranje bolje od dijeljenja vjere s nekime tko je u potrebi za nadom.
Neki dan sam razgovarala s prijateljicom o novom suradniku u uredu. Radilo se o novom zaposleniku u firmi, a za vrijeme pauze za ručak, odmah je upitao može li se pomoliti za konobaricu i nakon toga je to učinio. Tip nije imao pojma što će njegovi suradnici misliti o tome niti ga je bilo briga. Moja prijateljica je pogledala u mene i rekla mi: ”To je hrabro”!
Sve o čemu sam ja mogla misliti kao odgovor na to jest pitanje koje u sebi sadrži osvjedočenje: ”Zašto ovo nije normalno za nas”? Zašto je to hrabro, čudno ili neobično? Mi smo kršćani. Pozvani smo na to da budemo drugačiji, mi smo stranci na ovome planetu. Ovo govorim drugima ali i samoj sebi.
Neugodnost za Božju slavu
Razmislite o ovome. Ako zaista hodimo s Kristom i ako vjerujemo u vječnost naših duša, ako vjerujemo da su raj i pakao stvarna mjesta, nešto neizbježno i opipljivo, zašto ne idemo od vrata do vrata s našom porukom nade? Zašto ne govorimo o Evanđelju svakoj konobarici, svakom suradniku, svakom vozaču Ubera kojeg sretnemo?
Zašto ne živimo kao da uistinu vjerujemo u ono što tvrdimo da vjerujemo?
Umjesto toga, zadovoljavamo se slušanjem propovjedi ili povremenim govorenjem o Kristu, no to često ne radimo dragovoljno ni sa žarom.
Kada smo posljednji puta osjetili neugodnost zbog Božje slave?
Jedan od mojih favorita i citata koji me najviše osvjedočuju od Charlesa Spurgeona glasi: „Ako grješnik treba biti osuđen, onda neka barem ode u pakao preko naših mrtvih tijela. Ako nestanu, neka nestanu dok naše ruke budu obavijene oko njihovih koljena, koje ih pozivaju neka ostanu. Ako pakao mora biti ispunjen, neka bude ispunjen nakon što su naša usta govorila; neka nitko ne ode ondje a da nije bio upozoren ili da se netko nije molio za njega.“
Bez obzira na to prolazite li trenutno kroz proljeće, ljeto ili zimu, izazivam vas: molite se da vam Bog pruži prilike za svjedočenje. Dobra vijest jest da kada te prilike dođu, a hoće, nećemo morati improvizirati. Imat ćemo Pomoćnika, Duha Svetoga, koji će nas voditi.
Luka 11-12: „Nadalje, kad vas budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.“
1.Korinćanima 2, 12-14: „A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati.“
Vječna perspektiva
Znam koliko nam lako naša sadašnja perspektiva može zamagliti naš osjećaj za vječnost. Lako je ići u crkve, razmišljati o tim stvarima nekoliko sati i nakon toga se izgubiti u dobrim namjerama, ali da se i tjedan dana kasnije, kada se vratimo u te crkve, ništa nije promijenilo. Možemo razbiti taj krug tako što ćemo moliti hrabre, smjele molitve: one za koje znamo da će na njih Bog sigurno odgovoriti.
Kada počnemo moliti za prilike za svjedočenje, Duh će nam otvoriti oči i pokazat će nam da ovakve prilike postoje na svakom koraku. No to ne znači da trebamo stajati na ulici s transparentom i uzvikivati upozorenja iz Otkrivenja; no ako vam Duh kaže da to učinite, samo dajte.
Vrlo često započet ću s jednostavnim: „Kako ste danas? Mogu li se pomoliti za vas“? Nakon toga vodi Duh Sveti. Ovo možete učiniti s konobaricom u kafiću, sa prodavačicom koja radi u trgovini, s prodavačima u vašoj omiljenoj pekari ili s prodavačima na benzinskoj postaji, s ljudima koji su pored vas u teretani. Mogućnosti je jako puno.
Nakon što počnemo živjeti vjeru na ovakve opipljive načine, uvidjet ćemo da su zimski vjetrovi manje oštri. Naša umorna srca počinju se topiti. Ljetnu ravnodušnost zamjenjuje osvježavajući izvor vedrine. Dolazi proljeće zajedno s novom nadom: nadom koja je prepuna radosti koja dolazi od Gospodina.
Molite za ovo, izazivam vas.
Autorica: Betsy St. Amant Haddox; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Ibelieve.com
