Je li jedenje i pijenje krvi grijeh po Bibliji? U Starom zavjetu možemo pročitati kako je Bog branio Svom narodu da jede i pije krv životinja.
„Jer život svakog stvorenja je u krvi. Krv je život“. (Postanak 9,4)
U Djelima 10 apostol Petar počinje shvaćati koliko je drugačije ovo novo kršćanstvo od judaizma. Dok se molio na krovu i čekao ručak, imao je viziju. Vidio je plahtu koja se spustila s neba i koja je na sebi imala različite vrste životinja. Glas ga je poticao neka jede. Petar se usprotivio jer je shvatio da su neke od životinja s plahte bile zabranjene židovskim zakonima. Plahte su se spustile tri puta i tri puta je Petar odbio jesti.
Vizija je imala dvostruku namjenu. Najočiglednija je bila ta da ceremonijalna pravila o prehrani sada u vremenu Novoga Saveza više ne vrijede. Kršćane se treba razlikovati po njihovoj ljubavi, a ne po njihovim prehrambenim navikama (Ivan 13, 35).
Drugo i dublje značenje je bilo da je spasenje dostupno i za pogane isto onako kako je dostupno i Židovima. Odmah nakon vizije Petra je posjetio teklić – pogan koji je bio stotnik po imenu Kornelije i koji je bio spreman prihvatiti Krista.
Kršćani koji vole meso znaju i uživaju u poruci Petrove vizije. No vizija se ne odnosi izravno na jedenje krvi, osim ako to nije uključeno u opoziv košerskog zakona.
VIDI OVO: Što Biblija kaže o jedenju svinjetine?
Prva zabrana jedenja krvi u Bibliji
Prva zabrana jedenja krvi piše u Postanku 9, 2-4 gdje Bog govori Noi: „Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće i sve ribe u moru: u vaše su ruke predane. Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje. Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv“.
Ova zabrana se vjerojatno odnosila na jedenje svježe krvi (na primjer – nekuhanog mesa). Po prvi puta životinje su bile dopuštene kao izvor hrane i Bog se pobrinuo za to da ih Noa ne jede sirove.
Židovski Targum komentira ove stihove: „No meso koje je otkinuto od žive zvijeri u vremenu kada je ono još imalo života u sebi kao i meso koje je otkinuto od zvijeri nakon što je ono zaklano prije nego u potpunosti izdahne ti nećeš jesti“.
“Krv je život“
Kasnije je zabrana iz Postanka 9, 4 postala dio Mojsijeva Zakona. Levitski zakonik 17, 14 daje objašnjenje ovoj zapovjedi: „Jer život svakog stvorenja je u krvi. Krv je život“.
Važno je razumjeti da su vjernici Novoga zavjeta koji vjeruju u Krista slobodni od Zakona te da mi trebamo ”čvrsto stajati” u toj slobodi (Galaćanima 5, 1). Nismo pod Zakonom nego smo pod milošću. „Stoga ne dopustite da vas itko osuđuje na temelju onoga što jedete ili pijete“. (Kološaniima 2, 16) Stoga, jedenje slabo pečenog odreska, krvavica, krvavih palačinki, krvave juhe ili krvavog tofua možda neće biti ukusno svim kršćanima, ali je odobreno.
Postoji još jedan stih kojeg treba uzeti u obzir. U Djelima 15 u ranoj Crkvi nastala su pitanja koja su se odnosila na ono što je nužno za spasenje. Točnije- trebaju li pogani biti obrezani kako bi bili spašeni (stih 1)? Pitanje je nastalo u crkvi sirijske Antiohije koju su činili pomiješani židovski i poganski obraćenici.
Kako bi raspravili o ovom važnom pitanju, crkveni vođe susreli su se u Jeruzalemu na prvom crkvenom vijeću. Zaključili su da pogani ne trebaju slijediti Mojsijev Zakon i da obrezanje nije dio spasenja (stih 19). Ipak, u stihu 29 vođe su napisale pismo sa uputama za pogane iz Antiohije: „Zato smatram da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu, nego im poručiti da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi“. Od ovoga trenutka na umu trebamo imati kontekst.
Ove četiri zapovijedi iz Jeruzalema u Antiohiju su se odnosile na poganske prakse koje su bile povezane sa njihovim obožavanjima. Većina, ako ne i svi pogani u Antiohiji su bili spašeni iz poganizma. Crkveni vođe su navodile nove poganske obraćenike na to da naprave čist početak i da se odmaknu od svojih starih načina života te da ne vrijeđaju svoju židovsku braću i sestre u crkvi. Upute nisu bile date kao jamstvo spasenja već kako bi promicale mir unutar rane crkve.
PROČITAJTE: Svinjetina, zečetina…: Postoje li jela koja kršćani ne bi smjeli jesti?
„Ništa samo po sebi nije nečisto“
Kasnije se Pavao obračunao sa sličnim problemom. Rekao je da je savršeno u redu jesti meso žrtvovano idolima. „Ništa samo po sebi nije nečisto“ (Rimljanima 14, 14). No ako jedenje mesa kod moga brata u Kristu uzrokuje sablazan Pavao kaže: „nikada neću jesti više meso kako ne bih uzrokovao njihov pad“. (1. Korinćanima 8, 13).
S istim tim problemom su se suočavali jeruzalemski vođe u Djelima 15: ako bi poganski obraćenici jeli meso s krvlju, židovski vjernici bi mogli biti u iskušenju da prekrše svoju savjest i da im se pridruže. Savjest čovjeka je sveta stvar i mi se ne usuđujemo djelovati protiv nje. (vidi 1. Korinćanima 8, 7-12; Rimljanima 14, 5)
Ukratko, narudžba rijetko pečenog ili reš-pečenog odreska je stvar savjesti i ukusa. Ono što ulazi u naša usta nas ne čini nečistima (vidi Matej 15, 17-18). Jedenje crnog pudinga se možda neće svidjeti svakome, ali to nije grijeh.
Mi živimo pod milošću. Imamo slobodu u Kristu. Drugi možda imaju različita uvjerenja o hrani i piću i u tom slučaju mi dragovoljno ograničavamo svoju slobodu kako bismo bolje služili njima i Bogu. „Nastojmo stoga promicati mir i uzajamno izgrađivanje“! (Rimljanima 14, 19)
Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Ivan H.
