Mnogi ljudi danas se ponašaju bolje prema kućnim ljubimcima nego prema drugim ljudima ili članovima svoje obitelji.
Zamislite da vam je prijateljica rekla da je njezino dijete bolesno i da bi moglo umrijeti. Osjetili biste šok i tugu i vjerojatno biste se pitali kako možete pomoći. Obvezali biste se moliti za njezino dijete i obitelj.
Bi li se nešto promijenilo da prijatelj tada odgovori: “Hvala, nadamo se da će se Fluffy izvući”? Po mnogima ne bi trebalo.
Dok se plodnost kreće oko najniže razine svih vremena, a posjedovanje kućnih ljubimaca na vrhunskoj razini svih vremena, sve više Amerikanaca ne samo da pričaju o tome, već i tretiraju krznene prijatelje kao djecu.
Nedavno je u svom članku u Atlanticu pod naslovom “Kućni ljubimci stvarno mogu biti poput ljudske obitelji”, Katherine Wu ustvrdila da bi “…nazivanje nekih vlasnika kućnih ljubimaca ‘roditeljima’ njihovih pasa ili mačaka moglo biti najbolja skraćenica za te odnose.”
Wu je opisala rastuću ekonomiju proizvoda i usluga za kućne ljubimce slično nečemu što je nekoć bili namijenjeni djeci. Više Amerikanaca nego ikad kupuje svojim životinjama “domaću hranu … kolica … madrace od memorijske pjene … vlastitu liniju odjeće”.
Također plaćaju wellness centre, vrtiće za pse, “akupunkturu, operacije, kemoterapiju, čak i transplantaciju organa.” U 2022. ekonomija kućnih ljubimaca iznosila je ukupno više od 136 milijardi dolara i, prema većini pokazatelja, vjerojatno će samo rasti.
Kućni ljubimci kao dio obitelji
Prema istraživanju Pew Researcha koje je citirano u članku, većina od 200 milijuna američkih vlasnika kućnih ljubimaca opisala je svoje životinje kao “obitelj”, a više od polovice je reklo da je njihov ljubimac “dio njihove obitelji jednako kao i ljudski član”.
To znači, smatra Wu, da nije samo vrijeme da se normalizira razgovor o kućnim ljubimcima kao djeci, već i da se vlasnicima ponude iste pogodnosti kao roditeljima. Na primjer, tvrdi da bi poslodavci trebali ponuditi plaćeno slobodno vrijeme novim roditeljima kućnih ljubimaca i osiguranje kućnih ljubimaca u paketima naknada za zaposlenike, a nekretnine za iznajmljivanje trebale bi imati manje ograničenja za kućne ljubimce.
Ukratko, prema Wuu, vlasnici kućnih ljubimaca zaslužuju “iste sustave podrške koji pomažu ljudima da se brinu za svoje voljene.” Uostalom, nastavila je, “(p)sihološki, znanstveno… veze koje ljudi stvaraju sa životinjama mogu se osjećati jednako jakima kao one koje stvaramo jedni s drugima – čak i one s obitelji, čak i s našom djecom.”
I eto ga. Wuin se argument temelji na raširenoj, ali uglavnom nesvjesnoj pretpostavci da je ono što osjećamo istina, osobito ako su ti osjećaji jaki. Ta je pretpostavka, međutim, pogrešna.
Istina je, naravno, da su kućni ljubimci blagoslov. Mogu biti divni suputnici i učiniti život bogatijim na mnogo načina. Gubitak voljenog ljubimca nevjerojatno je težak, kao što je upozorio CS Lewis u Četiri ljubavi. Ako želiš život bez tuge, napisao je, “Svoje srce ne smiješ dati nikome, čak ni životinji.”
Kućni ljubimci nisu ljudi
Također je istina, što je najvažnije, da kućni ljubimci nisu ljudi. Životinje nisu stvorene na sliku Božju i ne dijele vrijednost i dostojanstvo ljudi. Službeno, barem ako se uzme u obzir puni značaj ljudskih bića, oni su samo članovi obitelji u metaforičkom smislu.
Kršćani poput Williama Wilberforcea bili su ti koji su uzdigli odnos prema životinjama. Međutim, trenutni trend tretiranja životinja kao potomaka više je oblikovan obezvrjeđivanjem ljudi, posebice djece, nego ispravnim vrednovanjem životinja.
Drugi, ozbiljniji simptom ove kulturne bolesti je niska stopa rađanja u zapadnom svijetu, fenomen neodvojiv od slično niske stope sklapanja brakova. Kao rezultat toga, milijuni koji žele biti majke i očevi ostaju bez djece koju moraju njegovati. Iskustvo kućnog ljubimca nudi nejasni roditeljski osjećaj bez životno važne i daleko teže odgovornosti odgoja ljudskog bića.
Ovo je pomak od prošlih generacija kada se smatralo da osjećaji odražavaju stvarnost ili ne. Danas imamo tendenciju, da ne spominjemo tehnologiju i bogatstvo, stvarnost prosuđivati prema svojim osjećajima. Neviđeni broj Amerikanaca sada tretira životinje kao nositelje imidža, ne zato što je to istina, već zato što se čini istinitom.
Krznene bebe su znak kulture “slijeđenja svojih srca”
Iako je lako izrugivati se stvarima poput ” roditeljskog dopusta “, krznene bebe nisu pravi problem. Oni su samo znak kulture pune ljudi koji su, kako sugerira autor Thaddeus Williams, predani “slijeđenju svojih srca”. Prema Svetom pismu, naša nas srca, osim ako nisu obnovljena u Kristu, odvode od stvarnosti. Ako ih slijedimo, rezultat je dehumanizirajući.
Pozitivno je to što je anketa Pew koju je Wu primijetila u svom članku također otkrila da većina ispitanika koji svoje životinje nazivaju “obitelj” misli da “u ovoj zemlji već postoji dovoljno naglaska na dobrobiti kućnih ljubimaca, čak i previše.”
Možda su onda neki od ovih razgovora o životinjama kao djeci neozbiljni. Želim misliti da bi većina ljudi, kada bi se suočili sa spašavanjem psa ili kćeri iz zapaljene zgrade, napravili pravi izbor.
Ipak, osim ako ne uhvatimo uzicu našeg kolektivnog obožavanja osjećaja i iluziju da se stvarnost može obavijati oko njih, roditeljstvo kućnih ljubimaca neće biti najapsurdnija stvar koju vidimo.
Autori: John Stonestreet i Shane Morris; Izvor: Christian Headlines
