Iako je ideja o drugoj prilici za spasenje privlačna, Biblija je jasna da je smrt kraj svih naših prilika.
Hebrejima 9,27 nam kaže da ćemo umrijeti, a potom se suočiti sa sudom. Dakle, sve dok je osoba živa, ima drugu, treću, četvrtu, petu itd. priliku da prihvati Krista i bude spašena (Ivan 3,16; Rimljanima 10,9-10; Djela 16,31). Jednom kad osoba umre, više nema prilika. Ideja o čistilištu, mjestu gdje ljudi odlaze nakon smrti da bi platili za svoje grijehe, nema biblijske osnove, već je tradicija Rimokatoličke crkve.
Da bismo razumjeli što se događa nevjernicima nakon što umru, idemo do Otkrivenja 20,11-15, koje opisuje Veliko bijelo sudačko prijestolje. Ovdje se odvija otvaranje knjiga, i „mrtvi bijahu osuđeni po onome što je napisano u knjigama, po djelima svojim.“ Knjige sadrže sve misli i djela onih kojima se sudi, a iz Rimljanima 3,20 znamo da se „po djelima Zakona pred njim neće opravdati nijedno tijelo“. Dakle, svi oni koji su suđeni po svojim mislima i djelima osuđeni su na pakao. S druge strane, oni koji vjeruju u Krista nisu suđeni po knjigama djela, već se njihova imena nalaze zapisana u drugoj knjizi – „Jaganjčevoj Knjizi života“ (Otkrivenje 21,27). To su oni koji su povjerovali u Gospodina Isusa, i samo će njima biti dopušteno ući u nebo.
Svatko čije je ime zapisano u Jaganjčevoj Knjizi života spašen je „prije postanka svijeta“ (Efežanima 1,4) po Božjoj suverenoj spasonosnoj milosti da bude dio zaručnice Njegova Sina, crkve Isusa Krista. Ti ljudi ne trebaju „drugu priliku“ za spasenje, jer je njihovo spasenje već Krist osigurao. On ih je izabrao, spasio i On će ih očuvati spašenima. Ništa ih ne može odvojiti od Krista (Rimljanima 8,39). Oni za koje je umro, bit će spašeni, jer će se Isus za to pobrinuti. On je izjavio: „Sve što mi daje Otac k meni će doći, a onoga koji dolazi k meni neću izbaciti van“ (Ivan 6,37 VB), te „I ja im dajem život vječni te neće propasti dovijeka, i nitko ih neće ugrabiti iz ruke moje“ (Ivan 10,28 VB). Za vjernike nema potrebe za drugom prilikom, jer je prva prilika dovoljna.
Što je s onima koji ne vjeruju? Ne bi li se pokajali i vjerovali kad bi dobili drugu priliku? Odgovor je ne, zato što njihova srca nisu promijenjena samo zato što su umrli. Njihova srca i misli su u neprijateljstvu prema Bogu i neće ga prihvatiti čak i kad ga vide licem u lice. To se vidi u priči o bogatašu i Lazaru u Luki 16,19-31. Ako je ikada postojao netko tko se trebao pokajati kada je dobio drugu priliku da jasno vidi istinu, to je bio bogataš. No, iako je bio u mukama u paklu, samo je tražio od Abrahama da Lazara pošalje natrag na zemlju i upozori njegovu braću kako ne bi morali doživjeti istu sudbinu. U njegovom srcu nije bilo pokajanja, samo žaljenje zbog toga gdje se nalazi. Abrahamov odgovor govori sve: „Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće se uvjeriti ni da tko od mrtvih uskrsne“ (Luka 16,31 VB). Ovdje vidimo da je onima koji povjeruju za spasenje dovoljan svjedok Biblije, i nijedna druga objava neće donijeti spasenje onima koji ne povjeruju. Ni druga, ni treća, ni četvrta prilika ne bi bile dovoljne da se srce od kamena promijeni u srce od mesa.
Filipljanima 2,10-11 izjavljuje: „da se u imenu Isusovu prigne svako koljeno onih na nebu i na zemlji i pod zemljom, i da svaki jezik prizna: ‘Isus Krist je Gospodin!’ — na slavu Boga Oca.“ (VB) Jednog dana će se svatko pokloniti pred Isusom i priznati da je On Gospodin i Spasitelj. U tom trenutku, ipak, kasno će biti za spasenje. Nakon smrti sve što ostaje za nevjernika jest osuda (Otkrivenje 20,14-15). Zato u Njega moramo vjerovati u ovom životu.
