Mnogi misle da ih je Bog napustio kada ne stižu odgovori na molitve u vrijeme i na način na koji oni misle da trebaju. Je li to istina?
Kako reagirati kad djeluje kao da je Bog udaljen od nas? Nedavno smo dobili nekoliko verzija ovakvih pitanja u vezi ”duhovnog napuštanja” od slušatelja. Mogu ih svesti na tri kategorije.
Prvo, duhovno napuštanje je iskustvo u kojem Bog skriva svoje lice od vjernika. Ali u kontekstu zadovoljstva kao i toga kako živjeti slobodno od ljubavi prema novcu, dobili smo slavno obećanje. Nikada ne bismo trebali gomilati materijalno zadovoljstvo u ovome životu, jer nam je Bog obećao sljedeće: „U življenju ne budite srebroljupci, zadovoljni onim što imate! Ta on je rekao: Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti.“ (Hebrejima 13, 5) U kakvom je odnosu duhovno napuštanje s obećanjem da nas Bog nikada neće napustiti?
Drugo, govori nam Biblija zbog čega Bog napušta vjernike? Trebamo li to iskustvo napuštanja tumačiti kao nešto što se dogodilo našom krivnjom ili zbog nečega što smo trebali učiniti? Kako je to napuštanje vama djelovalo?
Treće, u najpoznatijem psalmu o napuštanju, u Psalmu 22, čitamo kako Bog ne čuje molitve psalmista i kako Ga ne želi izbaviti iz njegove nevolje. Zbog toga se pojavio osjećaj odbačenosti. No bez obzira na to, psalmist se ipak raduje u Bogu u stihu 8. Kako izgleda radovanje u Gospodinu, kada se osjećamo napušteno od Njega?
Stoga, pastore John, ovdje je kombinacija pitanja za vas pod naslovom ”duhovne napuštenosti”.
Pa, za početak riječ opreza: izraz duhovno napuštanje ne pojavljuje se u Bibliji, kao ni riječ napuštanje samo po sebi. Stoga moramo biti oprezni da kada se ne-biblijske riječi ili izrazi koriste za opisivanje biblijske stvarnosti, kako ne bismo nametali biblijskoj stvarnosti nikakve konotacije tih ne-biblijskih riječi.
Mislim da se ono što se traži u svim tim brigama ne odnosi samo na objektivne okolnosti koje mogu biti toliko bolne u životima kršćana, da objektivno izgleda kao da Bog jednostavno više ne djeluje za nas. No vjerojatno se više želi saznati o unutarnjem osjećaju, kada ne osjećamo Božju prisutnost, ne vidimo slavu Božju i ne osjećamo slatkoću zajedništva s Njim. Bio On blizu ili daleko, mislim da se pitanje uglavnom odnosi na to kako Bog subjektivno djeluje kao da je daleko. Istina je da kršćanin može doživjeti iskustvo napuštanja na oba ovakva načina. Objektivno, samo izgleda kao da nas je napustio. Bog više ništa ne čini za mene. A u subjektivnom, bio On blizu ili daleko, ne osjećamo Ga, nemamo iskustvo kao da je s nama. Mislim da je to glavni razlog zabrinutosti.
Milosrđe u svakom trnu
Dakle, neću se dugo zadržavati na prvom smislu, jer mislim da to nije fokus ovih pitanja. Često sam o tome govorio. Reći ću samo da se Pavao bavi objektivnim patnjama kršćana u poslanici Rimljanima 8, 35–38, a to začuđujuće čini citirajući Psalme. On citira Psalam 44, 20–23, koji kaže:
„…kad si nas smrvio u boravištu šakalskom i smrtnim nas zavio mrakom. Da smo i zaboravili ime Boga našega, da smo ruke k tuđem bogu podigli: zar Bog toga ne bi saznao? Ta on poznaje tajne srdaca! Ali zbog tebe ubijaju nas dan za danom, i mi smo im kao ovce za klanje.“
Pavao objašnjava da je Božje lice skriveno samo u smislu da se uskraćuju vanjski blagoslovi. Ali on snažno izjašnjava da smo u svakom gubitku i nevolji za kršćanine „više od osvajača“ (Rimljanima 8, 37). Stoga je Pavlov odgovor na vanjsko, objektivno promatranje napuštanja da je Bog prisutan: On je ovdje i rješava naše nevolje. Upravo u tom učenju Pavao paradoksalno pokazuje da bismo, ako bismo doista razumjeli što Bog radi, znali da nam to pomaže da Ga vidimo jasnije, ne manje jasno.
Postoji jedna lijepa pjesma pod nazivom “Trn” Marthe Nicholson, koja je umrla 1953. godine, koja završava ovako: “Naučila sam da nikada ne daje trn bez ove dodatne milosti, / Uzima trn kako bi maknuo veo, koji skriva Njegovo lice.“
Dakle, Pavlov odgovor na ovu prvu vrstu objektivnog napuštanja jest da moramo naučiti biblijsku istinu koja govori da su trnje života, za koje mislimo da je Božje napuštanje, zapravo osmišljeno kako bi otvorilo veo svjetovnosti, koji skriva Božje drago lice. To je velika promjena u načinu razmišljanja, ali ključna je za razumijevanje načina reagiranja na ono što djeluje kao objektivna Božja odsutnost, iako to nije.
Boriti se kako biste vidjeli i uživali
Ali mislim da je glavna stvar koja se postavlja u ovim pitanjima o unutarnjem osjećaju kršćanina kad ne osjećamo prisutnost Božju, ne vidimo i ne uživamo u slavi Božjoj i kada ne osjećamo slatkoću zajedništva s Njime. Dopustite mi da navedem nekoliko tekstova iz Novog zavjeta koji pružaju biblijske kategorije, koje su kršćanske; kršćanske kategorije koja opisuje ovakvu vrstu tame, kao da je Gospodin odsutan, jer ne vidite niti ne uživate u Njegovoj ljepoti ili ne možete osjetiti Njegovo zajedništvo.
1. Korinćanima 13, 12: „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“
Efežanima 5, 19: „Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!“
U Efežanima 4, 30 Pavao piše: „I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste zapečaćeni za Dan otkupljenja!“ U 1. Solunjanima 5, 19 Pavao piše: „Ne gasite Duha.“
Dakle, postoje grješni stavovi i ponašanja koji uistinu žale i gase Duha te tako navlače veo između nas i Kristove ljepote, koju Duh daje.
Pavao moli u Efežanima 1, 18: „…prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.“
U 2. Korinćanima 4, 6 Pavao piše: „Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasvijetli!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznaja slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.“
Borba za Njegovu prisutnost
Jedno od pitanja koje ste pročitali postavlja pitanje meni osobno, kako sam se osjećao zbog odsustva Boga. Želio bih odgovoriti ovako: Bog mi je dao milost da ne razmišljam u smislu Božje odsutnosti, već samo o mojoj tuposti, mojoj neposlušnosti. Drugim riječima, vjerujem da je Isus Krist, kao moj Spasitelj, uvijek u blizini.
- Jer je sveprisutan. „…podupire svemir moći svoje riječi“. (Hebrejima 1, 3)
- Jer je obećao: „Ja sam s vama zauvijek, sve do završetka vremena.“ (Matej 28, 20)
- Jer je stavio svog Duha u mene kao predujam za moje konačno otkupljenje, a Duh ne dolazi i ne odlazi po volji. (Efežanima 1, 14)
Stoga, moje iskustvo ne nastaje zbog Božje odsutnosti, nego moje odsutnosti, moje tuposti, moje nevjere, moje neposlušnosti. Ne borim se za dobivanje Božje objektivne prisutnosti Ondje je. Borim se za dobivanje Njegove manifestirane i iskustvene prisutnosti. To je moje iskustvo Njegove stvarnosti, što doista znači da se ključne promjene moraju dogoditi u meni, ne u Njemu. Njegovo mjesto nije problem. Moja je vjera, moje posvećenje jest problem i to je bitka koja se u mom životu odvija svakodnevno.
Održat će vas
U konačnici, posljednje pitanje glasi: Kako izgleda kada uživamo u Bogu dok se osjećamo napušteno? Ovo je teško pitanje pa ću vam samo ukazati na odlomak o kojem trebate razmisliti. Hebrejima 12, 2 kaže: „Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega.“ Dakle, Isus je doživio duboki osjećaj napuštenosti na križu dok je vapio: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Matej 27, 46). Tekst iz poslanice Hebrejima kaže da je to mogao izdržati zbog radosti koja je bila postavljena ispred Njega.
Osobno mislim da to znači da je Isusova vjera u Njegovog Oca uspjela zadržati, moći okusiti, po sjećanju ili nadi, neku povećanu mjeru očekivane radosti s Bogom. Mislim da je tako slučaj i kod nas. Svoje izabranike, Njegovu posvojenu djecu, Bog će nas čvrsto održati. Način na koji nas drži je očuvanjem tog zrna gorušice radosti koje se sjećamo ili koju očekujemo s Očeve desne strane.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
