U slučaju krštenja i spasenja, Biblija je jasna da se spasenje zadobiva milošću po vjeri u Isusa Krista, a ne po djelima bilo koje vrste, uključujući krštenje (Efežanima 2,8-9).
Stoga, svako tumačenje koje dolazi do zaključka da je krštenje, ili bilo koje drugo djelo, potrebno za spasenje neispravno je tumačenje. Za više informacija, molimo pročitajte našu web stranicu na temu „Je li spasenje isključivo po vjeri ili po vjeri i djelima?“
Oni koji vjeruju da je krštenje neophodno za spasenje obično se koriste 1. Petrovom 3,21 kao „dokazom“, budući da stih navodi da „krštenje i vas sada spašava“. Je li Petar doista rekao da nas čin krštenja spašava? Ako je to rekao, onda bi proturječio mnogim drugim biblijskim stihovima koji jasno pokazuju da su se ljudi spašavali prije krštenja (čemu svjedoči njihovo primanje Duha Svetoga) ili čak uopće nisu bili kršteni (poput razbojnika na križu u Luki 23,39-43). Dobar primjer nekoga tko je bio spašen prije negoli je kršten jest Kornelije i njegov dom u Djelima 10. Znamo da su bili spašeni prije krštenja jer su primili Duha Svetoga kao dokaz spasenja (Rimljanima 8,9; Efežanima 1,13; 1. Ivanova 3,24). Dokaz njihovog spasenja bio je razlog zašto je Petar dopustio da se krste. Brojni biblijski odlomci jasno uče da spasenje dolazi kada osoba povjeruje u evanđelje, nakon čega je osoba u Kristu zapečaćena „Duhom obećanim, Svetim“ (Efežanima 1,13).
Srećom, ipak ne moramo pogađati što je Petar u ovom stihu mislio pod krštenjem, jer nam stih pojašnjava da to nije „odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu“. Iako Petar krštenje povezuje sa spasenjem, on ne govori o samom činu krštenja (ne odlaganju tjelesne nečistoće). Uronjenost u vodu ne čini ništa osim što otklanja prljavštinu. Petar misli na ono što krštenje predstavlja, a to je ono što nas spašava (molitva za dobru savjest upravljena Bogu po uskrsnuću Isusa Krista). Drugim riječima, Petar krštenje jednostavno povezuje s vjerom. Ne spašava nas dio kada se uranjamo u vodu; naprotiv, spašava nas „molitva za dobru savjest upravljena Bogu“, koja se obilježava krštenjem. Molitva Bogu uvijek je na prvom mjestu. Prvo dolaze vjera i pokajanje, a potom krštenje kako bismo se javno poistovjetili s Kristom.
VIDI OVO: Čestitke za krštenje: Najljepše želje i poruke koje možete napisati
Dr. Kenneth Wuest, autor Word Studies in the Greek New Testament, daje izvrsno objašnjenje ovog odlomka. „Apostol jasno na umu ima krštenje vodom, a ne krštenje Duhom Svetim, jer Petar govori o potopnim vodama koje su spasile zarobljenike na korablji, a u ovom stihu o krštenju koje spašava vjernike. No, kaže da ih to spašava samo kao protulik. Drugim riječima, vodeno krštenje je protulik stvarnosti. Ono može spasiti osobu samo kao protulik, ali ne istinski. Starozavjetne žrtve su bile slika stvarnosti spasenja, koja je Gospodin Isus. One nisu za stvarno spašavale vjernika, već su samo bile simbolični prototip. Ovdje se ne tvrdi da su te žrtve analogne kršćanskom krštenju vodom. Autor ih samo koristi kao ilustraciju upotrebe riječi ‘protulik’.
„Dakle, krštenje vodom spašava samo kao simbolični prototip. Starozavjetni Židov bio bi spašen prije nego što bi donio žrtvu. Ta je žrtva bila samo vanjski iskaz da vjeruje u Jaganjca Božjega kojeg su ove žrtve predstavljale kao simboliku… Krštenje vodom je vanjsko svjedočanstvo unutarnje vjere vjernika. Osoba je spašena onog trenutka kada povjeruje u Gospodina Isusa. Krštenje vodom je vidljivo svjedočanstvo njezine vjere i spasenja koje je dobila kao odgovor na tu vjeru. Petar oprezno izvještava svoje čitatelje da ne uči preporod krštenjem, to jest, da je osoba koja se podlaže krštenju time preporođena, jer kaže: ‘ne odlaganje tjelesne nečistoće’. Petar objašnjava da krštenje ne uklanja tjelesnu nečistoću, ni u doslovnom smislu kao pranje tijela, ni u prenesenom smislu kao čišćenje duše. Nijedan ritual nema stvarni utjecaj na savjest. No, ono što misli pod spasenjem definira u riječima ‘molitva za dobru savjest upravljena Bogu’, te objašnjava kako se to postiže, naime, ‘po uskrsnuću Isusa Krista’, u smislu da se grešnik koji vjeruje poistovjećuje s Njim u tom uskrsnuću.“
Dio koji zbunjuje u ovom odlomku dolazi od činjenice da se svrha krštenja kao javne izjave nečije vjere u Krista i poistovjećivanja s Njim na mnogo načina zamjenjuje „donošenjem odluke za Krista“ ili „molitvom molitve grešnika“. Krštenje se svodi na nešto što će se učiniti kasnije. Ipak, po Petru ili bilo kojem kršćaninu iz prvog stoljeća, ideja da bi osoba priznala Krista kao svog Spasitelja, a ne krstila se čim prije bila bi nečuvena. Stoga ne čudi da je Petar na krštenje gledao kao usko povezano sa spasenjem. Ipak, Petar je jasan u ovom stihu da ritual sam po sebi ne spašava, već činjenica da smo sjedinjeni s Kristom u Njegovom uskrsnuću po vjeri, „molitva za dobru savjest upravljena Bogu – i vas sada spašava po uskrsnuću Isusa Krista“ (1. Petrova 3,21 VB).
Dakle, krštenje za koje Petar kaže da nas spašava jest ono kojem prethodi vjera u pomirbenu Kristovu žrtvu koja opravdava nepravednog grešnika (Rimljanima 3,25-26; 4,5). Krštenje je vanjski znak onoga što je Bog učinio „po kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom“ (Titu 3,5 VB).
