Krist se nije uzdizao. Kulturno i teološki, to mogu biti iznenađujuće riječi o kojima čitamo u poslanici Hebrejima 5, 5. Isto vrijedi i za Isusovo vlastito priznanje o kojem čitamo u Ivanovom evanđelju 8, 50: “Ne tražim svoju slavu.”
Kulturno, živimo u vremenu u kojem se samo-uzvišenje, samo-promocija i samo-zastupanje sve više ističu kao vrline, ne kao nedostaci. Očekujemo samo-uzvišenje te ga čak i hvalimo. Potvrdite se. Govorite u svoje ime. Stavite sebe naprijed. Ipak, jedno od Isusovih najučestalijih učenja, koje je sve u suprotnosti s vremenom u kojem živimo, suprotstavlja se s našim modernim uzdizanjem samih sebe: „Svatko tko sebe uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ (Luka 14, 11; također Matej 23, 12; Luka 18, 14).
Teološki, imamo vlastita pitanja. Mnogi od nas su s pravom naučili iz Svetog pisma da je Bog jedini u cijelom svemiru za koga je samo-uzvišenje jedna od najvećih vrlina. No, što to znači za čovjeka, Krista Isusa, o kome čitamo u Evanđeljima? On je u potpunosti Bog i potpuno čovjek. Je li tražio svoju slavu, na način koji se usklađuje s Bogom? Ako jest, što je ono što mi mislimo o riječima zapisanim u poslanici Hebrejima i Ivanovom evanđelju, o čemu On nije mislio?
Tko uzdiže koga?
U Bibliji, veličanje, uzdizanje ili podizanje sveto je u djelovanju i jeziku. Bog nas je stvorio kako bismo bili na Njegovu sliku, kako bismo Ga odražavali i prikazivali svijetu, kako bi mogao biti slavljen i uzvišen. Prije nego što se pozabavimo pitanjem što je za Krista, kao čovjeka, premda Boga, značilo ne tražiti svoju slavu, moglo bi biti od pomoći ponoviti učenje iz Svetog pisma kojeg govori o potrazi za slavom i uzvišenjem.
Bog uzdiže Boga.
To što se Bog pravedno i na način ispunjen ljubavlju uzvisuje nije najčešće učenje Svetog pisma o činu uzvišenja, već je jasno i ponavljano i teološki utemeljeno.
Nije nikakva mana, već doista najveća vrlina, koju Bog kroz psalmista kaže: „Umiri se i znaj da sam ja Bog. Bit ću uzvišen među narodima, bit ću uzvišen na zemlji!” (Psalam 46,10). Stoga ni ono što psalmist kaže Bogu nije mana, nego doista vrlina, da kaže, kao opravdanje za Božje uzvisivanje: “Svoje si ime i svoju si riječ uzvisio iznad svega.” (Psalam 138, 2). U svoje ime i kroz svoju riječ, Bog se otkrio, obilujući postojanom ljubavlju i vjernošću prema svom narodu.
Božje uzvišenje ne dolazi na račun radosti Njegova naroda, već je u službi njihove radosti. Kao što Izaija kaže: “Uzvisuje se kako bi vam pokazao milosrđe.” (Izaija 30, 18) Kad Bog krene slaviti samoga sebe: „Sada ću se podići; sad ću biti uzvišen ”(Izaija 33,10) s pravom se boje Njegovi neprijatelji, dok se Njegov narod raduje. Tako i u evanđeljima, kada Isus moli: „Oče, proslavi svoje ime“, s neba dolazi odgovor pravednog i punog ljubavi: „Ja sam ga proslavio i opet ću ga proslaviti.“ (Ivan 12, 28)
Božji narod uzvisuje Boga
Tada Ga, bez iznenađenja i s najvećom učestalošću iz Svetih pisama, Božji narod uzvisuje. Ovo je samo srce i bit toga što smo stvoreni na Njegovu sliku: slavljenje Njega, govoriti o Njemu, uzvisiti Ga u svijetu. Kad ljudi uzvisuju ili kada ljudi slave, Bog treba biti objekt svetog djelovanja.
Nakon što su bili spašeni iz Egipta i Crvenog mora, Mojsije i narod pjevaju u slavljenju: “Ovo je moj Bog i hvalit ću ga, Boga svoga oca, i uzvisit ću ga.” (Izlazak 15, 2) Dolazimo do temelja naše prirode i poziva nas kao ljudi kada s prorokom kažemo: „O Gospodine, ti si moj Bog; Uzvisit ću te“ (Izaija 25, 1) i kada ponavljamo s psalmistom: ”O, uzveličaj Gospodina sa mnom i uzvisimo zajedno njegovo ime!” (Psalam 34, 3)
Sam Isus obuhvatio je ovaj temeljni poziv u Mateju 5, 16: “Neka vaše svjetlo zasja ispred drugih kako bi mogli vidjeti vaša dobra djela i proslaviti vašeg Oca koji je na nebesima.” Dojam na Petra i učenike bio je neizbrisiv. Između desetaka drugih primjera uzdizanja ili slavljenja Boga u Novom zavjetu, Petar je ponovio ovaj osnovni ljudski poziv, koji je sada učinjen kršćanskim: „Neka vaše ponašanje među poganima bude časno, tako da neka vide vaša dobra djela i slave Boga.” (1. Petrova 2, 12; također 4, 11; 16)
Bog uzdiže svoj narod
Ponekad se oni koji su većinom uvježbali prve dvije istine mogu boriti s trećom: Bog uzdiže Svoj narod. Ne samo da je Njegov izabrani narod predodređen za sličnost Kristu, pozvan i opravdan, nego je i proslavljen (Rimljanima 8, 29-30). Sveto pismo daje zapanjujuća obećanja, gotovo previše dobra da bi bila istinita, o tome kako će Bog proslaviti svoj narod: biti zadovoljan s nama, učiniti nas nasljednicima s Kristom svega (Rimljanima 8, 16–17), služiti nas za stolom (Luka 12, 37), postavljajući nas da sudimo anđelima (1. Korinćanima 6, 3), pripisujući nam vrijednost i radujući se nad nama (Sefanija 3, 17) i možda najšokantnije od svih, dajući nam da sjedimo s Kristom na Njegovu prijestolju. (Otkrivenje 3, 21)
U Starom zavjetu Bog je krenuo proslaviti ili uzvisiti vođu svog naroda. Prvo, Mojsije; zatim, Jošua govore: “Gospodin je uzvisio Jošuu pred očima cijelog Izraela, i oni su ga zadivljeno gledali, kao što su bili u strahu od Mojsija, sve dane njegova života.” (Jošua 4, 14; također 3, 7). Isto je učinio s Davidom, kao kraljem, kojeg je dobro poznavao (2. Samuelova 5, 12; 22, 49; 1. Ljetopisa 25, 5). Ali ne samo proroke, vođe i kraljeve. Cijelom svom izabranom narodu rekao je: “Čekajte Gospodina i držite se njegova puta, i on će vas uzvisiti kako biste baštinili zemlju.” (Psalam 37, 34) Božje uzvišenje njegova naroda isto je tako izričito u jednoj od Isusovih najčešće ponavljanih izjava, kao što smo vidjeli: „Tko sebe uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ (Matej 23, 12; također Luka 14, 11; 18, 14). Posebno se primjenjuje na kršćane u Jakovljevoj 4, 10 i 1. Petrovoj 5, 6: ponizite se pred Bogom i On će vas uzvisiti.
Božji narod sam sebe ne uzdiže
U ovom trenutku, simetrija se prekida. Ovdje je Sveto pismo veličanstveno asimetrično, mogli bismo reći: Bog uzvisuje Boga, Njegov narod uzvisuje Njega, On njih, ali Njegov narod ne uzvisuje sebe. Kao što u svetom jeziku uzvišenja Bog treba biti objekt ljudskog veličanja, tako Bog, a ne čovjek, mora biti akter kada je Njegov narod proslavljen.
Biblijski, put ljudskog uzvišenja cesta je ispunjena suzama i tragedijama. Faraona, koji ugnjetava Božji narod kao gotovo utjelovljenu zmiju, prvo treba označiti: “Još se uzvisuješ protiv mog naroda i nećeš ga pustiti.” (Izlazak 9, 17). Stoljećima kasnije, drevna je glava ustala kad se Davidov sin Adonija uzvisio, rekavši: „Ja ću biti kralj“ (1. Kraljevima 1, 5), te se pobunio ne samo protiv vlastitog oca, već i protiv Boga.
Psalam 66, 7 identificira „buntovnike“ kao one koji se „uzvisuju“. Mudre izreke 30, 32 identificiraju “uzdizanje sebe” s ludošću. Uzdizanje sebe samoga može u ovom trenutku djelovati privlačno i sigurno, ali Božja ponizna ruka doći će s vremenom.
Vizija iz Danijela 11 pokazuje da pobuna i ludost ljudskog uzvisivanja nije mala mana ili pogreška. To je duh Antikrista. „Kralj će učiniti kako hoće. On će se uzvisiti nad svakim bogom i govoriti će zapanjujuće protiv Boga bogova.” (Daniel 11, 36). Pavao vidi uzvišenje sebe kao posjetnicu „čovjeka bezakonja“ koji će doći: „Dan Gospodnji neće doći ako pobuna ne dođe prva, i ne otkrije se čovjek bezakonja, sin uništenja, koji se protivi i uzvisuje protiv svakog takozvanog boga ili predmeta štovanja.” (2. Solunjanima 2, 3–4).
Ljudsko uzvišenje je duh Antikrista. U međuvremenu, poniznost ljudi jest, prema Pavlu, Kristov Duh: “Budući da se našao u ljudskom obličju, ponizio se postajući poslušan do smrti, čak i smrti na križu.” (Filipljanima 2, 8). Što nas vraća na pitanje: Je li Isus sam sebe uzvisivao ili ne?
Je li Isus sam sebe uzdizao?
Pitanje o Kristovom uzvisivanju samoga sebe izazovnije je od onoga što smo do sada vidjeli. Sveto pismo jasno kaže da su božansko uzdizanje i ljudsko uzvišenje Boga pravedni, kao i božansko uzvišenje čovjeka, dok je ljudsko uzvisivanje ludost, pobuna, pa čak i sam antikristov duh. Ipak, s Kristom dolazimo do jedinstvenog i spektakularnog čovjeka koji je ujedno i Bog i jedine osobe Božanstva koja je također čovjek.
Evanđelje po Ivanu posebno bilježi čudesnu složenost odnosa između čovjeka Krista Isusa, koji je Bog, i Njegova Oca na nebu.
Prvo, Isus je uzdigao Boga. Kao čovjek, dao je svoj ljudski život, od početka do završetka, ljudskom pozivu, zajedničkom svima nama, da svojim životom i riječima uzvisi Boga. “Proslavio sam te na zemlji”, kaže Isus Ocu u noći prije svoje smrti (Ivan 17, 4).
Drugo, Bog je proslavio Isusa. Jasan refren o tome tko je djelovao kako bi proslavio Isusa su Bog, Otac i Duh. Kao što Isus kaže: “Otac me moj slavi” (Ivan 8, 54; također 13, 32), a Duh: “On će me proslaviti” (Ivan 16, 14). Tako i knjiga Djela apostolska kaže da je “Bog naših otaca” bio Onaj “koji je slavio svog slugu Isusa” (Djela 3, 13). “Bog ga je uzvisio s desne strane”. (Djela apostolska 5, 31)
Treće, Bog je proslavljen u Isusu. Slava Božja i slava Kristova ne natječu se već se nadopunjuju (Ivan 11, 4). Kad je Isus proslavljen, “Bog je proslavljen u njemu” (Ivan 13, 31). Isus govori svojim učenicima da se mole „u moje ime. . . da se Otac proslavi u Sinu.” (Ivan 14, 13).
Četvrto, dakle, dolazi iznenađujuće ljudska istina o Kristu: Isus nije sam sebe uzdizao. Ovo smo vidjeli u Hebrejima 5, 5 u vezi s Njegovim pozivom kao našeg velikog prvosvećenika: “Krist se nije uzvisio, doslovno, proslavio, kako bi postao veliki svećenik.” Ovo smo čuli iz Isusovih usta u Ivanu 8, 50: „Ne tražim svoju slavu; postoji Onaj koji to traži, a on je sudac.“ On više objašnjava u Ivanu 8, 54: „Ako slavim samoga sebe, moja je slava ništa. Otac je moj koji me slavi.“
Peto i konačno dolazi iznenađujuće božanska Isusova molitva svom Ocu u noći prije njegove smrti: Isus je tražio da bude proslavljen, na slavu Očevu.
„Oče, došao je čas; proslavi svoga Sina da bi Sin slavio tebe. . . . Oče, proslavi me u svojoj prisutnosti slavom koju sam imao s tobom prije postojanja svijeta.“ (Ivan 17, 1; 5)
Ovo je možda mjesto, ispred križa, gdje se Isusova težnja za Očevom slavom čini najrazličitijom od naše. Ipak, čak i ovdje, tražeći slavu, on je izrazito čovjek. Ovdje, ljudskim riječima, svojim potpuno ljudskim ustima i dušom, traži od svog Oca, umjesto da se hvata ili uzvisuje, i čeka u vjeri. Njegova je težnja prema Bogu. Ne teži „primanju slave od ljudi“ (Ivan 5, 41; također Matej 6, 2), već traži „slavu koja dolazi od jedinoga Boga“ (Ivan 5, 44). Usklađuje nadolazeće uzvišenje svog Oca sa svojim ljudskim uzvišenjem svog Oca: „Kako bi Sin mogao uzvisiti vas.“
Bog je Krista visoko uzvisio
Što, dakle, učimo od Krista, teološki i etički, u našem okruženju koje promiče samo-uzdizanje i koje nudi zbunjenu percepciju na poniznost?
Prvo, ah, kakva nas čuda očekuju u jedinstvenoj i spektakularnoj osobi koja je Isus Krist; jedini čovjek koji je Bog, i jedina božanska osoba koja je postala čovjek. Kako Pavao sa strahopoštovanjem piše: “U njemu tjelesna prebiva sva punina božanstva”. (Kološanima 2, 9). Što znači da ćemo se morati čuvati pojednostavljenih pitanja o Isusu. Tko je uzdizao Krista? Odgovor: Bog je to učinio: Otac, Duh i Sin. Krist se, s obzirom na svoju ljudskost, nije proslavio; nije kriv za ljudsko uzvisivanje. Krist, kao Bog, vječna druga osoba Trojstva, doista jest bez sumnje, oklijevanja ili isprike i s beskrajnom energijom i snagom Božanstva, proslavio samoga sebe. Krist se kao čovjek nije uzvisio, čak ni kao Bog.
Što se tiče etike i našeg života kao ljudi u posljednjim danima, ponovno vidimo ludost, pobunu, pa čak i protu-kršćanski duh ljudskog uzvisivanja. Čak se ni Krist, kao čovjek, nije uzvisio. Koliko je onda jasan naš poziv i put kao ljudi i kršćana?
Bili smo stvoreni i otkupljeni kako bismo se ponizili, u službi Božjeg uzvišenja. U ovom uzorku po uzoru na Krista postoji velika radost, možda bismo čak mogli reći “sve veća radost” u danu kada bi se vlastita poniznost čovjeka mogla činiti sve rjeđom.
Za kršćane, kao što je to bilo za samoga Krista u ljudskom tijelu, nije problem to što nas je Bog proslavio, uzvisio, uzdigao, ali problem je naše samo-uzdizanje. Bog nas je učinio da budemo primatelji slave i časti od Njega, pod Njegovim uvjetima, ne štovatelji i oni koji uzvisuju same sebe. Za one koji se ponize pred njim, On će ih zaista, bez greške, u svoje „pravo vrijeme“, a ne naše (1. Petrova 5, 6) uzvisiti, baš kao što je to učinio za svog vlastitog Sina Krista (Filipljanima 2, 9).
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
