Isus je svojim učenicima noć prije svog raspeća rekao mnoštvo dubokih i važnih riječi. No, postoji jedna izjava koja bi nam mogla promaknuti, zbog konteksta u kojem ju je Isus izrekao. No, ta je izjava od osobnog značenja za svakoga onoga tko slijedi Isusa:
„Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.“ (Ivan 13, 7)
U toj jednoj rečenici Isus bilježi duboku stvarnost koja je naše vrlo često i u određenoj mjeri, kontinuirano iskustvo kršćana: ne razumijevanje onoga što Bog čini ili ne čini i zašto nešto čini.
Ovdje je ključno za shvatiti šire implikacije onoga što je Isus ovdje rekao, jer ako to učinimo, to će biti od pomoći svakome od nas u trenucima kada se pitamo zašto nas naš dobri Pastir vodi tako zbunjujućim i bolnim putevima. Često ne znamo što Bog trenutno radi. Ono što je ovdje presudno je istina da ne trebamo znati što Bog sada radi kako bismo Mu vjerovali.
Ti sada ne razumiješ
Za vrijeme Posljednje večere, Isus je učinio nešto neobično. Skinuo je gornju odjeću, vezao ručnik oko struka, uzeo posudu s vodom i oprao je noge svakog učenika. Sumnjam da ovo pogađa ikoga od nas snagom kojom je pogodilo učenike, budući da su kulturni običaji toga predjela i vremena nama tako daleki i strani. Ali učenicima se to činilo više nego čudno; sve je djelovalo dezorijentirajuće neprikladno.
Siguran sam da je Petru to tako djelovalo. Cijeli je život shvaćao da je pranje tuđih nogu jedna od vrlo ponižavajućih stvari koje bi netko mogao učiniti: zadatak prikladan samo za robove ili ako ih nema, za djecu. Takvo nešto je sramotno za časne ljude. No, dok je gledao Isusa, najcjenjeniju Osobu na svijetu, kako se ponižava uzimajući obličje roba i dok je tako prao noge učenicima, Petar je osjećao gorčinu. Ovo je bilo potpuno nazadno! Jer, Petar bi trebao biti taj koji će biti na koljenima i koji će prati noge svog Gospodina.
Kad je Isus došao do Petra, iskreni učenik povukao mu je noge i pitao: „Gospodine, hoćeš li oprati i moje noge? Isus je pogledao Petra i sa strpljivom ljubaznošću odgovorio: „Ovo što ja činim ti sada ne razumiješ, ali ćeš kasnije shvatiti.“ (Ivan 13, 7)
Tu se nalazi sve: ogromno načelo za život svakog kršćanina u vjeri, doista sažetak motiva, utkan u cijelo Pismo, od početka do kraja, zarobljen u jednostavnom odgovoru na pitanje zbunjenog učenika.
Nasljedstvo slabog razumijevanja
Petar, ne shvaćajući zašto Isus čini to što je u tom trenutku radio, nije bio jedini koji nije razumio što Bog čini. Cjelokupna povijest otkupljenja spominje mnoge ljude, koji iako nisu razumjeli ono što Bog čini, bili su prisiljeni vjerovati Bogu i saznati ono što On čini kasnije. Sjetimo se nekih:
- Abraham, koji je dugo čekao da dobije sina Izaka, samo da bi mu Bog naložio da dječaka prinese na žrtvu (Postanak 22);
- Jakov se hrvao s Bogom i bio je hrom, neposredno prije nego što se trebao susresti s Ezavom (Postanak 32);
- Josip se pitao što Bog čini dok je njegova mladost bila potraćena u egipatskom zatvoru (Postanak 37–41);
- Mojsije nije razumio zašto bi ga Bog izabrao kao onoga koji će odvesti Izraelce iz Egipta (Izlazak 3-4);
- Gideonu je dobio daleko više nego što je mogao podnijeti (Suci 7);
- Jošafatu je naloženo neka pošalje zbor koji će ići prije njega, protiv silnog neprijatelja (2. Ljetopisa 20);
- Nehemija se morao suočiti s toliko naizgled nepotrebnih nedaća, prepreka i neučinkovitosti, koje su usporile obnovu jeruzalemskih zidina (Nehemija 4);
- Josip se suočio s tolikim brojem nepredviđenih, zbunjujućih nedaća u prvih nekoliko godina Isusova života (Matej 1-2);
- Čovjek rođen slijep, koji do sredine svog života nije kakvu svrhu Bog ima u njegovoj patnji (Ivan 9);
- Martina i Marijina zbunjenost zbog toga što Isus nije došao izliječiti Lazara (Ivan 11).
Naravno, to je samo mali uzorak. Nerazumijevanje onoga što Bog sada radi, kao i strpljenje kako bi se to kasnije shvatilo ili dobilo uvid, iskustvo je, u većoj ili manjoj mjeri, svakog vjernika u svakom dobu; znači li “kasnije” u roku od nekoliko minuta, kao što je to bilo za Petra tijekom Posljednje večere ili u budućem dobu, kao što je to bilo za njegovog kolegu učenika Jakova, koji nije bio izbavljen iz smaknuća. (Djela 12, 1-2) Ovo je nužno za nas i dobro za našu poniznost u kontekstu onoga što za nas znači „hodati u vjeri, a ne vidom.“ (2. Korinćanima 5, 7)
Moraš vjerovati meni
Zadovoljstvo nerazumijevanjem ne dolazi nam prirodno. Za Petra sigurno nije. Smatrao je da je Isusov odgovor zbunjujući. Zbog toga što strpljenje nije jedna od njegovih vrlina, nije želio čekati kako bi shvatio kasnije. Zbog toga je izjavio: „Ti meni nikada ne bi trebao oprati noge.“ (Ivan 13, 8)
Čini mi se da Petar jednostavno nije želio obeščastiti svog Gospodara. Iako su njegove namjere bile dobre, pogrešno su prikazane i izvedene. Reagirajući na ovaj način, Petar je zapravo postao kriv za ono što je pokušavao izbjeći: sramoćenje Isusa. Jer velika sramota nije bio što je Petar dopustio Isusu da mu opere noge; nego u tome što Petar nije vjerovao onome što je Isus rekao. Ovo je presudno za primijetiti: kada vjerujemo da znamo bolje od Boga, to je vrlo opasno i kobno za nas.
Mislim da je Isus u potpunosti prepoznao Petrov dobronamjerni motiv. Ali također je uočio opasnost od Petrove pogrešne, pretjerano samopouzdane sklonosti vjerovanja vlastitom razumijevanju. Zbog toga je Isusov odgovor bio tako ozbiljan. To je šokiralo Petra do srži. „Ako ne operem tvoje noge, nećeš imati udjela sa mnom.“ (Ivan 13, 8) Nema udjela s Isusom. Nepovjerenje u ovaj Isusov čin značilo je isključenje. Petar je odmah shvatio poantu i pokajao se uskliknuvši: „Gospodine, ne samo noge, nego mi operi i ruke i glavu!“ (Ivan 13, 9)
Što je bila Isusova poanta? Petre, moraš mi vjerovati. Morate živjeti prema drevnoj izreci i pouzdati se u sve što govorim, svim srcem i ne oslanjati se na vlastito razumijevanje. (Izreke 3, 5) Jedini način na koji ćete vi, kao grana ostati i dati ploda na ovoj Lozi jest ako vjerujete mojoj Riječi. (Ivan 15, 1–5; 7) Ako inzistirate na tome da to morate shvatiti prije nego što mi počnete vjerovati, bit ćete poput odlomljenih grana; duhovno ćete uvenuti i umrijeti. (Ivan 15, 6)
Ne trebate razumjeti sada
Mnoga iskustva, koja nas zbunjuju dok slijedimo Isusa, djeluju daleko bolnije i zbunjujuće od Isusovog pranja nogu. Petar bi suosjećao s nama; većina njegovih zbunjujućih iskustava bila su daleko bolnija i više zbunjujuća od pranja nogu. Zamislite samo s kakvom se pustoši Petar suočavao u satima nakon ove kratke izmjene obroka. Ponekad su lekcije koje naučimo u manje ekstremnim trenucima najjasnije i pomažu nam da budemo čvrsti u trenucima ekstremnijih lekcija.
Jasna je činjenica da često ne znamo što Bog trenutno radi. Presudna je istina da ne trebamo znati što Bog trenutno radi da bismo Ga mogli slijediti u vjeri. Bog ima svoje razloge zbog kojih skriva svoje motive. Ponekad to ima veze s njegovim vremenom, kao što je bilo i s Petrom. A ponekad, budući da su Božji putevi i misli daleko izvan naših (Izaija 55, 8-9), jednostavno se radi o Božjoj milosti prema nama, zbog kojeg od nas uskraćuje spoznaje i znanje, koje ne bismo mogli podnijeti.
Ne trebamo sada razumjeti Božje naume; ono što trebamo učiniti jest sada vjerovati Bogu. Jer upravo će nas putem našeg povjerenja, a ne vlastitog razumijevanja, Bog voditi stazama koje nas zbunjuju. (Izreke 3, 6) Možemo vjerovati da će nam Bog kasnije, kada za to dođe vrijeme, u bližoj ili daljnjoj budućnosti, pružiti svo potrebno razumijevanje.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz posebno dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za portal Novizivot.net.
