„Pa… prošli sam tjedan izgubio svog drugog sina. Prvi je poginuo u lavini, a drugi je počinio samoubojstvo. Nathaniel se borio s depresijom veći dio svog života. Imao je 33 godine. Ne objavljujem ovo jer tražim simpatiju. Zapravo tražim nešto drugo.
Znam da se ovo možda čini čudno nekome tko se nikada nije nosio s mentalno bolesnom osobom, ali ja sam oplakivao gubitak Nathaniela prošla dva desetljeća te sam tek sada prestao. Bilo je tu mnogo pokušaja samoubojstva, toliko groznih trauma, toliko mnogo neuspjelih pokušaja pomaganja da sam već odustao od mogućnosti da postoji nada.
Najprije je njegova depresija bila popraćena pobunom, ali nakon što je sva šteta učinjena, Nate mi je jednog dana došao i rekao: ‘Tata, žao mi je. Iskopao sam si tako duboku jamu i ne znam kako se ikada mogu oporaviti.’
Bio je skrušen i tako drag da smo uspjeli razgovarati o dubljim stvarima čak i ako je neka tama ostala. Tada je upoznao mladu ženu i oženio se. Rano u prosincu rodila se beba te su oboje bili jako sretni. Beba Max se činila ista kao Nate, a moj se sin odjednom činio punim nade.
No ta je radost trajala samo mjesec dana. Rano u siječnju beba Max je otišla spavati te se nikada nije probudila. Kada su ga pronašli usne su mu bile plave te nitko više nije mogao ništa učiniti. Beba je bila stara samo 36 dana, a Nate je upao u svoj posljednji val depresije.
Što želim reći o mentalnoj bolesti?
Ovo je ono što zaista želim reći o mentalnoj bolesti…
Da je dijete rođeno s rupom u srcu, svi u našem društvu reagirali bi na isti način. Svi bi mi rekli: ‘Ajme, to je tako tužno! Možemo li što učiniti?’ Nitko ne bi nikada odmahivao svoju glavu na dijete ili roditelje i govorio: ‘Mora da ste nešto krivo učinili!’ Trebamo nuditi suosjećanje, a ne neuko osuđivanje. No, kada je dijete rođeno s kemijskom neravnotežom ili genetskom predispozicijom za mentalnu bolest, to dijete i njegovi/njezini roditelji se mogu radovati samo životu punom srama i okrivljavanja od strane društva koje je istinski u neznanju o prirodi problema.
VIDI OVO: Je li samoubojstvo ulaznica za pakao?
Ono što trebamo razumjeti jest da je mozak samo organ. Možda je najkompliciraniji organ u tijelu, ali je još uvijek samo masa bioloških stvari koje su podložne bolestima jednako kao jetra ili pluća ili gušterača. Činjenica da naša kultura nudi suosjećanje pacijentu s oštećenim srcem, ali odmahuje glavom na pacijenta s oštećenim mozgom daje naznačiti da nikada zapravo nismo napustili mračno doba kada je riječ o našem razumijevanju mentalne bolesti.
Moram priznati da sam i ja od prve bio jednako kriv za to neznanje. Odgojen sam u sretnoj obitelji sa sretnim roditeljima. Nije bilo mentalne bolesti. Nije bilo ovisnika. Bio sam potpuno u mraku i potpuno nespreman za traume koje su me čekale nakon što sam se oženio u obitelj s povijesti alkoholizma. Moja punica je bila bipolarna, a kasnije i psihotična no nikada mi nije palo na pamet da bi moja djeca mogla naslijediti genetsku predispoziciju.
Depresija se prvi put pokazala u njegovoj 13. godini
Kada se bolest prvi put pokazala kod Natea imao je oko 13 godina. Meni je to tada izgledalo kao nezrelost. Ljutio bih se na njega, ali to nije djelovalo. Pokušao bih se nagoditi s njim no ni to nije djelovalo. Naočigled ništa nije djelovalo. Najgora je stvar na svijetu gledati dijete kako pada u emocionalnu tamu, a vi ništa ne možete napraviti. Mrzim bespomoćnost. Mrzim to više od ičega drugog.
No, sve je to bilo popraćeno odmahivanjem glave od strane prijatelja i poznanika koji su govorili, ‘Mora da ste nešto krivo učinili.’ Bio sam iznenađen revnošću kojom su dolazili na taj zaključak. No ipak sam bio tu svaki dan za moju djecu. Pozdravljao sam ih kada bi došli iz škole, pomagao im sa zadaćom, odvodio ih na moje izložbe, navijao za njih na sportskim događanjima. Gradili smo svemirske brodove od Lego kocaka i pričali strašne priče te smo išli u potragu za raznim stvarima. Pjevao sam im uz gitaru dok ne bi zaspali. Činio sam sve što su moji roditelji činili dok su mene odgajali, no rezultati su bili jako drugačiji… demoralizirajući.
Pa, ako postoji lekcija u svemu ovome, možda se može sažeti u jednu riječ: Milost. Kada vidite nekoga tko pati od mentalne bolesti ili vidite roditelje koji daju sve od sebe s djetetom koje pati, nemojte odmahivati glavom.
Nemojte automatski pretpostaviti da je počinjeno neko zlo. Ponudite im milost. To neće popraviti fundamentalni problem, ali će pokazati suosjećanje i solidarnost koja tako često nedostaje u društvu koje jednostavno ne razumije.“
Izvor: Faithit.com
