Nedavno me dotaknula jedna propovijed u kojoj je moj pastor spomenuo da zna kako priča završava i da je to znao i Isus. To me potaknulo na razmišljanje o Isusovoj agoniji u Getsemanskom vrtu.
Isus je znao da će trpjeti ogromnu fizičku bol i neizrecivu duhovnu bol, ali je odlučio to proći zbog nas, i podložio se Očevoj volji (Luka 22,39-46). No, ono što nisam dalje povezala jest to da je Isus znao da će ustati iz mrtvih i pobijediti grijeh i smrt, a ipak je izabrao suočiti se s trenutnom agonijom.
Slično kao što je Isus plakao nad Lazarom, za kojeg je znao da će ga ponovno oživjeti, Isus je zastao i priznao svoju vlastitu emocionalnu stvarnost. Isto tako me podsjetilo kako je Isus oplakivao Jeruzalem (Matej 23,37-39). Bog ima emocije!
Kao netko tko se bori protiv vlastitih emocija i često želim da nisam toliko osjetljiva, ovo je bila oslobađajuća misao. Isus priznaje postojanje trenutnih teškoća, premda znamo kako će sve završiti. Znam da će se Isus ponovno vratiti, da ću na kraju živjeti s Njim u novom nebu i novoj zemlji gdje više neće biti suza niti boli. Ipak, još uvijek osjećam tešku stvarnost grijeha u ovome svijetu.
Bog mi ne govori da to samo ignoriram pošto znam kraj. On ne dopušta moje emocije iz sažaljenja ili jednostavno zato što sam slaba, a On dobar. Umjesto toga, On zapravo osjeća zajedno sa mnom.
Rimljanima 12,15 nam govori: „Radujte se s radosnima i plačite s uplakanima!“ Ako to trebamo činiti jedni za druge, koliko više Bog to mora činiti s nama? Psalam 56,8 nas uvjerava: „Ti si izbrojio dane moga lutalaštva, suze si moje u svoju stavio mješinu. Nisu li one u tvojoj knjizi?“ Kada pogledamo na Isusov život, ne vidimo čovjeka koji je bio imun na emocije. Umjesto toga, vidimo Onoga koji se suočio s puninom sadašnje stvarnosti, ali je također imao pravilnu perspektivu u odnosu na širu stvarnost.
Kao kršćani pozvani smo živjeti s vizijom kraljevstva. Trebamo se suočiti sa životom znajući da Bog ima sve pod kontrolom i da nas voli. Kao što je Pavao rekao Solunjanima, ne trebamo se „žalostiti kao i ostali koji nemaju nade“ (1. Solunjanima 4,13-18). No, umjesto da ove istine spriječe naše emocije ili negiraju bolne posljedice svijeta koji je umrljan grijehom, one nas oslobađaju da izrazimo emocije. Mogu plakati nad boli zato što znam da ovaj svijet nije ono što Bog želi. Mogu se također radovati nad dobrim stvarima zato što znam da one jednostavno prethode onome što Bog ima u planu. Mogu živjeti punim srcem zato što znam da je moje srce zaštićeno u Božjim rukama. Ne trebam se štititi od teških osjećaja, jer moja nada nije u meni, već u Bogu. Ne trebam umanjivati pozitivnu emociju iz straha da neće trajati ili joj ne pridavati veliku važnost, jer znam da je krajnja radost u Kristu. Kada sam sigurna u Kristu, mogu otkriti svoje srce Njemu, a i sebi. Emocije ne trebaju biti nešto strašno, jer Bog prolazi emocije zajedno sa mnom. Poput psalmista, i poput Isusa u Getsemanskom vrtu, mogu reći Bogu istinu o onome što osjećam, a onda mu se podložiti.
Dio u vezi podlaganja jest ono što je ključno. Naše emocije mogu biti u zabludi. I sasvim je jasno da ne želimo biti vođeni svojim emocijama. Ne želim prolaziti kroz duboku bol bez spoznaje da imam nadu u Kristu. To će me samo odvesti u očaj. Isto tako, ne želim biti toliko fokusirana na svoju bol da se ne uspijem pokrenuti naprijed u ono što me je Bog pozvao. I obratno, ne želim iskusiti radost bez spoznaje da me čeka buduća, mnogo bolja radost. Ne želim biti toliko fokusirana na ugodne stvari ovoga svijeta da zaboravim na to da je pali. No želim priznati emocije, priznati da je Bog stvorio ljude na takav način da su emocije dio života, dijeliti svoj život s Njim u prisnom odnosu, a onda se pouzdati u Njega i krenuti naprijed.
Volim to što je Isus bio spreman živjeti ljudskim životom. Hebrejima 4,14-16 kaže:
„Imajući dakle velikoga Velesvećenika koji prođe u nebesa — Isusa, Sina Božjega — držimo se vjere koju ispovijedamo. Ta nemamo takva Velesvećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego poput nas iskušavana u svemu, a ipak bez grijeha. Pristupajmo dakle sa smjelošću prijestolju milosti, da primimo milosrđe i nađemo milost za pomoć u pravi čas.“
Isus zna kako je to. Zna više nego što smo toga svjesni. Zna da smo u palom svijetu; zna koliko je radostan i slavan plan kojeg privodi kraju. On potpuno s nama suosjeća. I također je potpuno sposoban učiniti nešto u vezi toga. Ovaj Isus je naš Bog. Upravo je Isus taj koji nas je izabrao, koji je smatrao naše otkupljenje vrijednim svoje boli – ne samo boli na križu, već i tijekom svog života. Bog je ušao u svijet koji je zaražen grijehom, živio u okviru svojih ograničenja i otkupio nas (Filipljanima 2,5-11). Kako doista nevjerojatno!
U onome što je poznato kao „velikosvećenička molitva“, Isus je molio za svoje učenike:
„Ja sam njima dao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš oda zla. Oni nisu od svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih istinom svojom: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. I za njih ja posvećujem samoga sebe da i oni budu posvećeni istinom“ (Ivan 17,14-19).
Nastavio je moliti:
„A ne molim samo za ove nego i za one koji će po riječi njihovoj uzvjerovati u mene: da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno, kako bi svijet uzvjerovao da si me ti poslao. I slavu koju si ti meni dao ja sam dao njima: da budu jedno kao što smo mi jedno. Ja u njima i ti u meni, da budu savršeni u jednom i da svijet upozna da me ti posla i uzljubi njih kao što uzljubi mene. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da gledaju moju slavu koju mi dade jer me uzljubi prije postanka svijeta“ (Ivan 17,20-24).
Sasvim je jasno da Isus ima svrhu za nas na ovoj zemlji. Ovaj život je bitan. Ovdje smo s razlogom, a Onaj sa svom vlašću i moći je s nama (Matej 28,18-20). Isto tako želi da na kraju budemo s Njime. Stoga se u potpunosti uključite u sadašnjost onoga što život jest, i činite tako znajući kako priča završava. On je pobjednik, a s Njime smo i mi.
Autorica: Gwen Sellers; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Blogos.org
