Koliki od nas siju sa suzama u očima? Možda godinama molite za drage ljude koji ne žele znati za Boga. Možda već dugo čeznete za zdravljem svoga tijela?
Bilo je to u vrijeme kada sam pohađala misijsku školu. Doktor Del Tarr bio je moj profesor antropologije. ”Malo toga mogao sam propovijedati iz 126. psalma”, pripovijedao je, ”sve dok jednom nisam otputovao u Sahel, prostranu savanu koja se dužinom od oko 6500 km južno priključila Sahari.
U toj zoni ima oborina samo četiri mjeseca: u svibnju, lipnju, srpnju i kolovozu. Poslije toga, punih osam mjeseci nema ni kapi kiše. Za vrijeme suše, tlo dobiva najprije fine pukotine, kao ruke i noge kad je koža previše suha.
Pustinjski vjetrovi Sahare dižu prašinu u oblaku najfinijeg praha. Taj prah dospijeva u usta, prodire u satove i zaustavlja ih. Usjevi, naravno, moraju za cijelu godinu biti posijani i pobrani u razdoblju od četiri kišna mjeseca. Na malim poljima ljudi siju proso ili tapioku.
VIDI OVO: Što Bog poručuje vašim suzama?
Listopad i studeni – to su krasni mjeseci. Žitnice su pune, žetva je tu. Ljudi pjevaju i plešu. Jedu dva obroka na dan. Proso se između dva kamena samelje u brašno od kojeg se pravi kaša slična tijestu medenjaka. Ljepljiva kaša jede se vruća. Prstima se od nje prave male okruglice koje se namaču u umak i tako stavljaju u usta. Jelo je teško u želudcu i često ne možete od njega zaspati.
Mnoge obitelji u prosincu izostavljaju jutarnji obrok
Tada slijedi prosinac i zalihe se polagano smanjuju. Mnoge obitelji izostavljaju jutarnji obrok. U siječnju ostane još samo možda jedna od pedeset obitelji koja ima dva obroka dnevno. U veljači večera već postaje oskudnija, dok u ožujku zbog oskudice hrane, djeca obolijevaju. S pola obroka na dan više nitko ne može ostati zdrav.
Travanj je mjesec koji me progoni u mojim sjećanjima. U to godišnje doba, u sumrak se čuje plač male djece. Većina dana prolazi im sa samo jednom šalicom prosene sluzi navečer. Međutim, jednoga dana dogodilo se ovo: jedan dječak od šest ili sedam godina uzbuđeno je dotrčao svome ocu. ”Tata, tata! Mi imamo žita”, vikao je. ”Sine, ti znaš da mi već tjednima nemamo žita”, odgovorio je otac. ”Imamo, imamo”, ustrajao je dječak. ”Preko, u staji za koze, tamo visi jedna kožna vreća na zidu. Ja sam stao na jedan kamen i dodirnuo je rukom. Tata, tamo ima žita! Daj ga mami da samelje brašno i naši trbusi vi noćas mogli dobro spavati!” Otac je stajao nepomično. ”Sine, to ne bi išlo”, mučno je izgovorio. ”To je sjeme za sljedeću godinu. To je naša jedina nada da ne umremo od gladi. Mi čekamo kišu i kada ona dođe, to moramo posijati!”
VIDI OVO: Šest načina na koje vam Bog pomaže tugovati
Konačno, u svibnju su stigli pljuskovi. Tada je maleni dječak zbunjeno promatrao kako njegov otac uzima vreću sa zida i čini nešto potpuno neshvatljivo: umjesto da nahrani svoju izgladnjelu obitelj, on ide na polje, uzima skupocjeno žito u ruku i baca ga. Sa suzama u očima, rasipa ga po prašini. Zašto on to čini? Jer vjeruje u žetvu? Ipak mu je sjetva tako bolna da plače.
Božji zakon žetve
Afrički pastori, kada propovijedaju od 126. psalmu, kažu: ”Ovo je Božji zakon žetve. Ne očekujte da ćete se veseliti ako niste spremni sa suzama sijati”. Koliko od nas siju sa suzama u očima?
Možda godinama molite za drage ljude koji ne žele znati za Boga. Možda već dugo čeznete za zdravljem svoga tijela? Možda imate osjećaj da je sve za što se zalažete besmisleno. No, Bog nam je obećao da će žetvu učiniti bogatom, samo ako smo spremni sijati sa svime onime što imamo.
Autorica: Elisabeth Mittelstädt; iz knjige ”Darovi koje nebo šalje”
