Istinita priča o vjernosti u ljubavi: Kako biste vi reagirali na njezinom mjestu?

Edith i Karl su bili oženjeni 23 godine, a živjeli su u gradiću Walthamu, u američkoj državi Massachusetts. Imali su brak koji je bio preplavljen ljubavlju.

Kada god je Karl poslovno morao biti izvan grada pisao bi Edith pisma svaki dan, a slao joj je i male poklone. 1950. godine Karl je prihvatio vladin posao u japanskom gradu Okinawi na nekoliko mjeseci. Vrijeme se odužilo za Edith dok je čekala Karlov povratak. No, ovaj puta nikakvi mali pokloni nisu stizali, a nekoliko pisama koja joj je Karl poslao su je samo obavještavala mora ostati još “tri tjedna” ili “nekoliko mjeseci” duže.

Napokon, nakon nekoliko tjedana tišine stiglo joj je pismo koje je promijenilo njezin svijet. “Draga Edith, volio bih da postoji ljubazniji način da ti saopćim da mi više nismo vjenčani…” Karl se zaljubio u japansku sluškinju po imenu Aiko. Imala je samo 19 godina, dok je Karl imao 48. Karl je dobio meksički razvod poštom i oženio Aiko.

Edith je neprestano o tome razmišljala, ali nije mogla zamrziti Karla. Čak je i pokušala razumjeti kako se to moglo i dogoditi. Usamljen čovjek koji je ponekad volio i popiti i usamljena djevojka. Iako je Karl volio Aiko, Edith je vjerovala da ni nju nije nikada prestao voljeti. Jednog dana, pomislila je, on će se vratiti.

I tako se neobična korespondencija nastavila. Edith je redovno pisala Karlu i on je njoj pisao natrag. Jedno pismo je nagovijestilo rođenje djeteta. Marie je rođena 1951., a Helen 1953. godine. Edith je slala darove djeci, a Karl ju je informirao o njihovom životu. Edith je svojim tijelom živjela u Americi, no njen duh je živio u Okinawi sa Karlom.

Tada je pristiglo najgore pismo. Karl je umirao od raka pluća. Strahovao je što će se dogoditi sa Aiko i curama. Bolnički računi su odnijeli sav novac koji je štedio kako bi djevojčicama omogućio školovanje u Americi. Edith je znala da Karlu može darovati posljednji dar – mir u duši. Pisala mu je da, ukoliko je Aiko voljna, ona može odgajati Marie i Helen. Nakon Karlove smrti Aiko je plaćući poslala svoje kćeri svojoj “dragoj teti Edith”.

Edith je uživala biti majka trogodišnjakinji i petogodišnjakinji. Cure su odrastale i bile sretne. Ali Edith je bila stara 54 godine i imala bi gotovo oko 70 kada one odrastu. Jednom prilikom dok je u bolnici ležala zbog upale pluća shvatila je da može učiniti još jednu stvar za Karla – da dovede i Aiko u Ameriku. Nažalost, imigracijska lista je bila puna.

Tada je pisala novinaru Bobu Considineu koji je njenu situaciju opisao u jednoj kolumni u Guideposts magazinu u ožujku 1959. godine. Kroz molitvu i peticije mnogih, Kongres je donio odluku o posebnom računu. 1957. godine Aiko Taylor je stigla u Ameriku. Edith je nervozno susrela avion. Ali nježna japanka je bila više nego nervozna. Bila je prestrašena. Edith je pozvala Aiko i ona joj se obrušila u njene ruke. A Edith se ovako pomolila: “Pomozi mi da volim ovu djevojku, kao da je ona dio Karla koji se vratio kući. Molila sam za njega da se vrati. I sada napokon jest – kroz svoje dvije kćeri i ovu nježnu djevojku koju je volio. Pomozi mi Bože da to uvijek znam.”

Aiko, Helen, Marie, i Edith su imale dobar život zajedno. I Edith je napisala da iako joj je “Bog oduzeo jedan život koji je toliko voljela, poklonio joj je tri druga da voli. Tako sam zahvalna.”

Bob Considine je ovu priču objavio u Guideposts magazinu u ožujku 1959. godine.