Koliko nas, ako smo iskreni, može jedva pojmiti pomisao božanskog suda?
Možemo iskreno vjerovati Bibliji, prihvaćati stvarnost (i pravednost) Božjeg gnjeva i vječnosti pakla, dok uglavnom izbjegavamo ovu temu. Na neki način, odobravamo Božji sud, ali po instinktu se okrećemo od toga. U krajnjoj liniji, možemo biti malo i posramljeni zbog toga. Proslavljamo Isusovo žrtvovanje na križu, ali govorimo što je moguće manje o paklu, čak i kada dijelimo evanđelje.
Zamisao o tome da bismo jednoga dana mogli ”uživati” u Božjoj pravdi i moći koja će biti prikazana za vrijeme Njegovog suda djeluje gotovo nevjerojatno; gotovo kao da ne razmišljamo o tome da bismo zbog toga trebali još više cijeniti Boga.
Ponovno razmotreni gnjev
Kada izbjegavamo pomišljati na pakao, propuštamo dublje i šire vidike Božje slave. Zanemarujemo, umanjujemo ili propuštamo značajna obilježja onoga tko Bog jest.
Božji gnjev i stvarnost božanskog suda neke su od najuvredljivijih kršćanskih tvrdnji danas. No, kao što Tim Keller piše sumnjičavima, ali i svima nama: „Ako je kršćanstvo istinito, ono nas treba povrijediti i ispraviti neka naša razmišljanja. Možda se ta razmišljanja odnose na kršćanska učenja o božanskom sudu“. (”Razlog za Boga”, 73)
Što ako naše posramljivanje u vezi božanskog suda urušava našu radost u Gospodinu, umjesto da je očuva? Zdrave duše ne razveseljava mogućnost toga da bi se njihova voljena, ali nevjerna osoba mogla suočiti s božanskim gnjevom za svu vječnost. No ako slijedimo Božje otkrivenje Njega samoga kroz Bibliju, pronaći ćemo radost, ne samo zbog Njegove ljubavi i milosrđa, već i zbog gnjeva i suda. Uzmimo za primjer samo dvije stvari od mnogih, kako bismo razmišljali o ovome.
Sud i radost u Knjizi Izlaska
U Izlasku 14, Božji narod stajao je nasuprot Crvenog mora s jedne strane i faraonove vojske s druge. Izgledalo je kao da su u zamci, zbog čega su počeli osjećati masovnu paniku. Mojsije je, govoreći njihovom velikom strahu, progovorio: „Gospodin će se boriti za vas“. (Izlazak 14, 14) Dok se faraonova vojska približavala:
„Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade im za leđa. Smjesti se između vojske egipatske i vojske izraelske te postade onima oblak taman, a ovima rasvjetljivaše noć, tako te ne mogoše jedni drugima prići cijele noći“. (Izlazak 14, 19-20)
Bog, prikazujući svoju prisutnost, kreće kako bi zaštitio svoj narod od njihovog neprijatelja. To je čin rata. Zakoračio je naprijed kako bi zaštitio svoje. Postavio se u sredinu. Rekao je kako će On voditi ovaj rat. Ja ću zaštititi svoj narod od njihovih agresora. Ja ću se boriti s Egipćanima.
Jahve hrabar ratnik
Nakon toga, nakon što je razdvojio more i nakon što su Izraelci počeli hodati između, a Egipćani dolaziti iza njih, Bog završava borbu strašnom silom:
„Za jutarnje straže pogleda Jahve iz stupa od ognja i oblaka na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku. Zakoči kotače njihovih kola da su se jedva naprijed micali. “Bježimo od Izraelaca!” – poviču Egipćani, “jer Jahve se za njih bori protiv Egipćana“! (Izlazak 14, 24-25)
Mojsije raširi svoje ruke, vode se vrate u svoj normalan tok, a Izlazak 14, 27 bilježi: „Gospodin utopi Egipćane u moru“. Bog se zaista borio za njih. On je vodio njihovu bitku. Uništio je njihove napadače, nakon čega je narod počeo slaviti svoga Boga zbog Njegove ”slavne pobjede”. (Izlazak 15, 1) Pjevali su: „Jahve je ratnik hrabar, Jahve je ime njegovo“. (Izlazak 15, 3)
Izlazak 14 i 15 neće biti posljednji puta kada ćemo vidjeti Boga kao božanskog ratnika koji se bori protiv neprijatelja svoga naroda (pročitajte Ponovljeni zakon 1, 30; 3, 22; 20, 4; Jošua 23, 10; 2. Ljetopisa 20, 17; 32, 8; Psalam 35, 1; Izaija 30, 32; 31, 4; Zaharija 14, 3). No primijetite jednu stvar u Knjizi Izlaska: ne samo da je Bog ratnik, već Ga je Njegov narod slavio zbog toga. Nisu bili prestrašeni zbog toga. Nisu bili posramljeni. Ustvari, radovali su se Njegovom gnjevu. Pjevali su. Čak su i plesali. (Izlazak 15, 20) Zašto? Iz razloga što je Bog uništio njihove protivnike.
Gnjev služi ljubavi
Narod je slavio Božju ljubav (Izlazak 15, 13), ali ne samo Njegovu ljubav. Slavili su i Njegov gnjev usmjeren protiv njihovih neprijatelja. Uživali su u zaštiti Njegova gnjeva:
„Desnica tvoja, Jahve, snagom se ponosi; desnica tvoja, Jahve, raskomada dušmana. Veličanstvom svojim obaraš ti protivnike; puštaš svoj gnjev i on ih kao slamu proždire“. (Izlazak 15, 6-7)
U istome trenutku, u istoj stvari, Božji narod predmet je Božje nezaslužene ljubavi, dok su Njegovi neprijatelji objekt sasvim zasluženog suda. Božja demonstracija gnjeva prema Egipćanima jasno nam pokazuje snažnu ljubav koju Bog ima za svoj narod. Bog može strpljivo trpjeti njihovo loše ponašanje određeno vrijeme, no na završetku, Njegova ljubav potiče Boga na izvršavanje suda prema opakima. Božanski gnjev služi božanskoj ljubavi i na ovaj način, ljubav pobjeđuje.
Sud i radost na završetku
Ne promatramo samo izlazak, već gledamo i naprijed prema konačnom sudu. Na stranicama Otkrivenja više je krvoprolića nego bilo gdje drugdje u Bibliji. Što je ono što obilježava Božji narod od početka do završetka? Oni slave. (Otkrivenje 4, 10; 5, 14; 7, 11; 11, 16 i dalje). Njihova radost u Gospodinu prelijeva se u slavljenju.
Dok Božji strašni sudovi jedan za drugim pogađaju opake, muke prokletih ne umanjuju uživanje svetaca na nebesima. Ustvari, Božji sudovi potiču slavljenje kod Božjeg naroda. On se raduje i zna da će dobiti Njegovu milost, točno u trenutku kada Njegova pravda sustigne one koji su se usudili pobuniti protiv njihovog Stvoritelja.
Kada se oblaci odmaknu i kada zavirimo u nebesa, možda ćemo vidjeti patnike kako vape za pravdom: „Dokad, Gospodine sveti i istiniti, ne sudiš i ne osvetiš krvi naše na onima, što stanuju na zemlji“? (Otkrivenje 6, 10) Možemo čuti anđeoske pozive na slavljenje, jer „čas Njegova suda je došao“. (Otkrivenje 14, 7) Možemo čuti još jednu Mojsijevu pjesmu u kojoj nebeski sveci proklamiraju: „Svi narodi će doći i slaviti Te, jer Tvoja pravedna djela bijahu otkrivena“. (Otkrivenje 15, 4)
Sud protiv njih, za vas
Slavljenje nebeskih bića pohvaljuje Božji sud:
„Pravedan si, Ti koji jesi i koji bijaše, Sveti, što si tako dosudio! Oni su prolili krv svetih i proroka i stoga ih krvlju napajaš! Zavrijedili su“! (Otkrivenje 16, 5-6)
Slavljenje nebesa doživljava svoj vrhunac u Otkrivenju 18 i 19, s konačnim uništenjem opakih. Božji sud prikazuje Njegovu moć onima koji Ga slave (Otkrivenje 18, 8), dok uništenje Babilona poziva Njegove svece na slavljenje:
„Veseli se nad njom, nebo, i svi sveti i apostoli i proroci jer Bog osudivši nju, osudi je zbog vas“! (Otkrivenje 18, 20)
„Zbog vas“, kaže svecima. Božanski sud protiv opakih događa se zbog vas.
Aleluja iznad pakla
Vrhunac se događa u Otkrivenju 19, 1-6. Ondje, Božji narod, usred Božjeg suda, Božji narod četiri puta izgovara ”Aleluja” (stihovi 1, 3, 4 i 6), što je jedini puta kada se u ovoj knjizi pažnja usmjerava na nebesko slavljenje. Zašto sada ”Aleluja”? Božji narod slavi Ga zbog suda, na temelju kojeg ih Bog spašava:
„Aleluja! Spasenje i slava i moć Bogu našemu! Doista, istiniti su i pravedni sudovi njegovi jer osudi veliku Bludnicu, što pokvari zemlju bludom svojim, i osveti na njoj krv slugu svojih“! (Otkrivenje 19, 1-2)
Dolazi dan kada će se Božji narod radovati zbog suda nad opakima (pročitajte isto Psalam 48, 11; 58, 10; 96, 11-13). Tada ćemo znati u potpunosti ono što sada znamo i osjećamo djelomično.
Što s opakima koje volimo?
Spoznaja o tome kako konačno uništenje opakih neće opteretiti, već ustvari potaknuti našu vječnu, sve veću radost u Gospodu ne znači da ćemo puninu te radosti osjetiti sada.
Isus je sam plakao zbog gubitka Jeruzalema. (Matej 23, 37) Apostol koji poznaje dobro ovakve istine, pisao je o ”velikoj tuzi i neprestanoj boli” zbog nevjernih ”sunarodnjaka prema tijelu”. (Rimljanima 9, 2-3) Ipak, u istom poglavlju, apostol se divio u čudu pred Bogom jer „što ako je Bog, hoteći očitovati gnjev i obznaniti svoju moć u silnoj strpljivosti podnosio posude gnjeva, dozrele za propast, da obznani bogatstvo slave svoje na posudama milosrđa, koje unaprijed pripravi za slavu“. (Rimljanima 9, 22-23) Činjenica da Pavao može u isto vrijeme osjećati tugu i slaviti Boga pokazuje nam ono za što su naše duše sposobne, čak i ovome životu.
Užasi pakla neće pokvariti radost Isusove mladenke. Bez obzira na to koliko nama sada to izgleda nevjerojatno u ovom razdoblju, odlučna i vječna demonstracija Božje pravde i moći nad uništenjem opakih bit će prilika za radost Božjeg naroda.
Radost na završetku i sada
Uistinu možemo pronaći vječnu radost u Gospodu u vječnom gnjevu Njegovom. Ustvari, ne bismo niti mogli pronaći vječnu, dublju i produbljujuću radost u Gospodu ako je On nepravedan. Duboko u sebi, svatko od nas zna da ne želimo Boga koji ne osjeća gnjev i koji nema moć. Ne želimo Boga koji opravdava opake ili koji ih jednostavno ostavlja na životu, kako bi oni s vremenom ponovno napali Božji narod. U konačnici, ne želimo Boga koji samo mirno promatra i koji ne voli svoj narod dovoljno kako bi ih zaštitio od zla.
U konačnici, sive sjenke će biti podignute, a oni koji nisu u Kristu bit će otkriveni onakvima kakvi uistinu jesu: pobunjenici protiv svoga Stvoritelja. Mrzitelji Boga kojeg mi volimo. Mrzitelji Krista i Njegove mladenke, koju obožavamo. Postoji veliki rat koji se odvija u nebeskim prostorima. Ignoriranje je kobno za nas.
Naša nemogućnost da sada vidimo kako će izgledati uništenje opakih jednoga dana, ne znači da to nećemo moći vidjeti. Ustvari, možemo rasti i biti sve zreliji u ovome dobu. Ako ne osjetimo to sada, osjetit ćemo uskoro. Ako ne u ovom tijelu, onda zasigurno u dobu koje dolazi. Nećemo žaliti. Pjevat ćemo ”Aleluja”. Nećemo se micati od istine, nego ćemo uživati u njoj. Nećemo se više pitati kako se takve stvari mogu dogoditi. Znat ćemo i slavit ćemo.
Izvor: Desiringgod.org
PROČITAJTE JOŠ:
