Neke važne istine shvatimo tek kada postanemo bolesni, a autor ovog članka dijeli četiri istine koje je naučio kada je saznao da je pozitivan na koronavirus.
To se meni ne može dogoditi.
Rijetko kada sam bolestan, osim povremenih prehlada ili laringitisa. Nikada nisam imao gripu. Plus, prirodno sam dobar kada se radi o društvenom udaljavanju. Nisam ljubitelj toga da ljudi prebivaju u mom osobnom prostoru, ne samo za vrijeme pandemije, već općenito. Strogo sam se pridržavao vrsti zagrljaja kakve propisuje crkva: s jedne strane, gdje veliki dio tijela ostaje odvojen od osobe koju grlite i gdje lica nisu međusobno blizu.
Moja supruga i ja vrlo smo ozbiljno shvatili koronavirus, do te točke da smo čak ušli u prepirku s nekim ljudima koji su nam jako dragi. Moja supruga ima loš imunološki sustav, što je bio jedan od razloga zbog kojih smo situaciju sa Covid-19 shvatili ozbiljno. Od ranih stadija pandemije redovito smo nosili naše maske, u vremenu kada je do maski bilo teško doći. Nismo išli u trgovine, osim kada je to bilo apsolutno potrebno. Religiozno smo prali ruke, a do današnjeg dana, posljednji smo puta jeli u restoranu prije šest mjeseci.
No, koronavirus pokucala je na vrata našeg doma. Moja je supruga prva osjetila simptome. Dok smo bili na odmoru s obitelji, počela je osjećati kao da dobiva prehladu ili kao da ima infekciju sinusa. Nakon toga su došli jasni pokazatelji: gubitak osjetila okusa i mirisa. Znala je da nešto nije u redu. Nakon povratka, saznala je da je nekoliko njezinih kolega bilo pozitivno na test te da je ona vrlo vjerojatno bila izložena. Ubrzo se razboljela. No, nekoliko članova naše obitelji bili su izloženi, kao i ja i naša djeca.
Koronavirus nas je otkrio, kao i 6 milijuna drugih Amerikanaca u SAD-u. Zahvalan sam na tome što danas ovdje sjedim i što mi je sve bolje. Naši simptomi, koji su išli od neugodnih do malo ozbiljnijih, bili su neumorni i trajali su dva tjedna. Ipak, sami sebe smatramo sretnima, pogotovo ako naše primjere usporedimo s patnjama drugih zaraženih. Nije nam trebala hitna pomoć jer nismo imali velike poteškoće s disanjem. Za nas, ova potencijalno smrtonosna bolest nije bila tako smrtonosna kao što je mogla biti.
Iz medicinske perspektive, ono zbog čega je koronavirus toliko teško pratiti i zbog čega je toliko teško voditi evidenciju o toj bolesti jest jer se bolest pokazuje drugačije kod svakog pacijenta. Simptomi koje smo ona i ja osjećali su se razlikovali. Moja iskustva su uključivala suhoću grla, pritisak na prsima i umor. Moja supruga je imala probleme sa sinusima, bolove u tijelu, umor te gubitak osjetila okusa i mirisa.
No, možda najgora stvar u vezi Covid-19 nije uopće tjelesne prirode. Za vrijeme naše bolesti, naše su obitelji nastavile živjeti, no osjetio se emotivni danak kojeg je bolest uzela. Samo reći svojoj djeci da roditelji imaju koronavirus i da ih ne možete zagrliti ili biti blizu njih je jako teško.
No, kao i bilo koja druga nevolja s kojom se suočimo, bez obzira na to bila ona osobne ili društvene prirode, kada ju nadvladate, shvatite koliko ste toga naučili o sebi, svome životu u mom slučaju, o vjeri. Slijedi nekoliko istina koje sam ponovno otkrio za vrijeme ovog putovanja.
1. Sve u što polažemo naše povjerenje je krhko.
Zdravlje je nešto što mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo. No zapravo je da se svi mi nalazimo samo jedan posjet liječniku od loših vijesti. Vidio sam to u svojoj obitelji i sam sam često znao zaboraviti koliko sam blagoslovljen. Svaki dah je dar, ne pravo. U vrlo kratkom vremenu, moja supruga i ja smo od zdravih osoba otišli bolesni u izolaciju. Nismo znali što dalje. Što će Covid-19 s vremenom učiniti našim tijelima, tijelima na koja se oslanjamo kako bismo se mogli brinuti za našu djecu?
To me je podsjetilo na to da je sve ono, u što stavimo povjerenje, a da to nije Krist, gubitak vremena. „Jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima, mi imenom Jahve, Boga našega“! (Psalam 20, 7) Da to i ne shvaćamo, toliko nade i vjere polažemo u naše tjelesno zdravlje, financije, naše ljudske odnose i druge stvari ovoga svijeta. No Bog, Onaj koji nam daje sve ove stvari, je Onaj koji zaslužuje naše povjerenje. Svaki puta kada iskusimo patnje, to bi našu pozornost trebalo usmjeriti prema Onome koji nam uvijek pomaže i koji je uvijek s nama.
2. Loše stvari događaju se svima
Bože, zašto si dopustio da se ovo dogodi?
Neizbježno je da, kada se nešto loše dogodi, to je prvo što se mnogi od nas pitaju. Bez obzira radi li se o propalom odnosu, gubitku posla ili dijagnozi. Koronavirus nije ni po čemu drugačiji. Prije proteklog mjeseca, moje molitve su više bile usredotočene na ono što Bog želi da mi kao društvo ili kao Crkva vidimo, zašto prolazimo kroz ovo i što iz ovoga možemo naučiti.
Ponovno i ponovno, Bog me je podsjećao na ovu istinu: loše se stvari događaju svakome. Znamo da živimo u palom svijetu, u svijetu u kojem grijeh i slobodna volja dovode do ogromne količine patnje. U najvećoj propovjedi ikada ispripovijedanoj, Isus nam govori: „Tada ćete biti djeca Oca svojega nebeskoga, koji pušta da sunce njegovo izlazi nad dobre i zle i daje da daždi nad pravedne i grješnike“. (Matej 5, 45)
Pruža li vam utjehu saznanje da se drugima događaju jednako loše, ako ne i gore stvari nego vama? Spoznaja o boli s kojom se drugi ljudi suočavaju lomi srce, čak i onda kada ni nama nije sve idealno. No, osjećam kako me Bog neprestano gura u smjeru razmišljanja o drugima, umjesto da budem usredotočen na samoga sebe. Nakon svega, Njegov krajnji cilj je da u meni stvori plod i da me oblikuje na Kristovo naličje.
3. Prirodno je da preuveličavamo našu bespomoćnost
Zapravo nije tako loše kao što mislimo. Znam da to nije uvijek tako, ponekad je i gore. No, kada pogledam unatrag na svoj život i na sva teška razdoblja, mogu vidjeti Božju ruku u njima. Stvari koje su djelovale nepodnošljivima bile su potrebni alati, koje je Bog upotrijebio kako bi stvorio nešto znatno bolje: svjedočanstvo.
Jedna od mojih omiljenih biblijskih priča je ona o Noemi i Ruti. Jadna Noemi je prošla kroz puno toga. Njezin suprug, kao i dva njezina sina, su poginuli. Noemi je ostala sama sa svoje dvije snahe, Orpom i Rutom. Ako vam je priča poznata, onda znate da je ona objema rekla neka je ostave i neka žive svoje živote. Orpa je otišla, no Ruta je ostala.
Noemi je bila toliko deprimirana da je svoje ime željela promijeniti u Mara, što znači ”gorka”: „Odavde sam otišla punih ruku, a sad me Jahve vraća bez igdje ičega. Zašto me zovete Noemi kad Jahve posvjedoči protiv mene i Svemogući me u tugu zavi“? (Ruta 1, 21) Ono što ona tada nije znala jest da je Bog radio kako bi donio novu nadu i stvorio novu obitelj; onu koja će s vremenom postati loza kralja Davida i kasnije Isusa.
Na margini moje Biblije zapisane su ove riječi Johna Pipera: „Kada vjerujete da se Bog nalazi najdalje od vas ili da se okrenuo protiv vas, istina je da On stvara temelje za još veću radost u vašem životu“.
Kakva patnja, koju Bog danas koristi, može biti temelj za vašu priču? Umjesto pretjerivanja u pogledu svoje teške situacije, svoju situaciju trebam gledati kao da Bog radi u njoj i da oblikuje moju buduću priču, koju Bog može i želi upotrijebiti za svoju slavu.
4. Kada su stvari oko mene loše, mogu se osloniti na činjenicu da je Bog dobar
Dio Biblije gdje uvijek možemo otići za vrijeme naših patnji, je knjiga o Jobu. Ne mogu ni zamisliti kroz što je on prošao. Izgubio je zdravlje, obitelj i svo bogatstvo. No, ponovno i ponovno, Job nije želio prokleti Boga.
U usporedbi, kada se mi suočimo sa znatno slabijim poteškoćama, lako nam je posumnjati u Boga. Zašto bi dopustio da se ovo događa? Nemam dovoljno pitanja za komplicirana, teološka pitanja poput ovoga, no jedno znam: Bog je dobar. Tu istinu sam iskusio ponovno i ponovno.
Prolazak kroz teške situacije, kao što je i Covid-19, podsjetnik je na to da, vez obzira na ono s čime se suočimo, možemo odabrati usredotočiti se na našeg Tješitelja, a ne na neugodnost. „Jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“. (Ivan 6, 33)
Autor: Brent Rienhart; Izvor: Crosswalk.com
