Ispovijest čovjeka koji 30 godina čeka sina koji ga neće posjetiti puna je emotivnih detalja.
Jadan je onaj tko sebe uvijek stavlja u drugi plan, ne bi li najprije zadovoljio potrebe svih oko sebe, potvrdio je za portal Moje Vrijeme umirovljenik Davor. “Prvo djeca, pa ja”, razmišljao je i on za života.
“Kad bi mogle, moje suze davno bi izbrisale bol koju sam nanio samome sebi upravo zato što sam mislio da mogu sve dati i svima ugoditi. Bio sam i sebi i drugima zadnji, jedini koji ni od koga nije ništa primao, niti prima danas. Djeca su sve uzela, i otišla”, napisao je utučeni otac.
Sina, svjedoči, nije vidio 30 godina. “Stvarni razlog ne postoji. Sinu sam dao sve što otac dati može, pa i više od toga, život sam mu posvetio. Sada sam bolesni starac koji sjedi u kući, pokraj prozora, i gleda u daljinu nadajući se da će ugledati sina. I ne samo sina, volio bih upoznati i njegovu obitelj, prije svega moju unučicu za koju znam da postoji, ali je nikada nisam vidio”, izrazio je svoju bol.
“Koliko je sve to teško, znam samo ja, koji živim s tisuću pitanja koja me muče iz dana u dan, koji trpim svoju bol gledajući u daljinu”, tužne su riječi kojima je gospodin Davor završio pismo.
Do tvrda je srca teško doprijeti, ali nada umire posljednja, možemo zaključiti i na primjeru ove nesretne sudbine. Neka ga Bog blagoslovi i utješi u njegovoj žalosti te mu vrati sina!
