Islamske sekte: Što kršćani trebaju znati o njima?

Islam je na Zapadu poznat jednako kroz islamske sekte, koliko i kroz tradicionalni islam. Što kao kršćani trebamo znati o njima?

Glavni konkurent svjetskog širenja kršćanstva je islam. Islam je druga najveća religija u svijetu, koja broji oko 2 milijarde ljudi. No, usprkos važnosti islama, malo kršćana zna o ovoj religiji.

Muhamedov život

Muhamed (otprilike 570.- 632.), osnivač islama, imao je jako velik utjecaj u ljudskoj povijesti. U kratke 22 godine, Muhamed je preobrazio arapsku kulturu i pokrenuo je pokret koji je promijenio svijet.

Muhamed je rođen u Meki, središtu trgovine u Arabiji, koje je bilo poznato po ”Ka’bi” poganskom svetištu, koje je bilo isto tako središte arapskog religijskog života. Budući da je završio kao siroče u ranoj dobi, Muhameda su odgajali njegov djed i nakon toga njegov ujak.

Zahvaljujući trgovini kroz karavane, Muhamed je bio izložen judaizmu i vjerojatno kršćanstvu, ali vjerojatno nije bio izložen niti jednoj crkvu niti Bibliji. U dobi od otprilike 25 godina, oženio je Khadiju, stariju i imućnu udovicu.

Dok se Muhamed jedne večeri molio, navodno je u viziji vidio nebesko biće koje se spustilo nad njega i koje mu je reklo neka recitira. Isprva se Muhamed pobojao da ga je možda zaposjeo zli duh ili ”Jinn”, no Khadija ga je uvjerila u to da je dobio viziju od Boga. Nakon što ga je ona ohrabrila, Muhamed je navodno počeo dobivati nova, ista iskustva, tijekom kojih je osjećao poticaj da treba recitirati riječi Allaha.

Muhamedova se poruka s vremenom razvila u sveobuhvatni monoteizam, s izrazito arapskim i mekanskim elementima.

Na početku svoje službe u Meki, Muhamed je recitirao stihove koji su dopuštali odanost “Allahovim kćerima”; tri božice koje su uklesane u Ka’bi zajedno s Allahom, ali je kasnije recitirao nove stihove da zamijene one ranije, koji su odbačeni kao oni koje je recitirao Sotona, tzv. “Sotonski stihovi”. Muhamed je s vremenom došao do dosljedno monoteističkog učenja o tome da je Allah jedini Bog. Većina stanovnika Meke, čiji je gradski ugled bio povezan s bogovima Ka’be, odbacila je Muhamedovu poruku. Nakon što su saznali da je grad Yathrib pozvao Muhameda da ondje propovijeda, pokušali su ga ubiti. Muhamedov bijeg u sigurnost, koji je poznat kao ”Hijrah” ili bijeg, početak je muslimanskog kalendara i to je najsvetiji događaj u islamu.

Yathrib je iskazao dobrodošlicu Muhamedu i preimenovao se u ”Madinat al-Rasul” ili ”grad proroka” ili u Medinu. Isprva se Muhamed nadao da će pridobiti potporu većeg broja židovske zajednice, koja je ondje obitavala. Odredio je štovanje petkom i zahtijevao je da se tijekom molitvi štovatelji okrenu prema Jeruzalemu.

Židovi su odbacili Muhameda. On ih je protjerao iz grada i kasnije je dao masakrirati židovsku zajednicu. Nakon toga je ponovno utemeljio svoju ranu praksu, koja se sastojala od molitve, prilikom koje su štovatelji okrenuti prema Ka’bi u Meki.

630. godine Muhamed je vodio vojsku, iz Medine u Meku i osvojio je grad. S obzirom na to da je ekonomsko i religijsko središte Arabije bilo pod njegovom kontrolom, Muhamed je mogao ujediniti veći dio poluotoka pod svoje vodstvo, prije nego što je iznenada umro 632. godine.

Muhamedove tvrdnje

Muhamedova tvrdnja da je posljednji i najveći prorok, zahtijeva visok standard dokaza, no Muhamed nije ponudio nikakav dokaz za svoje tvrdnje. Sve što imamo su Muhamedova mistična iskustva, njegovo uvjerenje da su došla od Boga i riječi za koje je tvrdio da su Božje objave. Glavni dokaz koji nude muslimani je književna ljepota Kurana, zapisa Muhamedovih recitacija. Sam Kuran tvrdi da nitko osim Allaha nije mogao osmisliti tako veličanstvenu poeziju. (2,23; 10,37-38; 17,88) To, tvrde oni, dokazuje Muhamedov božanski poziv i to da je Kuran posljednja Božja objava, koja zamjenjuje Bibliju. Dok se ne-muslimanski učenjaci uglavnom slažu oko toga da je poezija u Kuranu izvrsna, to ne dokazuje njezino božansko porijeklo. Za razliku od Biblije, njoj također nedostaju objektivni dokazi kao što su ispunjena proročanstva ili čuda. Kuran je arapsko remek-djelo i jedna od najutjecajnijih knjiga u povijesti, ali nije božanska objava.

S obzirom na sve ovo, nema razloga zbog koje bismo trebali prihvatiti Muhamedovu tvrdnju da je on prorok. Ali to ne znači nužno da je bio namjerni prevarant. Muhamed je gotovo sigurno bio iskren, pobožan čovjek čije je strastveno propovijedanje svemoćnog, sve-milosrdnog Boga imalo ogroman utjecaj na civilizaciju.

Nadalje, srž Muhamedove poruke u konačnici je proizašla iz Božje objave Židovima u Starom zavjetu, iako riječi koje je Muhamed izgovorio same po sebi nisu bile objave od Boga.

VIDI OVO: Islam: 5 stvari koje kršćani trebaju znati o muslimanima

Islam i Isus

Muslimani priznaju Isusa kao najvećeg od svih proroka, izuzev Muhameda, ali poriču Isusovo božanstvo. Muhamed je odbacio Trojstvo kao politeizam i utjelovljenje, jer je mislio da to znači da je Bog “rodio” Isusa na tjelesan način. Muhamed je isto tako odbacio Isusovo raspeće i uskrsnuće. Za Muhameda, proroci su veličanstvene, pobjedničke ličnosti; što znači da Bog nikada ne bi dopustio da njegov prorok pretrpi tako sramotnu smrt. Umjesto toga, Muhamed je tvrdio da su Rimljani greškom razapeli nekog drugog, najvjerojatnije Judu Iškariotskog. On vjeruje da Isus uopće nije umro, nego da je tjelesno uznesen u raj. Ove tvrdnje nisu potkrijepljene činjenicama niti logikom. Židovski vođe sigurno bi znali jesu li rimski vojnici razapinjali pogrješnog čovjeka i tomu bi se usprotivili. Najmanje dva neovisna izvještaja govore o tome da su prijatelji i članovi Isusove obitelji, uključujući njegovu majku, svjedočili Njegovoj smrti i da su pokopali Njegovo tijelo. (Luka 23,49-56; Ivan 19,25-27; 38-42) Nije stoga neobično što se svi nemuslimanski povjesničari, bilo da se radi o Židovima, kršćanima ili skepticima, slažu da je Isus bio razapet. Osim toga, da Isus nije umro nego da je tjelesno uznesen u raj, ne bi li to objasnio svojim učenicima prije uzašašća? Ako jest uzašao, zašto su Njegovi sljedbenici objavili da je umro?

Nijedan Isusov sljedbenik ne bi ovo izmislio upravo iz razloga kojeg Muhamed mogao prihvatiti, jer se na smrt razapinjanjem gledalo univerzalno kao na najsramniju moguću smrt. Usprkos Muhamedovoj reakciji na Isusovo božanstvo, smrt i uskrsnuće, Muhamed je prihvatio druga kršćanska vjerovanja o Isusu. Muslimani prihvaćaju njegovo djevičansko rođenje, Njegova čuda, Njegovo uzašašće na nebo, pa čak i njegov budući povratak na zemlju. Ali muslimani ne dopuštaju ništa što bi ukazivalo na to da Isus ima status božanstva ili da je po bilo čemu superioran u odnosu na Muhameda.

Muslimani tvrde da je Isus bio židovski prorok, koji je bio poslan svom narodu, dok je Muhamed bio prorok za cijeli svijet. Ali iako je Isus bio Židov, zadužio je svoje učenike neka prenesu Evanđelje svim narodima svijeta. (Matej 28,19-20)

U Muhamedovo vrijeme, kršćanstvo je bilo pretežno nežidovsko. Kršćane je bilo moguće pronaći širom Europe, zapadne i južne Azije, sjeverne Afrike i Etiopije; zapravo po cijelom tada poznatom svijetu. Danas Isusa slijedi više ljudi iz više etničkih skupina nego bilo kojeg drugog vjerskog vođu. Gotovo sve velike svjetske religije, uključujući islam, dodjeljuju Isusu počasno mjesto. No ne smatraju da je potrebno isto učiniti s Muhamedom. Dokazi stoga ne podupiru tvrdnju da je Isus bio manji, lokalni prorok u usporedbi s Muhamedom. Ako ništa drugo, pokazuju suprotno. (Otkrivenje 5,9)

Islam i svjetovne sile

Iako su muslimanski apologeti nastojali uvjeriti ljude u prelazak na islam, jasno je da je islam od svog početka napredovao prvenstveno kroz vojna osvajanja. Tijekom desetljeća nakon Muhamedove smrti, muslimani su započeli sustavna osvajanja Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i središnje Azije. Do 712. muslimani su osvojili Španjolsku, gdje su postali poznati kao Mauri, do 1000. godine  muslimani su zauzeli cijeli Bliski istok, a islam je jačao u Indiji i jugoistočnoj Aziji.

Kršćanska Europa odgovorila je na islamsku ekspanziju pokušajem preuzimanja kontrole nad Jeruzalemom i istjerivanja Maura iz Španjolske. Križari su zauzeli Jeruzalem 1099. godine, ali su ga muslimani ponovno zauzeli 1187. godine i zadržali su ga do 20. stoljeća. Europljani su bili uspješniji u Španjolskoj i protjerali su Maure 1492. godine. Rast europskih carstava diljem svijeta zaustavio je širenje islama. Godine 1858. Indija je postala dio Britanskog Carstva, a između 1880. i 1918. Britanci su stekli kontrolu nad Egiptom i Palestinom. Osmansko Carstvo potpuno je nestalo nakon Prvog svjetskog rata, što je dovelo do pojave nekoliko neovisnih država. Britanci su u Balfourovoj deklaraciji (1917.) pozvali na stvaranje židovske domovine u Palestini. Židovski imigranti već su počeli graditi nova naselja u Palestini. Nakon Prvog svjetskog rata ondje je došlo do porasta broja židovskog stanovništva, posebno tijekom Drugog svjetskog rata, jer su Židovi nastojali pobjeći od Holokausta. 1947. godine Ujedinjeni narodi podijelili su Palestinu na židovsku i arapsku državu, a 1948. nastala je država Izrael.

Arapski Palestinci su to odbili. 1948. godine Jordan, Sirija, Libanon, Egipat i Irak napali su Izrael. Izrael je pobijedio u ratu i znatno proširio svoje granice.

Izrael je nakon toga preuzeo kontrolu nad Jeruzalemom, Zapadnom obalom i Golanskom visoravni u Šestodnevnom ratu (1967.). Nakon toga, arapsko-izraelski mirovni pregovori usredotočili su se na ta područja. Mirovni sporazum između Izraela i Palestinaca iz 1994. nije riješio ta pitanja niti okončao nasilje. Militantni palestinski otpor protiv Izraela mali je, ali ključni dio većeg pokreta koji je poznat kao muslimanski “fundamentalizam”, koji se možda bolje treba nazvati muslimanski radikalizam. Ovaj pokret predstavlja povratnu reakciju protiv vesternizacije i sekularizacije muslimanskih zemalja.

Islamske sekte

Islam je na Zapadu poznat jednako kroz islamske sekte, koliko i kroz tradicionalni islam.

1. Sufiji su odbacili formalizam i materijalizam rastućih srednjovjekovnih muslimanskih carstava u korist jednostavnog načina života i njegovanja mističnog iskustva Allaha. Zanimanje Zapada za misticizam u dvadesetom stoljeću dovelo je do brzog rasta sufizma u Europi i Sjedinjenim Državama.
2. Sikhi su nastojali integrirati oblik hinduizma koji je priznavao osobno božanstvo sa sufskom tradicijom. Sikhi su poznati po svojoj borilačkoj filozofiji i nošnji, osobito turbanu i bodežu, tradiciji koja potječe iz progona koje su vršile muslimanske u 1600-ima. Izvan Indije, najveća populacija Sikha je u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama.
3. Baha’i svjetsku vjeru utemeljio je Baha’u’llah, perzijski musliman. Tvrdio je da je posljednji u nizu proroka, uključujući Muhameda, od kojih je svaki dao novu i potpuniju manifestaciju Boga svijetu. Baha’ije su progonile muslimanske vlasti, a Baha’u’llah je umro u turskom zatvoru. Njegov sin, ‘Abdu’l-Baha’, donio je religiju u Ameriku, gdje je ona procvjetala.
4. Nacija islama reinterpretira islam kao religiju za potlačene Afroamerikance. Njegov utemeljitelj, Wali Fard Muhammad, želio je zasebnu crnačku naciju unutar Sjedinjenih Država, ali od 1970-ih pod Louisom Farrakhanom, Nacija islama promovirala je ekonomsku, a ne političku neovisnost od bijelaca. Farrakhanova poruka o samodostatnosti, osobnoj odgovornosti i važnosti vraćanja mladih crnih muškaraca u Americi na njihovo mjesto u domu pogađa neke važne teme, iako je često narušena antisemitskom retorikom.

VIDI OVO: Zašto kršćani trebaju voljeti muslimane?

Kršćani i izazovi islama

Niti jedna religija ne predstavlja veći izazov kršćanstvu od islama. Radi se o dominantnoj religiji u mnogim dijelovima svijeta i jako je privlačna mnogim radikalnim elementima u Europi i Americi. Islam raste širom svijeta i u tradicionalnom i u sektaškom obliku. Kako bi kršćani trebali odgovoriti na ovaj izazov?

• Kršćani moraju priznati da je mnogo toga u islamu dobro. Islam je daleko superiorniji od poganstva, koje je zahvatilo Arabiju prije Muhameda. Kulturni doprinos islamske civilizacije ostatku svijeta također treba cijeniti i pohvaliti.
• Moramo prepoznati doprinos Zapada njegovom sukobu s islamskim svijetom, na primjer, u ulozi antisemitizma do osnivanja Izraela. Islamska povijest osvajanja isto je tako čimbenik, ali Zapadni svijet mora iskreno priznati svoj odgovornosti za trenutne sukobe.
• Kršćani trebaju podržati napore za uspostavom mira između muslimana i Židova na Bliskom istoku i trebaju poticati razumijevanje i prihvaćanje između kršćana i muslimana.
• Posljednje, kršćani trebaju nastaviti s naporima evangeliziranja muslimana Radosnom viješću Isusa Krista, dok u isto vrijeme trebaju raditi na međusobnom razumijevanju i prihvaćanju.

Sve ovo zahtijeva pravedno i točno razumijevanje islama, kao i sposobnost objašnjavanja i obrane kršćanskih tvrdnji o istini.

Autor: Kenneth Boa; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com