Dakle, friško sam oženjen i djece još nemam, no žena i ja radimo na tome. Zasad još nismo opterećeni time da se „nije primilo“, osim moje žene koja misli da je to zato jer se ona previše živcira. Ja mislim da se Bogu naprosto još nije prohtjelo. U svakom slučaju, otvoreni smo životu, apstiniramo samo kada ona ima mjesečnicu, a ostale dane – udri brigu na veselje.
Moja žena, nazovimo je Ana, zaposlena je u prosvjeti, dok sam ja samozaposlen, bez primanja, radim od kuće na projektima kulturnoga predznaka za koje sam uspio uvjeriti i sebe i ženu, a čini mi se i dragoga Boga jer mi daje mir da će to sve u budućnosti biti dobro. Dakle, iako nemamo kredite niti plaćamo stanarinu, živimo prilično skromno, a opet ništa nam ne nedostaje. Moram dakle reći – Bogu hvala.
Upoznali smo se dvije godine prije stupanja u brak koliko smo i hodali. Ja sam kroz život imao danas žene drugih muževa, dok se moja žena čuvala samo za svojega muža, tj. za mene, i to naravno sve do trenutka kada sam joj postao zakonitim mužem. Dakle, nije bilo ničega prije tog po mnogočemu posebno čarobnog sakramenta. Ničega, ni francuskih poljubaca, a 40 dana prije dana vjenčanja ni držanja za ruku. Moram reći da veću slobodu života nikada nisam uživao. No, prije no odem dublje u tu temu, htio bih ispričati priču svoje kolegice, agnostikinje, koja mi je rekla da je njezin djed koji je bio ateist također čekao svoju ženu, ateistkinju dok se nisu vjenčali. Njegov argument za čekanje nije dakle bio Bog, već red i pristojnost, kako mi je kolegica to prenijela. Dotični gospodin rođen početkom 20. st. nije smatrao da ima pravo zatražiti od neke gospodične ono najvrjednije što ona ima, dok god joj pred matičarom ne obeća svoju doživotnu zaštitu i brigu. Za njega je to bilo pitanje ženske časti koju on kao muškarac mora poštivati. Dakako da ista vrijednost nevinosti vrijedi i za muškarce, ali kod žena ona ima dublji značaj. I emotivno i tjelesno i posljedično. Rekao bih da nije svejedno tko će se otisnuti u najveće i najranjivije dubine vašega tijela (koliko li se dugo žene samo raspituju za dobrog ginekologa) i to u trenutku u kojem ste najotovreniji i ostaviti neki trag koji može polučiti doživotnu odgovornost nad novim ljudskim bićem ili vas, ne daj Bože, prisliti na razmišljanje o pobačaju. Kod muškaraca to naprosto nema. Mi napadamo s produžecima, najranjiviji dijelovi ostaju vani, a posljedice s lakoćom možemo izignorirati. Dovoljno je ne javljati se na mobitel.
Vlastitu nevinost izgubio sam, grozničavo jedva čekajući, na prvoj godini studija. Gospodičnu nisam bio volio, niti ona mene, i znao sam da je nikada niti neću voljeti. Nisam čak bio ni zaljubljen, htio sam to naprosto obaviti. Naša veza, nazovimo je tako, trajala je dobra dva tjedna. Odgojen sam u većoj katoličkoj obitelji, u gradu Zagrebu, i redovito sam odlazio na misu i ponekad na vjeronauk, no okolina – mediji, prijatelji, su na mene uvijek imali jak utjecaj. Nakon tih spolnih odnosa s dotičnom i ostalim damama uglavnom nisam osjećao grižnju savjest, no uvijek bih taj grijeh bio ispovjedio. Smatrao sam da to što mi emocije ne govore „da sam kriv“ ne znači da ja to i nisam. Valjda upravo zato jer sam uvijek bio emotivac, znao sam koliko su emocije varljiv pojam. Divio sam se razumu jer mi se činio nedohvatljivim, rezerviranim za FER-ovce i ostale prave muškarce.
Dakle, bez nekog dubljeg propitkivanja smatrao sam da valjda s razlogom Crkva kaže da je predbračni odnos grijeh, ma koliko ga ja ne osjećao takvim. I da, gotovo pa sam svakodnevno gledao pornografske filmove o kojima nešto više nekom drugom prilikom. Do njihove veće rasprostranjenosti na internetu, uredno bih ih razmjenjivao sa svojim ostalim prijateljima, što na faksu što na poslu. To je bilo naprosto najnormalnija stvar za koju su znale i sve naše prijateljice, kolegice, cure…
Želju da spavam s djevojkom osjetio sam po prvi puta već u 6. osnovne, nakon što me je moj dosta godina stariji brat posjeo, „obavio razgovor“ i objasnio koliko je to genijalno i kako sam u pravim godinama da to slušam. Otada su moje prijateljice u razredu postale netko s kime se trebam seksati. Da naglasim, ne pričam o agresivnosti prema njima niti o ružnim riječima koje bih im upućivao. Ne, pričam o tome da su one u mojim očima prestale biti netko koga trebam štititi i postale netko od koga trebam nešto dobiti. Danas kad se osvrnem, vidim koliko je taj jedan razgovor teško sjeo na moju tada još uvijek vrlo dječju dušu i na neki je način opteretilo, zauzelo. Razlika između želje za mojom ženom sada i želje za seksom tada i kasnije je upravo – kozmička. Jedno je bilo luđačko sudaranje mrtvih tjelesa, kao neki čudan oblik nekrofilije, a drugo je radost, radost, radost krcata životne snage. I kada je nemate i kada vam se ne da. Jer kako rekoh, nije sve u emocijama.
Izvor: Dnevno.hr
