Poznavala sam ženu koja je, dugi niz godina, pripisivala nedostatak svog zdravlja nedostatku svoje vjere. Bez obzira na to koliko je molila, bez obzira na to koliko je od Boga tražila milost, bez obzira na to koliko je pitala starješine Crkve da za nju mole, nikada joj nije bilo dobro.
Jer, kako je ona zaključila, nije imala dovoljno vjere.
Taj način razmišljanja, mada svakako razumljiv, u meni budi želju da udarim glavom u stol ispred sebe, samo što na njemu ima toliko stvari da ću samo stvoriti još veći nered.
Ne postoji način da se ovo kaže delikatno, ali u slučaju dotične žene, jedan od razloga što joj nije bilo bolje je to da se ona nije nikada fizički sama potrudila, na bilo koji način. Prije nego što me napadnete da sam bez suosjećanja prema onima koji imaju redovite, kronične, nepremostive zdravstvene probleme, znajte da to nisam. Znam previše ljudi koji žive u stalnoj boli, da ne bih poštovala hrabrost i borbenost koje su im potrebne da svakodnevno ustanu iz kreveta. I da na lice stave osmijeh. I da vas pitaju kako ste.
Nikada dovoljno vjere
Ova osoba o kojoj govorim, a ne želim koristiti riječ hipohondar, bila je vrlo lijena hodati, kretati se, podizati, istezati se, protegnuti, ili učiniti bilo što, što bi podrazumijevalo povećanu razinu disanja. Nažalost, to se nije ograničio na njezin fizički život, jer je u svim situacijama – financijskim, društvenim, kod kuće – ona molila za brz i jednostavan odgovor. Kada odgovor nije došao, žalila bi se kako nije imala dovoljno vjere.
Tužan rezultat toga je da je ona prošla kroz cijeli svoj kršćanski život uvjerena da je neuspješna u Isusovim očima. Da ga je samo više volila i služila ga bolje, on bi odgovorio na njezine molitve.
Još tužnije je to da su je u ovom uvjerenju poticali kršćani iz njene okoline:
“Samo moraš vjerovati više! Sumnja koju imaš sprečava Krista da djela!”
Ništa nas ne može odvojiti od njegove ljubavi
U ovom trenutku, bilo bi dobro citirati apostola Pavla iz poslanice Rimljana 8,38:
“Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.”
Ako smijem, dodala bih i “naša slabost, naše sumnje, naš strah, naša anksioznost, naše obeshrabrenje”, jer su svi ovi elementi, kako nam često govore, ono što ’’blokira” Boga od toga da odgovara na naše molitve.
Ovaj stav, kada se lijepo uskladi s ’’evanđeljem proseperiteta’’, pri kojem smo uvjereni da Bog želi da budemo materijalno bogati, financijski uspješni, a da uopće ne prolazimo kroz nikakve značajne izazove na – a ako sve ovo nismo, to je onda naša krivnja – nije u skladu s Božjim riječima Pavlu u 2. Korinćanima 12,9, gdje je apostol rekao,
“Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.’’
Mi smo slabi. On je jak.
Dobro je znati da nije sve do nas.
“Što mogu učiniti?”
Postoji, općenito, u svakoj situaciji, nešto što možemo učiniti da poboljšamo stvari, a kritični dio svake molitve može biti,
“Što mogu učiniti?”
za razliku od,
“Zašto ja?”
ili
“Nemam dovoljno vjere.”
“U svijetu imate patnju”, Isus govori svojim učenicima u Ivanu 16,33, “ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!”
Problemi su dio života
Čak i oni od nas koji negiraju, poriču, zgražavaju se, i potpuno odbacuju evanđelje prosperiteta nisu u potpunosti van njegovog utjecaja, jer je tako sveprisutno, i postoji vrlo realna tendencija vjerovanje da imamo probleme jer
1) Bog nas mrzi
2) Mi smo to zaslužili
ili
3) Nemamo dovoljno vjere
Ako smo proveli više vremena čitajući Bibliju od knjiga za samopomoć, shvatili bismo da su problemi dio života, i svi se sa njima susrećemo na redovnoj osnovi. Ako imamo problema, to ne dokazuje da nam nedostaje vjere, nego da smo ljudi, i da živimo u palom svijetu.
Jakov 1, 2-4 nam govori,
“Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostataka.”
Ja ću biti prva koji će priznati da nije zabavno (ja to iskreno ne smatram “čistom radošću”) proći kroz brutalne životne izazove, ali isto tako znam da kad ove izazove, svakim dahom, predam Bogu te Ga zamolim da me provede kroz njih, On to i učini, a na kraju, ja izađem kao jača osoba.
To je u duhu podčinjavanja samog sebe, redovito, režimu vježbanja, s ciljem jačanja naših umova, tijela i mišića kroz napor i trud. Nijedan sportaš, kao što znamo, ne stiče formu bez napornog rada; i nema čovjeka, kao što znamo, koji dostiže svoj puni potencijal kada sve, u svakom trenutku, ide glatko po njegovoj volji. Takvi ljudi su oni oko kojih je, kao što znamo, ponekad teško biti.
Autorica: Carolyn Henderson
