Cilj mi je pokazati, iz Pisma, kako istovremeno postojanje Božje volje koja želi ”da se svi spase” (1 Timoteju 2,4) i Njegove volje, koja bezuvjetno izabire one koji će zaista biti spašeni, nije znak božanske šizofrenije ili egzegetske zbunjenosti.
Sljedeći cilj, a nadovezuje se na prvi, jeste pokazati kako bezuvjetni izbor nije u suprotnosti s biblijskim izražavanjem Božje samilosti za sve ljude, te ne poništava iskrenu ponudu spasenja svim izgubljenim ljudima među svim narodima.
Mogli bismo reći da su 1 Timoteju 2,4, 2 Petrova 3,9 i Ezekijel 18,23 stupovi arminijanskog shvaćanja Božje volje univerzalnog spasenja svih ljudi. U 1 Timoteju 2, 1-4, Pavao piše kako trebamo moliti za kraljeve i one na visokim položajima kako bismo mogli uživati miran i pobožan život, a to ”je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće (thelei) da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine.” U 2 Petrovoj 3, 8-9 apostol piše kako je odgađanje drugog Kristovog dolaska zbog činjenice da je Bogu jedan dan kao tisuću godina i tisuću godina kao jedan dan. ”Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće (boulomenos) da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.” U Ezekijelu 18,23 i 32 Gospodin govori o samilosti koju ima prema bezbožnicima: ”Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik – riječ je Jahve Gospodina – a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi? …Ja ne želim (ehephoz) smrti nikoga koji umre – riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite!” (Usp. 33,11).
Moguće je da nas pažljiva egzegeza teksta iz 1 Timoteju 2,4 dovede do zaključka kako se riječi ”Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase” ne donose na svaku individualnu osobu na zemlji, već da to označava ”svakojake ljude”, jer ”sve ljude” u prvome retku može označavati skupine ljudi, kao što su ”kraljevi i oni koji su na vlasti” (2. redak). Također je moguće da se ”vama u 2 Petrovoj 3,9 (”…nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne”) ne odnosi na sve ljude na svijetu, već na ”vas” kršćane koji su, kako Adolf Schlatter kaže: ”ljudi koji jedino pokajanjem mogu zadobiti milost Božju i obećanu baštinu.”
Međutim, ovaj argument, kako Božja volja da se svi spase ima ograničenja, nikada nije bio, i vjerojatno nikada neće biti uvjerljiv arminijancima, naročito zato što tekst Ezekiela 18,23,32 i 33,11, još više uklanja mogućnost tog ograničenja. Stoga, kao osoba koja iskreno vjeruje u Božji bezuvjetni, individualni odabir, raduje me potvrditi kako Bog ne želi da itko od nevjernika propadne te da Bog ima samilosti prema svim ljudima. Cilj mi je pokazati kako to nisu besmislice.
Zadatak ovoga poglavlja nije braniti nauk Božjeg bezuvjetnog izbora koga će spasiti. Time sam se bavio u nekim ranijim knjigama, i drugi autori to čine u ovoj knjizi. Ono što ću pokušati jeste pokazati kako ovi temeljni tekstovi arminijanskog shvaćanja, iako su temelji univerzalne ljubavi, nikako nisu protivni nauku bezuvjetnog Božjeg izbora. U slučaju da uspijem, to će biti neizravna potvrda tezi iznesenoj u ovoj knjizi. Štoviše, smatram da arminijanci griješe kada pokušavaju ove temelje univerzalne ljubavi upotrebljavati kao oružje protiv nauka milosti izabranja.
Tvrdeći kako je volja Božja da se svi spase, prihvaćajući, u isto vrijeme, bezuvjetno izabranje nekih daje naslutiti kako Bog ima najmanje ‘’dvije volje’’, ili dva načina htijenja. Čini se kao da Bog uspostavlja jedan način, dok u isto vrijeme želi, i naučava, da se stvari dogode na neki drugi način. Ova distinkcija u Božjoj volji je izražavana na razne načine kroz stoljeća, to nije ništa novo. Primjerice, teolozi su pisali o suverenoj volji i moralnoj volji, o djelotvornoj i permisivnoj volji, tajnoj i otkrivenoj volji, volji odredbe i volji zapovijedi, volji odredbe i volji propisa, voluntas signi (volji ukaza) i voluntas beneplaciti (dobrohotna volja), itd.
Clark Pinnock se s neodobravanjem osvrće na ‘’nevjerojatni paradoks postojanja dvije božanske volje po pitanju spasenja.’’ U Pinnockovom zadnjem izdanju, A Case for Arminianism [Argumenti za arminijanizam] Randall Basinger piše: ‘’ako je Bog odredio sve događaje tada to znači da ništa ne može i ne bi trebalo biti nikako drugačije nego što jest.’’ Drugim riječima, on odbacuje ideju da je Bog odredio jedno, a naučava kako se trebamo ponašati kako bi se stvari odvijale drugačije. Piše kako je preteško ‘’suvislo zamisliti Boga u kojemu ovakva razlika zaista postoji.’’
U tom istome izdanju Fritz Guy piše kako je Božje otkrivenje u Kristu donijelo ‘’promjenu paradigme’’ u kojoj sada o ljubavi Božjoj trebamo razmišljati kao o ‘’fundamentalno kategoriji koja dolazi ispred pravednosti i moći’’. Ta promjena paradigme nam omogućava gledati na ‘’Božju volju’’ kao na ‘’oduševljavajuću, a ne odlučujuću’’. Božja volja nije Njegova suverena svrha koju on uspostavlja nepogrješivo, već je to ‘’želja ljubavnika za ljubljenim’’. Božja volja je njegova opća namjera i čežnja, a ne Njegova učinkovita svrha. Guy ide još i dalje i piše: ‘’Osim pretpostavke predodređenja jasno je kako Božju ‘volju’ uvijek (sic) treba shvaćati u terminima namjere i želje [nasuprot učinkovite, suverene svrhe].’’
Ova vrsta kritike nije nova. Prije 250 godina, Jonathan Edwards je napisao: “Arminijanci ismijavaju razlikovanje između tajne i objavljenje volje Božje, točnije razlikovanje između odredaba i zakona Božjih, jer mi kažemo kako je Bog odredio neke stvari, a druge zapovjedio. Oni tvrde kako mi držimo da u Bogu ima proturječja, da jedan volja proturječi drugoj.”
Međutim, unatoč kritikama ovo razlikovanje stoji, ne poradi logičke ili teološke dedukcije već zato što se nalazi u Pismu. Najpažljiviji egzegeta koji piše u Pinnockovm Argumenti u prilog arminijanizmu priznaje postojanje dviju volja u Bogu, I. Howard Marshall svojim darom za egzegezu pristupa pastoralnim poslanicama. O 1 Timoteju 2,3, piše:
“Kako bi izbjegli sve zablude važno je pojasniti da, iako Bog želi da se svi spase to nužno ne znači kako će svi pozitivno odgovoriti na evanđelje i biti spašeni. Moramo razlikovati između onoga što bi Bog želio da se dogodi i između onoga Mu je volja da će se dogoditi, a o obje ove stvari možemo govoriti kao o Božjoj volji. Pitanje nije, hoće li svi biti spašeni, već je li se Bog pobrinuo da svi budu spašeni u Kristu, pod uvjetom da vjeruju, bez ograničavanja potencijalnog dosega Kristove smrti samo na one za koje Bog zna da vjeruju.”
U ovome bih poglavlju htio poduprijeti Marshallov argument kako “Moramo razlikovati između onoga što bi Bog želio da se dogodi i između onoga Mu je volja da će se dogoditi, a o obje ove stvari možemo govoriti kao o Božjoj volji.” Možda je najbolje to učiniti tako što ću istaknuti na koji način Pismo opisuje Boga koji izražava volju, želju za čime što ne odobrava u nekom drugom smislu. Nakon što se pozabavimo biblijskim dokazima osvrnuti ćemo se natrag i razmisliti kako nam je sve to shvatiti u odnosu na Božju svrhu spasenja.
Ilustracije dvije volje u Bogu
Kristova smrt
Najuvjerljiviji primjer Božje volje da se grijeh dogodi, dok u isto vrijeme ne odobrava grijeh, jest Njegova volja da Njegov savršeni, božanski Sin umre. Judina izdaja Isusa je moralno zao čin kojeg je nadahnuo sam Sotona (Luka 22,3). Pa ipak, u Djelima 2,23 Luka piše: “njega, predana po odlučenu naumu(boule) i promislu Božjem.” Izdaja je bila grijeh koji je uključivao i Sotonu, ali je bila dijelom Božjeg odlučenog nauma. Što znači, bila je Božja volja, na neki način, da Njegov Sin bude predan, premda je sam taj čin bio grijeh.
Štoviše, Herodov prijezir spram Isusa (Luka 23,11) i Pilatov kukavičluk i briga za vlastiti probitak (Luka 23,24), povici Židova: “Raspni, raspni ga!” (Luka 23,21), izrugivanje vojnika (Luka 23,26), svi ovi stavovi i djela su bila grješna. Pa ipak, u Djelima 4, 27-28, Luka izražava shvaćanje Božje suverenosti koja se očitovala u tim djelima bilježenjem molitve jeruzalemskih svetaca:
“Jer se zaista ujediniše u ovome gradu Herod i Poncije Pilat s neznabošcima i sa plemenima Izraelovim protiv tvojega svetoga Sluge Isusa, tvojega pomazanika. Oni učiniše, što su bile unaprijed odredile ruka tvoja i odluka (boule) tvoja.”
Herod, Pilat, vojnici i gomila koja se sakupila, svi su se pobunili protiv Svevišnjega, a njihova pobuna je nehotimično (grješno) poslužila u službi Božjih nedokučivih planova.
Strašna smrt kojom je Krist umro bila je volja i djelo Boga Oca. U Izaiji 53,4.10 čitamo: “A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava…Al` se Jahvi svidje da ga pritisne bolima.” Božja volja je itekako sudjelovala u događajima koji su oko smrti Njegova Sina na križu. Bog je smatrao primjerenim da “po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja” (Hebrejima 2,10). Jonathan Edwards ističe kako se Kristove patnje “nisu mogle zbiti osim po grijehu. Jer morao je otrpjeti prijezir i sramotu.”
Podrazumijeva se kako je poslušnost Njegovom moralnom zakonu volja Božja, i da će način na koji on zahtijeva tu poslušnost mnogi odbiti. To je očito iz mnogo tekstova: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.” (Matej 7,21). “Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.” (Matej 12,50). “Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.” (1 Ivanova 2,17). “Volja Božja” o kojoj čitamo u ovim recima je objavljena, moralna uputa Staroga i Novoga zavjeta, uputa koja zabranjuje grijeh.
Stoga, jasno je kako nije bila “volja Božja” da Juda i Pilat i Herod i vojnici i okupljena gomila prekrše Božji moralni zakon predajući Isusa da bude razapet. No, znamo da volja Božja jest bila da se to dogodi. Dakle, znamo kako je Božja volja, na jedan način, ono što Mu nije volja na drugi način. Isusova smrt potvrđuje izjavu I. Howard Marshalla kako “moramo razlikovati između onog što bi Bog želio da se dogodi i onoga što je Njegova volja da se dogodi.”
Rat protiv Jaganjca
Dva su razloga zbog kojih ćemo se pozabaviti recima iz Otkrivenja 17,16-17. Prvi razlog, rat protiv Sina Božjeg, koji je kulminirao na križu dolazi do svojeg kraja upravo na način koji potvrđuje ono što smo rekli o volji Božjoj. Drugi razlog, ovaj tekst otkriva Ivanovo shvaćanje Božjeg aktivnog djelovanja u ispunjenju proročanstava, čije ispunjenje uključuje griješenje. Ivan ima viziju posljednjih događaja:
“I onih deset rogova što ih vidje i Zvijer – oni će zamrziti Bludnicu, opustošiti je i ogoliti, najesti se mesa njezina i ognjem je spaliti. Jer Bog im u srce stavi izvršiti naum njegov: da jednodušno predadu kraljevstvo svoje Zvijeri dok se ne ispune riječi Božje.” (Otkrivenje 17, 16-17).
Neću se zadržavati na svim pojedinostima ovih redaka, ono što je nama bitno za ovu studiju je jasno. Zvijer će izaći iz bezdana (Otkrivenje 17,8). On će biti oličenje zla i pobune protiv Boga, deset rogova predstavlja deset kraljeva (redak 12) i oni će “ratovati protiv Jaganjca” (redak 14).
Ratovanje protiv Jaganjca je grijeh, a grijeh je protivan volji Božjoj. Pa ipak, anđeo kaže: “Jer Bog im [desetorici kraljeva] u srce stavi izvršiti naum njegov: da jednodušno predadu kraljevstvo svoje Zvijeri dok se ne ispune riječi Božje.” (redak 17). Dakle, u jednom smisli Božja je volja utjecati na srca desetorice kraljeva tako da učine djela koja su u drugom smisli protivna Njegovoj volji.
Štoviše, Bog je to učinio kako bi ispunio proročanske riječi. Desetorica kraljeva će surađivati sa Zvijeri “dok se ne ispune riječi Božje” (redak 17). Ovdje nalazimo ključnu stvar u Ivanovom shvaćanju ispunjenja “proročanstava koje vode do poraza antikrista.” Implicira (barem u Ivanovom slučaju) kako Božja proroštva nisu samo predviđanja onoga što Bog zna da će se odvijati, već su to božanske namjere koje će On i izvršiti. To znamo jer nam redak 17 kaže kako Bog djeluje u srcima desetorice kraljeva kako bi ovi ušli u savez sa Zvijeri “dok se ne ispune riječi Božje.” Ivan se ne raduje čudesnom Božjem predznanju u predviđanju loših stvari koje se imaju dogoditi, već se raduje čudesnoj Božjoj suverenosti u kojoj On osigurava da se te loše stvari uistinu i dogode. Ispunjenje proročanstva, kako ga Ivan vidi, nije samo predviđanje da će se nešto dogoditi, već i obećanje izvršenja tih događaja.
Ovo je važno, jer nam Ivan u svojem evanđelju govori o starozavjetnim prorokovanjima događaja oko Kristove smrti koji uključuju grijeh. To znači kako Bog namjerava potaknuti događaje uključujući stvari koje On zabranjuje. Ti događaju uključuju Judinu izdaju Isusa (Ivan 13,18, Psalam 41,9), mržnju neprijatelja prema Isusu (Ivan 15,25, Psalam 69,4; 35,19), bacanje kocke za Isusove haljine (Ivan 19,24, Psalam 22,18), probadanje Isusovog boka kopljem (Ivan 19, 36-37, Izlazak 12,46, Psalam 34,20, Zaharija 12,10). Ivan svoju teologiju o Božjoj suverenosti izražava slijedećim riječima: “jer se to dogodilo da se ispuni Pismo”. Drugim riječima, ovi događaji nisu bili slučajnost, nešto što je Bog samo predvidio da se ima dogoditi, već su bili dijelom plana koji je Bog namjerio izvršiti. Dakle, ponovno nalazimo potvrdu riječi I. Howard Marshalla, “moramo razlikovati između onog što bi Bog želio da se dogodi i onoga što je Njegova volja da se dogodi”.
Otvrdnuće srca
Još jedan dokaz iz Pisma koji nam pokazuje kako je, u jednom smislu, volja Božja da se dogode stvari koje u nekom drugom smislu ne odobrava, jest kako je Božja volja otvrdnuti srca nekih ljudi kako bi ustrajali u grijehu kojeg Bog, naravno, ne odobrava.
Najpoznatiji primjer nalazimo u Izlasku kada je Bog otvrdnuo faraonovo srce. U Knjizi Izlaska 8,16 Bog govori Mosjiju: “Onda Jahve reče Mojsiju: ‘Podrani ujutro, iziđi pred faraona kad krene k vodi, i reci mu: `Ovako poručuje Jahve: Pusti moj narod da ode i da mi štovanje iskaže.” Dakle, Božja zapovijed, Njegova volja je da faraon pusti Izraelce. No ipak je od samoga početka Bog namjerio, Njegova volja je bila, da faraon ne oslobodi Izraelce. U Izlasku 4,21 Bog govori Mojsiju: ‘’Jahve opet reče Mojsiju: ‘Kad se vratiš u Egipat, pobrini se da pred faraonom izvedeš sva čudesa za koja sam ti dao moć, premda ću ja tvrdim učiniti njegovo srce, tako te neće pustiti narod da ode.’’ U jednom trenutku čak i sam faraon shvaća kako je njegova nevoljkost da pusti Izraelce grijeh: “Ali oprostite mi grijeh moj…” (Izlazak 10,17). Dakle, vidimo kako Bog zapovijeda da faraon učini upravo ono što je protivno Božjoj volji. Dobro koje zapovijeda sprječava, a čini da se dogode stvari koje uključuju grijeh.
Neki su pokušali izbjeći ovu komplikaciju isticanjem kako nigdje u tekst pri opisu prvih pet pošasti ne stoji kako je Bog otvrdnuo faraonovo srce, već samo “srce mu otvrdnu” (Izlazak 7,22, 8,11, 9,7), i kako je faraon sam otvrdnuo svoje srce (Izlazak 8,15.28), a tek nakon šeste pošasti tekst izravno kaže: “Ali je Jahve otvrdnuo srce faraonu” (9, 1; 10,20.27; 11,10; 14,4). Tako R.T. Foster i V.P. Marston pišu kako je Bog tek nakon šeste pošasti faraonu dao “nadnaravnu snagu kako bi ustrajao u svojoj pobuni”.
Međutim, ovo opažanje nije uspješno objasnilo kako se u Bogu ne nalaze dvije volje. Čak i ako su Forster i Marston u pravu, kako nije bila Božja volja da otvrdne faraonovo srce tijekom prvih pet pošasti, zaključuju kako je tijekom drugih pet pošasti to bila Božja volja, barem u smislu učvršćivanja faraonove odluke da nastavi u pobuni protiv Boga. Dakle, u nekom smislu, Božja volja jest da faraon nastavi odbijati osloboditi Izraelce, a u drugom smislu volja Mu je da ih faraon oslobodi. Naime, Bog faraonu zapovijeda: “Pusti moj narod.” Ovo ilustrira ono što teolozi nazivaju “volja zapovijedi” (“Pusti moj narod”) i “volja odluke” (“Bog je otvrdnuo faraonovo srce”).
Ne nalazimo samo u Knjizi Izlaska da Bog čini tako. Kada su Izraelci došli do zemlje Sihona, kralja Hešbona, Mojsije posla glasnike s “…s miroljubivim riječima: Pusti da prođem preko tvoje zemlje. Samo ću proći putem, ne skrećući ni desno ni lijevo” (Ponovljeni zakon 2, 26-27). Ova zamolba je trebala potaknuti kralja Sihona da se prema narodu Božjem odnosi s poštovanjem, jer Božja volja je da Njegov narod bude blagoslovljen, a ne progonjen, no ipak: “Ali hešbonski kralj Sihon ne htjede nas pustiti preko svoga; jer Jahve, Bog tvoj, duh mu zaslijepi a srce otvrdnu, da ga preda u tvoje šake, gdje je i danas.” (Ponovljeni zakon 2,30). Drugim riječima, Božja je volja bila (u jednom smislu) da se Sihon ponašao protivno Božjoj volji (u drugom smislu) da Njegov narod bude blagoslovljen, a ne progonjen.
Slično tomu je i osvajanje Kanaana, zahvaljujući volji Božjoj kraljevi su pružali otpor Jošui, umjesto da sklope mir s njim. “Dugo je vremena ratovao Jošua s tim kraljevima. Nije bilo ni jednoga grada koji je sklopio mir s sinovima Izraelovim, osim Hivijaca, koji su živjeli u Gibeonu: sve ih zauzeše ratom. Jahve im bijaše otvrdnuo srca te su izašli u boj protiv Izraela i pali pod ‘herem’, kletvu bez smilovanja, da budu istrijebljeni, kako je to Jahve bio zapovjedio Mojsiju.” (Jošua 11, 18-20). S ovim u vidu teško je zamisliti što to točno Fritz Guy misli kada piše da o “volji Božjoj” uvijek treba radije razmišljati u terminima želje i namjere iz ljubavi, negoli kao Božje učinkovite svrhe i osude. Očitijim se čini da kada dođe vrijeme osude, Božja volja je da krivci ustraju u djelima koja su protivna Njegovoj objavljenoj volji, kao što je progonstvo Izraelaca umjesto blagoslivljanja.
Božje otvrdnuće ljudskih srca nije samo za ne-Izraelce. Štoviše, upravo to igra središnju ulogu u životu Izraela u tom vremenskom razdoblju. U Rimljanima 11, 7-9 Pavao piše kako Izraelci nisu uspjeli zadobiti pravednost i spasenje koje su tražili: “Što Izrael ište, to nije postigao, ali izabrani postigoše. Ostali pak otvrdnuše, kao što je pisano: Dade im Bog duh obamrlosti, oči da ne vide, uši da ne čuju sve do dana današnjega.” Iako je zapovijed Gospodnja da Njegov narod vidi i čuje i reagira vjerom (Izaija 42,18), pa ipak, Bog ima Svoje razloge zbog kojih je, u određeno vrijeme, poslao duha obamrlosti kako neki ne bi bili poslušni Njegovi zapovijedima.
Upravo to je i Isus izrazio kada je objasnio kako je jedan od razloga zašto govori u usporedbama kako bi doveo duha obamrlosti i sljepoće. U Marku 4, 11-12, Isus kaže Svojim učenicima: “Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama: da gledaju, gledaju – i ne vide, slušaju, slušaju – i ne razumiju, da se ne obrate pa da im se otpusti.” Dakle, nalazimo kako je Božja volja da među nekima prevlada stanje koje smatra grješnim. Njegova volja je da se obrate i prime oproštenje (Marko 1,15), ali djeluje na način kako bi spriječio ostvarenje te volje.
Pavao to božansko otvrdnuće srdaca prikazuje kao dio vrhovnog plana koji će uključivati spasenje i Židova i pogana. U Rimljanima 11,25-26 piše ne-Židovima: “Jer ne bih htio, braćo, da budete sami po sebi pametni, a da ne znate ovo otajstvo: djelomično je otvrdnuće zadesilo Izraela dok punina pogana ne uđe. I tako će se cio Izrael spasiti…” Činjenica da to otvrdnuće ima svrhu: “dok punina pogana ne uđe” pokazuje kako je ono dio plana, a ne samo slijed slučajnih događaja koju su izvan Božje kontrole. U Rimljanima 10,1, Pavao izražava ne samo želju svojeg srca, već i Božjeg kada piše: “Braćo! Želja je srca moga i molitva Bogu za njih: da se [Izrael] spase.” Bog pruža ruke prema buntovnom narodu (Rimljanima 10,21), ali određuje otvrdnuće njihovih srca koja ih tako vode u neposluh.
Upravo to je pouka Rimljanima 11,31-32. Pavao piše poganima o neposluhu Izraelaca odbacivanjem Mesije: “tako i oni [Izraelci] sada po milosrđu vama [poganima] iskazanu postadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe.” Kada Pavao piše kako su Izraelci neposlušni kako bi pogani zadobili milost, čija je to bila namjera? To može biti jedino Božja namjera. Nisu Izraelci sami zamislili svoj neposluh kao način blagoslova pogana ili zadobivanja Božje milosti na ovaj komplicirani način. Pouka Rimljana 11,31 jest, Bog je otvrdnuo srca Izraelaca, ali to nije bio krajnji cilj, već dio spasonosne svrhe koje će obuhvatiti sve narode. No za sada, možemo reći kako je Božja volja upravo to stanje (tvrdoće srce) protiv kojega je ljudima zapovjedio da se bore, “ne budite srca tvrda” (Hebrejima 3,8; 15; 4,7).
Božje pravo da obuzda zlo i Njegova volja da to ne učini
Nadalje, nalazimo biblijske dokaze kako je ponekad Božja volja uzrokovati stvari koje ne odobrava, vidimo u Njegovu izboru da obuzda ili ne obuzda zlo u ljudskim srcima.
U Izrekama 21,1 čitamo: “Kraljevo je srce u ruci Jahve kao voda tekućica; vodi ga kuda god hoće.” Ilustraciju ove božanske kontrole nad srcem kralja nalazimo u Postanku 20. Dok je boravio u Geraru kao pridošlica rekao je Abimeleku kako mu je Sara sestra i ovaj je uze sebi u harem. Međutim, to se Bogu nije svidjelo i upozori kralja kako je Sara Abrahamova žena. Abimelek se nato požalio Bogu kako nije znao i uzeo ju je čiste savjesti. Bog mu odgovara (6. redak): “Znam da si to učinio čiste savjesti; i ja sam te zadržavao da protiv mene ne griješiš; i nisam dopuštao da je dotakneš.”
Očito je iz ovoga teksta kako Bog ima pravo i moć zauzdati grijehe svjetovnih vladara. Kad tako učini, to je Njegova volja, a kada to ne učini, i to je Njegova volja da to ne učini. Drugim riječima, ponekad je volja Božja da njihovi grijesi budu zauzdani, a ponekad Mu je volja da se njihovi grijesi uvećaju.
Pravo i moć Stvoritelja da obuzda zla djela Svojeg stvorenja nisu nepravedno kršenje ljudskog djelovanja. U Psalmu 33,10-11 piše: “Jahve razbija nakane pucima, mrsi namjere narodima. Naum Jahvin dovijeka ostaje i misli srca njegova od koljena do koljena.” Ponekad Bog osujećuje volje zemaljskih vladara, uništavajući im planove. Ponekad to čini tako što utječe na njihova srca, a da oni toga nisu niti svjesni kao što je bio slučaj s Abimelekom.
Međutim, ponekad Bog to ne čini, jer namjerava pustiti ljudsko zlo da ide svojim tijekom. Primjerice, Bog je namjerio ubiti Elijeve sinove, stoga je Njegova volja bila da ne poslušaju savjete svojega oca: “Eli je bio već vrlo star, ali je ipak čuo sve što su njegovi sinovi činili svemu Izraelu. I on im reče: ‘Zašto radite takvo što da o tome moram slušati od svega ovog naroda? Nemojte tako, sinovi moji! Nisu dobri glasovi što ih čujem … Sablažnjujete narod Jahvin. Ako čovjek zgriješi čovjeku, Bog će prosuditi. Ali ako čovjek zgriješi Jahvi, tko će se zauzeti za njega?’ Ali sinovi ne poslušaše glasa oca svojega, jer je Jahve odlučio da ih pogubi.” (1 Samuelova 2,22-25).
Zbog čega Elijevi sinovi ne bi poslušali očeve savjete? Odgovor je u tekstu, “jer je Jahve odlučio da ih pogubi.” Ovo ima smisla jedino ako je Gospodin imao pravo i moć obuzdati njihov neposluh, pravo i moć koje Mu je volja bila ne upotrijebiti. Dakle, možemo reći kako je u tom smisli Božja volja bila da Elijevi sinovi učine upravo ono što je zapovjedio da ne čine, da ne osramote oca i počine seksualni nemoral.
Štoviše, riječ “odlučio” tj. htio u “jer je Jahve odlučio da ih pogubi” je hebrejska riječ (haphez) koje se pojavljuje i u Ezekijelu 18,23, 32 i 33,11 gdje Gospodin izjavljuje kako ne želi da itko od bezbožnika umre. Bog je želio usmrtiti Elijeve sinove, ali ne želi smrt bezbožnika. Ovo je ozbiljno upozorenje da ne uzimamo retke kao što je Ezekiel 18,23 i pretpostavljamo kako znamo točno značenje bez da uzmemo u obzir retke kao što je 1 Samuelova 2,25. Zaključak kojeg možemo izvući stavljanjem ovih dvaju redaka skupa jest kako Bog u jednom smislu želi smrt pokvarenih, ali u drugom smislu ne.
Sljedeću ilustraciju Božje odluke da ne upotrijebi Svoje pravo u obuzdavanju zla nalazimo u Rimljanima 1,24-28. Pavao tri puta piše kako Bog predaje ljude (paredoken) iskvarenosti. Redak 24. kaže: “Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela”. Redak 26: “Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima”. Redak 28: “I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje”. Bog ima pravo i moć obuzdati zlo kao što je to učinio s Abimelekom. No, to u ovom slučaju nije Njegova volja, Njegova volja je, u ovim gore spomenutim slučajevima, bila kazniti, a Njegova volja da se zlo umnoži je dio te kazne. No, to znači kako Bog odabire da se dogode stvari koje je zapovjedio da se ne čine. Činjenica da Božja volja kažnjava ne mijenja situaciju, a jedna od glavnih točaka ovog poglavlja jest kako je ta kazna opravdana. Ima još mnogo primjera, ali pozabavit ćemo se nešto drugačijim dokazima.
Uživa li Bog kažnjavati grješnike?
Ranije smo vidjeli kako je Bog “htio” usmrtiti Elijeve sinove i ta ista riječ se koristi u Ezekielu 18,23 kada Bog kaže kako ne “uživa” u propasti grješnika. Još jedan primjer ove složene želje nalazimo u Ponovljenom zakonu 28,63. Mojsije upozorava Izraelce na nadolazeću osudu. Njegove riječi su vrlo drukčije (ali ne i kontradiktorne, smatram) od Ezekiela 18,23: “Kako se Jahve nad vama radovao usrećujući vas i množeći, tako će se Jahve radovati nad vama rušeći vas i uništavajući”.
Ovdje se koristi još snažnija riječ (jasis) kada piše kako će se “Jahve radovati [jasis] nad vama rušeći vas i uništavajući”. Suočeni smo s neobjašnjivom biblijskom činjenicom da u jednom smislu Bog ne uživa u propasti grješnika (Ezekiel 18), a da u drugom smislu uživa (Ponovljeni zakon 28,63, 2 Samuelova 2,25).
Do kuda doseže Božja suverena volja?
U pozadini ovog kompleksnog odnosa između dvije Božje volje nalazi se biblijska premisa kako je Bog suveren i vlada nad svim djelima. R.T. Foster i V.P. Marston pokušavaju prevladati tu tenziju između Božje volje odredbe i Božje volje zapovijedi tvrdeći kako ne postoji Božja suverena volja odredbe: “Ništa u Pismu ne sugerira kako postoji neka vrsta Božje volje ili plana koji su nenarušivi.” Ovo je izvanredna tvrdnja. Ukratko ćemo se osvrnuti na neke biblijske tvrdnje kako uistinu postoji “neka vrsta Božje volje ili plana koji su nenarušivi.”
Dijelovi Pisma pripisuju Bogu konačnu kontrolu nad svim nevoljama i katastrofama koje uzrokuje priroda ili čovjek. Amos 3,6: “Trubi li truba po gradu da se narod ne uzbuni? Hoće li kob pogoditi grad ako je Jahve ne pošalje?” Izaija 45,7.8: “Ja sam Jahve i nema drugoga; ja tvorim svjetlost i stvaram tamu. Ja stvaram sreću i dovodim nesreću, ja, Jahve, činim sve to.” Tužaljke 3,37-38: “Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio? Ne dolazi li iz usta Svevišnjega i dobro i zlo?” Važno je primijetiti kako sve nevolje u ovim redcima uključuju ljudske okrutnosti i neprijateljstva koja Bog ne odobrava, iako je Njegova volja da se dogode.
Apostol Petar je pisao o umiješanosti Boga u patnje Njegova naroda od ruku njihovih neprijatelja. U prvoj poslanici piše o “volji Božjoj” u dva smisla. S jedne strane to je nešto čemu trebamo težiti. “Doista, ovo je Božja volja da čineći dobro ušutkate neznanje bezumnika.” (1 Petrova 2,15), “da vrijeme što vam u tijelu još preostaje proživite ne više po ljudskim požudama nego po Božjoj volji.” (4,2). S druge strane, volja Božja nije značila Njegove moralne upute, već je označavala stanje stvari koje je On suvereno učinio da se dogode. “Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo.” (3,17). “Stoga oni koji po volji Božjoj trpe, neka dobrim djelima povjere duše svoje vjernom Stvoritelju.” (4,19). U ovom kontekstu, patnje o kojim Pavao piše označavaju patnje koje dolaze od ljudskih neprijateljstava i stoga ne se ne mogu niti dogoditi bez grijeha.
Štoviše, novozavjetni sveci su, čini se, živjeli u smirenosti i svjetlosti sveobuhvatne Božje suverenosti u svim vidovima svojih života i službe. Po pitanju svojih putnih planova Pavao je napisao, odlazeći iz Efeza: “nego se oprosti: ‘Još ću se, reče, vratiti k vama, bude li Božja volja.’” (Djela 18,21). Također je i Kornićanima napisao: “pak, eto me ubrzo k vama, ako Gospodin htjedne” (1 Korinćanima 4,19), i ponovno: “Ne bih vas doista htio tek na prolazu vidjeti jer se nadam neko vrijeme proboraviti kod vas, dopusti li Gospodin.” (1 Korinćanima 16,7).
Pisac poslanice Hebrejima piše kako mu je namjera ostaviti osnove po strani i napredovati ka zrelosti. Zatim zastaje i dodaje: “To ćemo pak učiniti, dakako, ako Bog da.” (6,3). Ovo je izvanredno, jer teško je zamisliti kako Bog ne bi dozvolio takvo što, osim ako pisac nema vrlo visoko uvažavanje Božjeg prerogativa suverenosti.
Jakov upozorava protiv ponosa samouvjerenosti u pravljenju i najmanjih planova bez podređivanja sveobuhvatnoj Božjoj suverenosti, po kojoj se i najmanji dnevni plan može osujetiti Božjom odlukom oduzimanja života kojeg nam je darovao. “De sada, vi što govorite: “Danas ili sutra otići ćemo u taj i taj grad, provesti ondje godinu, trgovati i zaraditi… mjesto da govorite: “Htjedne li Gospodin, živjet ćemo i učiniti ovo ili ono.” (Jakovljeva 4,15). Tako su i vjernici u Cezareji rekli kada nisu mogli nagovoriti Pavla da ne ide u Jeruzalem: “Gospodnja budi volja” (Djela 21,14). Bog će odlučiti hoće li Pavao umrijeti ili ne, kako je Jakov napisao.
Živjeti u Božjim rukama i predavanje Njemu i u najmanjim svakodnevnim stvarima nije bilo ništa novo za kršćane rane Crkve. Takvu vrstu predanosti su već poznavali iz povijesti Izraela, a naročito iz židovske mudrosne literature. “Čovjek snuje u srcu, a od Jahve je što će jezik odgovoriti.” (Izreke 16,1). “Srce čovječje smišlja svoj put, ali Jahve upravlja korake njegove.” (Izreke 16,9). “Mnogo je namisli u srcu čovječjem, ali što Jahve naumi, to i bude.” (Izreke 19,21). “U krilo plašta baca se kocka, ali je od Jahve svaka odluka.” (Izreke 16,33). “Znam, Jahve, da put čovjeka nije u njegovoj vlasti, da čovjek koji hodi ne može upravljati korake svoje!” (Jeremija 10,23). Isusu nikako nije bio stran život predavanja Bogu i u najmanjoj sitnici, štoviše On takvu vrstu predanosti Bogu naglašava riječima: “Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega.” (Matej 10,29).
Ovo povjerenje kako Bog upravlja i najmanjim detaljima svakodnevnog života je ukorijenjeno u brojnim proroštvima koja izražavaju Božju nezaustavljivu, neometenu suverenu svrhu. “Sjetite se prošlosti pradavne: ja sam Bog i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije! Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što još se nije zbilo! Ja kažem: Odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji.” (Izaija 46, 9-10) – (usp. 43,13). “Stanovnici zemlje – upravo kao da ih i nema: po svojoj volji postupa on s vojskom nebeskom i sa žiteljima zemaljskim. Nitko ne može zaustaviti njegovu ruku ili mu kazati: `Što to radiš?`” (Daniel 4,35). “Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš.” (Job 42,2). “Naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi to učini.” (Psalam 115,3).
Najvrijednija implikacija ovog povjerenja u Božju nepovrjedivu suverenu volju jest da donosi temelj “novoga saveza”, nade u posvećenje bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina (Hebrejima 12,14). U starome savezu zakon je bio zapisan u kamenu i kada bi ga tko prekršio uslijedila bi smrt, ali novi savez obećava kako Bog neće dozvoliti da se Njegova namjera da ima sveti narod nasuče na slabostima ljudske volje. Stoga, On obećava učiniti sve što je potrebno kako bi od nas načinio ono što trebamo biti. “Jahve, Bog tvoj, obrezat će tvoje srce, srce tvoga potomstva, tako da ljubiš Jahvu, Boga svoga, iz svega srca svoga i iz sve duše svoje i da živiš.” (Ponovljeni zakon 30,6). “Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.” (Ezekiel 36,27). “I sklopit ću s njima Savez vječan, nikad se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro; usadit ću im u srce svoj strah, da se nikad više ne odmetnu od mene.” (Jeremija 32,40). “Tako, ljubljeni moji, poslušni kako uvijek bijaste, ne samo kao ono za moje nazočnosti nego mnogo više sada, za moje nenazočnosti, sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja! Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.” (Filipljanima 2, 12-13).
S ovim tekstovima u vidu, priznajem kako ne razumijem što su Forster i Marston mislili kada su napisali: “Ništa u Pismu ne sugerira da postoji neka vrsta Božje volje ili plana koji su nenarušivi.” (pogledajte bilješku 26). Također ne razumijem kako Fritz Guy može napisati kako je “volja Božja” uvijek namjera i želja, a ne suverena, učinkovita volja (pogledajte bilješku 12). Naprotiv, Pismo nam potvrđuje kako se o volji Božjoj ponekad govorio kao izrazu Njegovih moralnih standarda ljudskoga ponašanja, a ponekad kao o suverenoj kontroli i nad djelima koja su suprotna tom moralnom standardu.
Što znači, razlikovanje između izraza “volja odredbe” i “volja zapovijedi” ili “suverena volja” i “moralna volja” ne označava samo umjetnu distinkciju koju zahtijeva kalvinistička teologija. Ovi izrazu su pokušaj opisivanja čitavog biblijskog otkrivenja. Oni su pokušaj afirmiranja čitave Biblije i prihvaćanja svih njezinih dijelova. Oni su pokušaj afirmiranja univerzalne, spasonosne volje o kojoj piše u 1 Timotejuj 2,4 i afirmiranje individualnog, bezuvjetnog odabira iz Rimljanima 9, 6-23.
Ima li to ikakvoga smisla?
Sada bih se pokušao osvrnuti na pitanje kako se ove dvije volje slažu i imaju smisla, naravno, koliko sam ja kao ograničeno i pogrješivo biće to u mogućnosti.
Sa svim ovim tekstovima u vidu, prvo što moramo utvrditi jest, Bog ne čini grijeh. “Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!” (Izaija 6,3). “Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga.” (Jakovljeva 1,13). Kada Bog što zapovijeda, uključujući i grješne stvari On ne čini grijeh. Jonathan Edwards piše: “Nema nikakvih kontradikcija u pretpostavci kako neko djelo može biti zlo, ali da ipak bude dobro da se to djelo dogodi… Na primjer, Kristovo razapinjanje je bio zao čin, ali ipak je bilo dobro da se to dogodilo.” Drugim riječima, Pismo nas uči kako Božja volja može biti da se neko grješno djelo dogodi, ali bez da ga u Sebi želi kao griješio djelo.
Edwards piše kako se čini da su arminijanci došli do sličnog zaključa.
Svi moraju priznati kako je ponekad Božja volja da se kršenje Njegovih zapovijedi ne spriječi, jer On to niti ne sprječava… Možda ćete reći, Božja volja je dozvoliti grijeh, kao što je i Njegova volja da stvorenju bude dana sloboda, pa ako bi spriječio kršenje Svojih zapovijedi vršio bi nasilje nad prirodom Svojih stvorenja. Moj odgovor je, upravo na to se svodi ono što ja želim reći. Vi kažete, Božja volja apsolutno ne želi grijeh, ali radije nego da povrijedi prirodne zakone i prirodu slobodnih individua, grijeh jest Njegova volja. Njegova volja je nešto što je suprotno izvrsnosti u nekim dijelovima radi sveopće izvrsnosti i reda. Tako da arminijanski pregled ne pomaže ovdje.
Meni se ovo objašnjenje čini dobrim i može se ilustrirati osvrćući se na 1 Timotejevu 2,4 gdje Pavao piše kako je Božja volja da se svi ljudi spase. Što možemo reći po činjenici kako je Božja volja nešto što se zapravo neće dogoditi. Moguće su dvije stvari, kako ih ja vidim. Prva, postoji sila koja je veća od Boga i ona sprječava Boga i Njegovu volju. Ni kalvinisti niti arminijanci neće reći takvo što.
Druga mogućnost je, Božja volja je da se svi ne spase, iako je voljan spasiti sve, ali postoji nešto drugo do čega Mu je više stalo, a izgubilo bi se ako bi upotrijebio Svoju suverenu moć kako bi spasio sve. To je stajalište koje ja kao kalvinist prihvaćam skupa s arminijancima. Drugim riječima, kalvinisti i arminijanci prihvaćaju kako Bog ima dvije volje. Dok razmišljaju o riječima iz 1 Timoteju 2,4 i jedni i drugi mogu reći kako je Božja volja da se svi spase, ali kada se javi pitanje zašto nisu svi spašeni, i kalvinisti i arminijanci će odgovoriti kako je Bog predan nečemu još vrijednijem od spašavanja svih.
Razlika između arminijanaca i kalvinista ne leži u pitanju postoje li dvije volje u Bogu, već u odgovoru na pitanje čemu je to Bog predan, a što je važnije od spasenja svih? Što to Bog želi više od spasenja svih? Arminijanski odgovor je kako je to ljudsko samoodređenje i mogući odnos ljubavi s Bogom koji proizlazi iz tog određenja su vrijedniji od spasenja svih ljudi po suverenoj, učinkovitoj milosti. Kalvinistički odgovor je kako je ta vrijednija stvar kojoj je Bog predan očitovanje punine Božje slave u gnjevu i milosti (Rimljanima 9,22-23), kako bi čovjek bio ponizan i sve zasluge za svoje spasenje dao Bogu (1 Kornićanima 1,29).
Vrlo je važno to shvatiti, jer implicira kako 1 Timoteju 2,4 ne zadovoljava važno pitanje Božje predanosti važnijoj stvari koje ga sprječava da spasi sve. Ovdje se ne spominje slobodna volja. Niti se spominje suverena, učinkovita prethodeća milost. Kada bismo imali samo ovaj tekst na uvid, mogli bismo samo nagađati što je to što Boga sprječava da spasi sve ljude. Kada u ovom retku pronađemo slobodnu volju tada je to filozofsko, metafizičko pretpostavljanje, a ne egzegetski zaključak. Pretpostavka je slijedeća, ako je Božja volja u jednom smislu da svi budu spašeni tada Mu ne može u drugom smislu biti volja da samo neki budu spašeni. Ovu pretpostavku ne nalazimo u tekstu, niti možemo logički zaključiti takvo što, niti Pismo uči takvo što. Stoga nam 1 Timoteju 2,4 ne daje odgovor na pitanje, štoviše rađa novo pitanje. Arminijanci i kalvinisti moraju drugdje potražiti odgovor na pitanje je li dar ljudske samoodređenosti ili slava suverene milosti ono što Bogu priječi da spasi sve ljude.
Kalvinistički pisci kojima se divim ne tvrde kako imaju jednostavna i lagana rješenja kompleksnih biblijskih koncepata. Kada njihovo pisanje postane teško, to je zato jer su i teme Pisma o kojima pišu teške (kao što to djelomice priznaje i apostol Petar u 2 Petrovoj 3,16). Ovi kalvinisti se trude biti vjerni raznolikosti (ali nikada proturječju) Pisma. Kalvinisti i arminijanci ponekad osjećaju kako je izrugivanje njihovim složenim izlaganjima Pisma ruganje složenosti samoga Pisma.
Pokušaje Stephena Charncoka (1628-1680), kapelana Hennryja Cromwella i ne-konformističkog pastora iz Londona, smatram uravnoteženim i korisnima u održavanju raznolikosti Pisma po pitanju Božje volje.
Božja volja ne želi grijeh izravno, djelotvornom voljom. To nije Njegova izravna volja, jer je zabranio grijeh Svojim zakonima koji otkrivaju Njegovu volju; tako da, ako bi izravno želio grijeh i u isto vrijeme ga izravno zabranjivao, tada bi želio i dobro i zlo na isti način, a to bi značilo proturječje u Božjoj volji; voljom željeti grijeh jest činiti ga (Psalam 115,3): “Naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi to učini.” Božja volja ne može biti grijeh jer on ne može činiti grijeh. Božja volja je dobro kroz pozitivne odredbe, jer je odredio izvršiti ih. Božja volja za zlo je po privatnoj odredbi jer je odredio ne darovati milost koja bi zlo spriječila. Božja volja na grijeh ne znači kako ga On samo odobrava, već je grijeh Njegova volja kako bi Njegovom mudrošću dobro proizašlo iz njega. Njegova volja nije grijeh radi grijeha, već radi događaja kojeg će proizvesti. Slično piše i Jonathan Edwards nekih 80 godina kasnije i dolazi do sličnog zaključka, koristeći se nešto drugačijom terminologijom.
Kada napravimo distinkciju između Božje otkrivene volje i Njegove tajne volje, ili Njegove volje zapovijedi i volje odredbe, u toj distinkciji na “volju” se može gledati u dva smisla. Njegova volja odredbe nije volja u istom smislu kao i Njegova volja zapovijedi. Stoga, nije teško pretpostaviti kako jedna volja može biti drukčija od druge, Njegova volja u oba ova smisla je Njegova inklinacija. Međutim, kada kažemo kako su vrline Njegova volja, ili kako Bog voli vrline ili sreću Svojih stvorenja, stoga je namjera da je ta vrlina ili sreća stvorenja, gledana jednostavno i apsolutno, u skladu s inklinacijom Njegove prirode.
Božja volja odredbe je njegova naklonost ka čemu, ali na kao sklonost tomu apsolutno i jednostavno, već u odnosu na univerzalnost stvari koje su se zbile i koje se imaju zbiti. Tako Bog, iako mrzi tu neku stvar samu po sebi može joj biti sklon vezano za univerzalnost stvari. Iako mrzi grijeh sam po sebi, može ga dozvoliti radi promoviranja svetosti po toj univerzalnosti, uključujući sve stvari u svako vrijeme. Tako iako nije sklon patnjama Svojeg stvorenja, gledano apsolutno, no može dozvoliti patnje radi promoviranja sreće po toj univerzalnosti.
Vlastitim riječima, Edwards piše kako zbog beskrajne složenosti božanskog uma, Bog daje sposobnost gledanja na svijet kroz dvije leće. Može na svijet gledati kroz usko-kutnu ili kroz širokokutnu leću. Kada Bog gleda na neki bolan ili pokvaren čin kroz uskokutnu leću, On vidi tragediju ili grijeh koji se dogodio i to ga rastužuje ili gnjevi. “Ja ne želim smrti nikoga koji umre – riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite!” (Ezekiel 18,32). Međutim, kada na isti takav događaj Bog gleda kroz širokokutnu leću, On vidi tragediju ili grijeh u svemu što se događalo i dovelo do nesretnog događaja, te sve što je proizašlo iz tog događaja. On vidi sve veze i posljedice koje tvore mozaik što se proteže u vječnost. A u tom mozaiku sa svim njegovim (dobrim i lošim) dijelovima On uživa.
Božje emocije su beskrajno složene i mi ih nismo u stanju shvatiti. Primjerice, tko može shvatiti da Bog čuje molitve desetaka milijuna kršćana diljem svijeta odjednom i da suosjeća sa svakim osobno i brine za svakog osobno poput brižnog Oca (kao što nam to piše u Hebrejima 4,15), iako u tim milijunima molitava neki su obeshrabreni i slomljeni, a neki su pak radosni? Kako Bog može plakati sa onima koji plači i radovati se sa onima koji se raduju, kada i jedni i drugi dolaze pred Njega u isto vrijeme, štoviše uvijek Mu dolaze u isto vrijeme neprestano?
Također, tko li može razumjeti kako je Bog svakodnevno ljut na grijehe svijeta (Psalam 7,10), pa ipak svakoga dana se i raduje neizmjernom radošću jer negdje na svijetu grješnik se kaje za svoje grijehe (Luka 15,7, 10,23)? Tko može shvatiti kako u Bogu neprestano gori gnjev zbog pobune bezbožnika, kako tuguje radi nevaljalih riječi koje Njegov narod izgovara (Efežanima 4, 29-30), ali ipak uživa u tom Svojem narodu svakodnevno (Psalam 149,4) i neprestano se raduje kada se izgubljena djeca pokaju i vrate kući?
Tko od nas može reći koji skup emocija Bog ne može osjećati? Sve čime se možemo poslužiti jest ono što nam je On odlučio otkriti u Bibliji. A ono što nam je odlučio otkriti jest kako u jednom smisli on ne uživa u osudi bezbožnih, ali u drugom smisli uživa u tome.
Stoga, ne bismo se trebali spoticati oko činjenice kako Bog uživa i ne uživa u propasti bezbožnika. Kada je Mojsije upozoravao Izraelce kako će se Gospodin radovati uništavajući i rušeći ih ako se ne pokaju (Ponovljeni zakon 28,63) pod time je mislio kako svi oni koji su se pobunili protiv Boga i prešli granicu bez povratka neće se moći radovati da su unesrećili Svemogućega. Božji pravedni sud nikada ne trpi poraze, naprotiv. Mojsije Izraelcima govori kada ih snađe osuda nenamjerno će Bogu dati razloga da se raduje u demonstraciji Svoje pravednosti i moći i bogatstvu Svoje slave (Rimljanima 9, 22-23).
Kada je Bog razmišljao treba li spasiti sve ljude, konzultirao je ne samo istinu koju vidi kroz uskokutnu leću, već i širu sliku koju vidi kroz širokokutnu leću Svoje sveznajuće milosti. Dakle, kako to kalvinisti kažu, Bog je držao mudrim i dobrim bezuvjetno izabrati neke za spasenje, a neke ne, stoga se nameće pitanje, je li ponuda spasenja sviju prava? Je li ta ponuda od srca? Proizlazi li iz stvarne samilosti? Jeli ta volja Božja da nitko ne propadne istinska volja iz ljubavi?
Način na koji bih ovo opisao lijepo je objasnio Robert L. Dabney u svojem eseju, napisanom prije preko 100 godina. Vrlo je detaljan i odgovara na mnoge primjedbe koje idu i dalje od teme ovoga poglavlja. Ukratko ću samo opisati bit rješenja koje on donosi u eseju, koja su, kako mi se čini, na pravome putu, iako on, kao i ja sam uostalom, priznaje kako mi “ne možemo pribaviti iscrpno objašnjenje misterija božanske volje.”
Dabney upotrebljava analogiju iz života Georga Washingtona preuzetu iz knjige Life of Washington [Washingtonov život], vrhovnog suca Marshalla. Mladi časnik Andre je ugrozio sigurnost mlade nacije svojim “nepromišljenim i nesretnim” izdajničkim činom. Marshall piše o nalogu za smaknuće kojeg je potpisao Washington: “Niti jednom drugom prilikom predsjednik nije tako oklijevao voditi se strogim zahtjevima dužnosti i propisa.” Dabney piše kako je Washingtonova samilost spram tog mladog časnika bila “stvarna i duboka”. Također piše kako je ovaj imao “potpunu moć pogubiti ili spasiti”. Zašto je onda potpisao nalog za pogubljenje? Dabney objašnjava: “Washingtonova voljnost potpisati taj nalog nije iznikla iz činjenice da je njegovo suosjećanje s njim bilo slabo ili lažno, već da je prevagnuo sustav superiornijeg suda … mudrosti, dužnosti, patriotizma i moralne indignacije [širokokutna leća]”.
Dabney zamišlja Andreovog branitelja kada je čuo Washingtona kako kaže: “Ovo činim s najdubljim žaljenjem i oklijevanjem” kako odgovara: “Vaš sud je vrhovni i imate moć spustiti pero, te ako potpišete ovaj nalog znat ćemo kao je vaše žaljenje licemjerno”. Na ovo Dabney odgovara riječima: “Ova optužba je suluda. Sažaljenje je stvarno, ali ograničeno superiornijim elementima motiva. Washington je imao službenu i stvarnu moć osloboditi kriminalca, no nije imao odobrenje svoje mudrosti i pravde.” U slučaju božanskog odabira radi se o “odsutnost Božjeg htjenja da spasi sve ne znači nužno odsutnost suosjećanja.” Bog “istinski suosjeća sa ljudima, no to suosjećanje je zauzdano u odnosu na… ne-izabrane radi dosljednih i svetih razloga kako ne bi dobili volju za obnovljenjem i obraćenjem. Božju volju regulira Božja beskrajna mudrost i vodi i usklađuje (ne potiskuje) sva njezina aktivna načela.”
Drugim riječima, Božja samilost spram grješnika koji ginu je stvarna i duboka. U Tužaljkama 3, 32-33 Jeremija piše o tome kada spominje Božji sud nad Jeruzalemom: “jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi. Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.” Riječ prevedena sa “nerado” je hebrejska riječ (milibo) koja doslovno znači “iz srca” (usp. 1 Kraljevima 12,33). Čini se kako Jeremija na svoj način objašnjava da su nevolje koje je Bog uzrokovao volja Božja, ali volja za nevolje nije ista kao volja za samilost. Nevolje nisu došle “iz Njegova srca”. Jeremija je pokušao, kao i mi, shvatiti na koji način suvereni Bog posjeduje volju za dvije različite stvari, kažnjavanje nevoljama i samilost.
Božji izrazi sažaljenja i usrdnih molbi koje upućuje dolaze iz srca. Božje srce je istinski sklono poštedjeti one koji su izdali Njegovo kraljevstvo, ali Njegova motivacija je složena i nije svaki isitniti element u toj motivaciji na nivou učinkovitog izbora. U Njegovu velikom i tajanstvenom srcu se nalaze svakojake želje i čežnje koje su istinske, one nam otkrivaju istine o Njegovu karakteru. Pa ipak, sve te želje i čežnje ne upravljaju Božjim djelima. On se vodi Svojom mudrosti koja je izražena u planu kojeg obična ljudska promišljanja nikada ne bi mogla niti zamisliti (Rimljanima 11, 33-36, 1 Korinćanima 2,9). Sveti i pravedni su razlozi radi kojih su osjećaji Božjeg srca naravi i intenziteta i razmjera kakvih jesu.
Dabney je svjestan kako je moguće pronaći nekoliko vrsta primjedaba protiv usporedbe priče o Washingtonu s Božjim djelovanjem. Priznaje: “niti jedan analogija ne može savršeno oslikati djelovanja konačne i beskonačne inteligencije i volje.” Ipak, smatram kako je u pravu kada kaže da te primjedbe ne poništavaju bitnu istinu kako u plemenitom i velikom srcu (pa čak i u božanskom srcu) mogu u isto vrijeme postojati samilost za prijestupnika, ali ipak ne osloboditi prijestupnika.
Stoga, potvrđujem riječi Ivana 3,16 i 1 Timoteju 2,4 kako Bog ljubi svijet i samilostan je želeći da se svi ljudi spase, ali također potvrđujem kako je Bog izabrao prije postanka svijeta one koje će spasiti od grijeha. S obzirom da nisu svi spašeni moramo odabrati hoćemo li vjerovati (s arminijancima) kako Božju volju da spasi sve ograničava Njegove predanost višem cilju tj. ljudskom samoodređenju ili ćemo vjerovati (s kalvinistima) kako Božju volju da spasi sve ograničava Njegova predanost proslavljanju Svoje suverene milosti (Efežanima 1.6,12,14, Rimljanima 9, 22-23).
Ovu odluku ne bismo trebali donijeti na temelju metafizičkih pretpostavki o onome što mi mislimo da ljudska odgovornost zahtijeva. Odluku bismo trebali donijeti na temelju učenja Pisma. Nigdje u Bibliji nisam našao da ljudska bića imaju krajnju moć samoodređivanja. Koliko se meni čini, ovdje se radi o filozofskom zaključivanju temeljenom na metafizičkim pretpostavkama. S druge strane, cilj ove knjige je pokazati kako Pismo naučava suverenost Božje milosti u spasenju.
Moj doprinos tome cilju je bio pokazati kako Božja volja da se svi ljudi spase nije u suprotnosti sa suverenošću Božje milosti u izabranju. Moj odgovor na gore postavljeno pitanje jest, ono što Boga sprječava da spasi sve ljude je Njegova predanost održavanja i pokazivanja punine Njegove slave po suverenoj demonstraciju Njegova gnjeva i milosti, a na blagoslov Njegovih izabranika i vjernika iz svakog plemena, jezika i naroda.
Autor: John Piper; Priredio: Nenad Adžić; Prijevod: Danijela Vidaković
