Govori li nam Biblija može li osoba s mentalnim hendikepom kada umre ići u raj? Kako nam biblijski stihovi pomažu u što da vjerujemo?
Dob odgovornosti
Nitko ne zna točnu dob godine za koju se smatra da osoba postaje odgovorna za spoznaju i dobrovoljno odbacivanje odnosno vjerovanje u Isusa Krista kao Spasitelja. Ta dob nije navedena u Bibliji, niti dvije osobe, čak ni u mladenačkoj dobi, ne dolaze spasonosnoj vjeri u isto vrijeme. Velika većina današnjih kršćana spašeni su prije nego navrše 21 godinu, no to ne znači da su svi ispod 21 godine odgovorni. Svaka osoba se razlikuje svojim intelektom i sposobnošću u razumijevanju Biblije, i ono što nekima dolazi po naravi, drugima ne dolazi tako jednostavno. Postoji mnogo faktora:
- jesu li odrasli u kršćanskoj ili nevjerničkoj obitelji
- imaju li ili nemaju pristup Bibliji
- poznaju li druge kršćane ili jesu li uopće ikada susreli kršćanina?
Ovi svi čimbenici utječu na to može li se ili ne može u potpunosti razumjeti poruka spasenja; pokajanja, priznanja grijeha i vjera u Isusa Krista. Ali, što je s onima koji zbog mentalnog oštećenja nisu u stanju razumjeti evanđelje bez vlastite krivice?
Mogu li mentalno hendikepirani razumjeti Evanđelje?
Postoje razni stihovi iz Pisma koji nam daju čvrste dokaze da oni koji nemaju sposobnost razumjeti evanđelje zbog teških mentalnih hendikepa ili oštećenja ne mogu se smatrati odgovornima za odbacivanje, jer ga nisu u stanju razumjeti. Ovo su neki stihovi od Pavla koji nam daju predodžbu:
Rimljanima 1,19-21 “Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo.”
Ovdje se jasno vidi da “što se o Bogu može spoznati, očito im je”, no ako osoba nije sposobna razumjeti ono što je većini ljudi očito, može li ih se onda za to stvarno držati odgovornima? Božje “ono nevidljivo njegovo…umom se po djelima razbire” vrijedi za one koji mogu razumjeti, ali što je s onima koji nemaju mentalni kapacitet percipirati ono što većina može? Može li se osoba koja nije u stanju funkcionirati, čak ni u svakodnevnim zadacima poput kupanja ili čitanja, optužiti da “nema isprike”? Čini se da nije fer zaključiti da su odgovorni za te stvari. Kako osoba može “spoznati Boga” (Rim 1,28) ako nije sposobna razumjeti tko je Bog i što je grijeh? Je li stvarno fer reći da “nemaju isprike” (Rim 2,1)?
Odgovornost jednaka razumijevanju
Djeca vrlo rane dobi također ne mogu u potpunosti razumjeti evanđelje, kao niti razloge zašto im je potreban Spasitelj. To je zbog nemogućnosti da potpuno razumiju grijeh i zašto im je potrebno spasenje. Slično, netko tko ima um djeteta u starijoj dobi ne može se smatrati odgovornim budući da ne mogu razumjeti. Kada su Izraelci u pustinji odbili poslušnost Bogu, Bog im je rekao da neće ući u Obećanu zemlju, ali “vaši mališani, o kojima rekoste da će postati roblje, sinovi vaši koji još ne znaju razlikovati dobro i zlo, oni će u nju ući; njima ću je u posjed dati.” (Pnz 1,39). Djeca nisu bila odgovorna kao odrasli, koji su znali bolje, a opet su mrmljali, žalili se i odbili poslušnost Bogu. Što se tiče djece, Bog je rekao da ona “ne znaju razlikovati dobro i zlo”, i zato mogu prijeći rijeku Jordan i ući u Obećanu zemlju. Granica odgovornosti nije samo starosna dob osobe već njihova sposobnost da razumiju, odnosno “znaju razlikovati dobro i zlo”.
Sposobnost na odaziv
Oni koji su spašeni u svojim su životima dosegli točku kada su razumjeli da je na njima bio Božji gnjev zbog njihovih grijeha (Rim 5), da su ih njihovi grijesi odvojili od svetog Boga, i da se trebaju pokajati za svoje grijehe i vjerovati u Gospodina Isusa Krista i svoje povjerenje staviti na Njega (Rim 10,9-13), a budući da je jedan i jedini način spasenja samo putem Isusa Krista (Djela 4,12; 16,30-31), kako da se mentalno hendikepirana osoba na to odazove ako nema tu sposobnost? Ako ne mogu odgovoriti zbog nedostatka mentalne sposobnosti, mogu li tada imati odgovornost za ne odaziv? Mi koji smo spašeni nemamo isprike (Rim 1), ali oni ne mogu znati što je njihova najveća potreba ako tu potrebu uopće ne vide, a budući da ne znaju što je uopće pokajanje i vjera, kako se mogu pokajati i vjerovati u Krista da bi bili spašeni? Mogu se pitati; spašeni od čega? Čini se da karakteru Boga ne pristaje da bi smatrao nekoga odgovornim za nešto što ne mogu znati s obzirom na nesposobnost razumijevanja, a zatim ih za to svejedno kaznio.
Zaključak
Ako možete ovo čitati i razumjeti, tada ste odgovorni za prihvaćanje ili odbacivanje poruke spasenja sadržane u evanđelju Isusa Krista. Nemamo isprike (Rim 1,19-21). Morao sam pasti pod Njegovu milost, moliti za oprost, pokajati se za svoje grijehe i grešan stil života, a zatim staviti svoje povjerenje u Krista da me spasi. Ako to niste učinili, čeka vas strašna budućnost (Otk 20,11-15), jer ako umrete bez Krista onda ćete se “probuditi…za sramotu, za vječnu gadost”, ali ako ste vjerovali u Krista, tada ćete “blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.” (Dan 12,3). Morate odabrati i mora vas se smatrati odgovornima. Nije moja odgovornost da vas spasim, ja mogu samo za sebe tražiti da budem spašen. Vaša je odgovornost hoćete li ili nećete biti spašeni. Odazovite se danas (2 Kor 6,2) i biti ćete spašeni (Rim 10,9-13).
Autor: Jack Wellman; Prijevod: Vesna L.
