Gospodin Isus govori o paklu kao o mjestu „gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi“. Hoće li u paklu doslovno biti vatra koja gori?
Primijetite da u Markovom Evanđelju, 9, 44 Gospodin Isus tri puta ponavlja o paklu kao o mjestu „gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi“. Osobno smatram da je gubljenje vremena raspravljati o tome misli li se tu na stvarnu vatru ili ne. I isto tako postoje razlozi zbog kojih se može tvrditi da to nužno ne treba označavati pravu vatru ili da su crvi o kojima se govori u ovim redcima pravi crvi.
Ono što je zanimljivo za primijetiti jest to da je biblijska riječ za nazivanje pakla ”Gehenna” (što označava odlagalište smeća u dolini Hen ili Hinom), gdje vatra gori neprestano i gdje crvi uvijek imaju nešto za jesti. Oni su uvijek bili živi, uvijek su postojali.
Hoće li u paklu doslovno biti vatra koja gori? Stvar je u ovome da čak i ako se ovo odnosi na simboličan jezik već zvuči dovoljno uznemirujuće, a sigurno je da će stvarnost toga biti puno gora od puke simbolike. Vatra sama po sebi nije nešto olakotno. Ako ste se ikada jako opekli (kao što je bilo slučaj sa mnom kada sam bio maleni dječak), to nikada ne zaboravljate. A ako Gospodin ovdje koristi simbolizam koliko onda može biti strašnija stvarnost?
PROČITAJTE: 7 razloga zbog kojih ”dobri” ljudi odlaze u pakao
Ne treba vam vatra kako biste bili u boli.
Osobno ne mislim da je tjelesna patnja najgora vrsta patnje. Znamo da je Isus na križu pretrpio jako puno zlostavljanja. Na Njega su pljuvali i rugali su mu se. Stavili su krunu od oštrog trnja na Njegovu glavu, bičevali su ga, probijali su ga čavlima i kopljem. Čak su ga i vlastiti učenici napustili. Tjelesna patnja bila je ogromna. Čak su mu počupali bradu s lica. Ali nikada nismo čuli da se Gospodin Isus žalio na bilo što od toga. Umjesto, vrhunac Njegove patnje i boli jest kada je zavapio: „Moj Bože, moj Bože zašto si me ostavio“?!
Pravi vrhunac patnje za Isusa bio je kada je Bog okrenuo svoje lice od Njega i kada je bio sam. To je boljelo više od svog trnja, čavala, kopalja, bičeva, pljuvanja i svega ostaloga- kada vas Bog napusti.
Osobno smatram da mi ovdje u Americi to ne možemo dovoljno cijeniti ili razumjeti kao što recimo mogu oni misionari koji su bili u primitivnim dijelovima svijeta, koji su mi rekli nakon što su ondje bili da je tama toliko gusta da si mogao osjetiti da je možeš rezati nožem. Prisutnost demonskog, Sotone i sila tame su se mogle jasno osjetiti. Mi ne možemo uistinu razumjeti kako je to biti na mjestu u kojemu sotonska atmosfera nije slomljena ili kroz koju se barem na neki način ne probija propovijedajući Evanđelje.
PROČITAJTE: Hoće li pakao trajati vječno?
Kada čitamo u Starome Zavjetu: „Duša, koja griješi, ona će poginuti“. (Ezekiel 18, 4) to je slika svijeta koji će biti odvojen. Ne radi se o nepostojanju ili uništenju, već o odvojenosti od Boga.
– Tjelesna smrt je kada se duša odvoji od tijela.
– Duševna smrt jest kada je duša odvojena od Boga.
Kada je Isus zavapio „zašto si me ostavio?!“, to je bio vrhunac patnje.
Čega se ljudi sjećaju u paklu?
Vraćajući se na Luku 16 i na prispodobu o bogatašu i Lazaru htio bih napomenuti kako ne postoji naznaka da je ovo parabola. Ne započinje kao parabola već govori da je postojao neki bogataš, a Lazarovo ime je specifično određeno. Parabole obično ne idu ovako. Jedan je bio odnesen do Abrahama, a drugi je bio izgubljena duša koja je otišla na mejsto kazne i muke. Ono na što želim da obratite pozornost jest to da kada je bogataš bio u stvarnosti odvojen od Boga i bez nade, njegova sjećanja su itekako bila živa. Rekao je: „Pošalji Lazara neka mi olakša ove muke“. Na drugome mjestu je rekao: „Onda te molim, oče, pošlji ga u moju očinsku kuću! Imam još pet braće, i neka ih opomene, da ne dođu i oni na ovo mjesto muke“!
Tu i tamo možete čuti nekoga kako govori o svome članu obitelji koji je umro i za kojeg znaju da nije spašen, „E pa ako je on sada u paklu ili ako je ona otišla u pakao i ja želim ići tamo i biti ondje s njima“. Imam vijest za vas – oni ne žele da vi budete ondje! Bogataš je rekao: „Imam još pet braće, i neka ih opomene, da ne dođu i oni na ovo mjesto muke“. Postao je vrlo misionarski i evangelički orijentiran, ali malo prekasno.
PROČITAJTE: Zašto je stvoren pakao? Postoje najmanje četiri razloga!
Što mu je Gospodin rekao? „Sjeti se, sinko, tebi je u životu tvojemu bilo dobro, a Lazaru zlo“. Mislim da ne trebamo govoriti o vatri. Mislim da je najgore i najužasnije obilježje vječnosti bez Krista jest to što osoba ima svoja sjećanja, sjećanja o bogoslužjima na kojima smo sjedili i u kojima smo nastavili odbijati Krista, sjećanje na hladnoću i tvrdoću srca kada nam je netko govorio svoje svjedočanstvo, sjećanje na ravnodušnost, sjećanja na situacije i druženja u kojima su nam osjećaji bili pomiješani, kada je možda suza izašla iz našega oka i kada smo osjetili ”knedlu” u grlu i kada smo bez obzira na to opet rekli Kristu ”Ne”! Mislim da ništa nije užasnije od toga. „Sjeti se sinko“…
Ne treba vam vatra kako biste bili u boli. Ne treba vam tjelesna patnja. Sve što vam treba jest da budete odvojeni od Boga i svega što je dobro i sveto i da se svega sjećate. Sjećati se mame i tate koji su se molili za vas, koji su vas pokušali navesti na pravi put. Uzeli ste malo od toga i odlučili ste ići svojim putem. Niste htjeli slušati. Sjećanje može biti grozna stvar ako nismo u Kristu. „Sjeti se sinko“. Očigledno jest da čovjek u vječnosti može vidjeti i da se sjeća. Nije mu trebala vatra kako bi mu bilo neugodno. Postoji toliko drugih stvari u paklu koje će se pobrinuti za to. Biti cijelu vječnost odvojen od Krista je – vrlo neugodno.
Izvor: Christiannews.net; Prijevod: Ivan H.
