Kršćani znaju da nisu imuni na grijeh. Hoće li nam Bog uvijek oprostiti ili će se razljutiti i, na kraju, odbiti oprostiti?
Kao vjernici, moramo biti jasni u pogledu grijeha, opraštanja i Božjeg srca prema nama. Kada ne znamo ili zaboravimo što Biblija kaže o tim stvarima ili kada se više uzdamo u svoje osjećaje nego u Božju Riječ, počinjemo osjećati brigu, tjeskobu, sumnju, pa čak i očaj.
Ne možemo izgubiti spasenje
Od samog početka moramo biti sigurni da kada se jednom spasimo, to spasenje nikada ne možemo izgubiti. Božja nas riječ uvjerava u ovu činjenicu:
“Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.” (Ivan 10, 28)
“I znam da sve što Bog čini, čini za stalno.” (Propovjednik 3, 14)
“Ta neopozivi su dari i poziv Božji!” (Rimljanima 11, 29)
Kada smo prihvatili Krista kao našega Spasitelja, primili smo Njegov vječni život kao neopozivi dar; ne može nam se oduzeti. Obnovljeni smo i sada smo Božja djeca, rođena od Boga s Božjim životom. To se nikada ne može poništiti ili promijeniti.
Kada kršćani griješe …
Kada smo nanovo rođeni, možda imamo očekivanje da više nećemo griješiti. Ubrzo otkrivamo da to nije slučaj. A kad griješimo, osjećamo se krivima i teško dolazimo Gospodinu u molitvi. Ali Bog nam je dao snažno obećanje u 1. Ivanovoj 1, 9:
“Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.”
Ovaj je stih napisan kršćanima, a ne nevjernicima. Kao vjernici imamo zajedništvo s Bogom, ali kad griješimo, naše je zajedništvo s Bogom prekinuto i naše uživanje u Njemu je otežano. To je zato što Bog, koji je pravedan i svet, ne može tolerirati grijeh, a vlastita nam savjest govori da imamo problem s Bogom.
Ali ovaj nam stih daje snažno obećanje da se situacija može popraviti. Jednostavno trebamo Bogu priznati svoj grijeh. Kada to učinimo, Bog nam oprašta i čisti nas od tog grijeha. Isusova krv sada je jednako učinkovita da nas očisti od naših grijeha kao i kada smo prvi put povjerovali.
Što je s ponovljenim grijehom? Hoće li nam Bog uvijek oprostiti?
Ali što ako iznova i iznova počinimo iste grijehe? Često se posramimo, zatražimo oprost od Gospodina i zavjetujemo se da ćemo sljedeći put biti bolji. Ali padnemo. Ciklus se ponavlja, a mi postajemo sve obeshrabreniji.
Budući da se osjećamo tako loše, možemo pretpostaviti da se Bog srami nas, a možda će se na kraju toliko razočarati u nas da nam neće oprostiti. To, međutim, nikada ne može biti slučaj.
“Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.” (Djela 10, 43)
“Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.” (Matej 26, 28)
Bog nam ne oprašta na temelju svojih osjećaja; oprašta nam na temelju svoje vjernosti i pravednosti. Jer je Bog izrekao svoje obećanje i zato što je Krist platio dug za naše grijehe – sve naše grijehe – Bog nam mora oprostiti. Čak i kad bi se Bog razočarao u nas, sve dok Mu priznajemo svoje grijehe, oprostit će nam.
Božje srce prema nama
Unatoč onome što bismo mogli misliti ili osjećati, Božje srce uvijek oprašta. Bog želi imati bliski odnos s nama. Ali On također zna da smo grešni i da ne uspijevamo. Zbog toga je Krist ispunio sve Božje pravedne zahtjeve umirući na križu, prolivši svoju krv i za grijehe koje smo počinili prije nego što smo bili spašeni i za grijehe koje počinimo nakon što smo spašeni.
To je također razlog zašto nam je Bog dao tako jasno, predivno obećanje u 1. Ivanovoj 1, 9, govoreći nam o načinu ispovijedi i oprosta, tako da se naše zajedništvo s Njim može odmah obnoviti svaki put kad grijeh dođe da ga prekine.
Bog ne traži od nas da radimo bolje kako bi nam mogao oprostiti. Ako priznamo, On oprašta. Ne kaže: “Ako obećaš da ćeš činiti bolje” ili “Ako priznaš grijeh koji prije nisi počinio previše puta”, već jednostavno “Ako priznaš”. Ovo je Božje srce prema nama.
Gospodin zna koliko se borimo protiv grijeha i koliko nam je stalo do zajedništva s Njim. Zato želi živjeti u nama i s nama neprestano. Griješimo, ali Njegova milost nas podiže i obnavlja.
