Gubitak djeteta je kao nijedan drugi. Taj gubitak mnogi ne razumiju. Ako volite ožalošćenog roditelja ili znate nekoga takvog, zapamtite da su njegovi ili njezini „dobri“ dani teži nego ikada možete zamisliti. Potrebni su suosjećanje i ljubav, ne savjeti.
Ako želite detaljniji uvid u razlog zašto je gubitak djeteta tuga koja traje cijelog života, ovo su stvari koje sam naučila u sedam godina teškog hoda kroz nezamislivo.
1) Ljubav nikada ne umire
Nikada neće doći dan, sat, minuta ili sekunda, a da ja neću voljeti svog sina ili da neću misliti na njega. Kao što roditelji živuće djece njih bezgranično i vječno vole, takav je slučaj i sa ožalošćenim roditeljima. Ja želim razgovarati o svom preminulom djetetu jednako normalno i prirodno kao što vi pričate o svojoj živućoj djeci.
Ja volim svoje dijete jednako kao što vi volite svoje – jedina je razlika to što moje dijete živi u raju, a razgovor o njemu je u našoj kulturi veliki tabu. Nadam se da ću to promijeniti. Naša kultura baš i ne voli kada se priča o djeci koja su prerano otišla, ali to me ne sprječava da izgovaram ime svoga sina ili da dijelim njegovu ljubav i svjetlo gdje god se nalazila. Život mog sina prerano je završio, ali njegova ljubav živi zauvijek.
2) Ožalošćeni roditelji dijele nezamislivu vezu
U mojih sedam godina života u svijetu kao ožalošćeni roditelj, neprestano me iznenađuje moć veze između dvije ili više osoba koje su u istoj situaciji kao i ja. Stranci postaju prijatelji u samo nekoliko sekundi – pogled, saznanje našeg srca, nas povezuje čak i ako se nikada prije nismo upoznali. Bez obzira na naše okolnosti, tko smo ili koliko smo drugačiji, nema snažnije veze od veze roditelja koji razumiju agoniju podnošenja smrti djeteta. To je bol koja traje doživotno, i nažalost, jedino osobe koje su hodale istim putem razumiju dubinu i širinu boli i ljubavi koju nosimo.
3) Tugovat ću zauvijek
Točka. Kraj. Nema „prebolijevanja“, nema „zaboravljanja“. Nema nikakvog lijeka, popravka ili uljepšavanja moje boli. Nema kraja načinima na koje ću tugovati niti vremenu tugovanja. Nema ljepila za moje slomljeno srce, nema lijeka za moju bol, nema povratka kroz vrijeme.
Dok dišem, tugovat ću i bolovat ću i voljet ću svog sina cijelim srcem i dušom. Nikada neće doći vrijeme kada neću pomisliti kakav bi moj sin bio danas, kako bi izgledao, i kako bi se savršeno uklapao u našu obitelj. Želim da ljudi mogu razumjeti da tuga traje zauvijek jer ljubav traje zauvijek; gubitak djeteta nije jedan završen događaj – riječ je o neprestanom gubitku koji se razvija cijeloga života iz minute u minutu.
Svaki neproslavljeni rođendan, blagdan, godišnjica, mogući povratci u školu, mature i diplome, moguće vjenčanje, unuci koji su trebali postojati, ali ih nema – cijela je generacija ljudi zauvijek izmijenjena.
Zbog toga tuga traje zauvijek. Taj efekt je vječan. Krvarenje nikada ne prestaje.
4) To je klub iz kojeg nikada ne mogu izaći, ali je prepun najsjajnijih duša koje sam ikada upoznala
Ovaj grozni klub zvan gubitak djeteta je klub u kojem nikada nisam htjela biti, ali je ispunjen najboljim ljudima koje poznajem. No svi mi svejedno ne želimo biti tu gdje jesmo, želimo da smo se mogli upoznati na drugi način, bilo koji osim ovog. Ove duše su predivne, pune suosjećanja, ljubavi, one pomiču, one prevrću, one obnavljaju. Oni mijenjaju sve oko sebe, one su preživjele tugu i osnažile se. Oni su snažne mame i tate koji redefiniraju pojam riječi „hrabrost“.
Svaki dan ti roditelji pomiču planine u čast njihove prerano preminule djece. Oni pokreću pokrete, mijenjaju zakone, oni su aktivisti i neprestani borci. Zašto? Zato što se nadaju da time mogu pomoći da makar jedna osoba ne postane dio njihovog kluba. Ako ste se ikada zapitali tko su ljudi koji najviše mijenjaju svijet, upoznajte se s nekoliko ožalošćenih roditelja i promatrajte kako žive, što sve naprave u danu, tjednu, životu. Gledajte kako pretvaraju svoju tugu u snažnu silu, kako transformiraju tragediju, kako mijenjaju gubitak u nasljedstvo.
Ljubav je najsnažnija sila na zemlji, a ljubav između ožalošćenog roditelja i njegovog djeteta je neopisivo snažna. Upoznajte takvog roditelja. Nećete požaliti.
5) Prazna stolica/soba/prostor nikada ne postaje manje prazna
Prazna stolica, prazna soba, prazan prostor u svakoj obiteljskoj fotografiji. Prazan, napušten, zauvijek izgubljen. Prazni prostori koji bi trebali biti puni, gdje god da se okrenemo. U našim će životima, srcima i obiteljima uvijek biti prazan prostor. Vrijeme ne umanjuje usamljenost. Ne pomažu ni savjeti, klišeji i rečenice da bismo trebali „nastaviti dalje“, od naših dobronamjernih prijatelja i rodbine. Ništa ne pomaže. Bez obzira kako pogledate, praznina je i dalje praznina. Problem je u tome što tu prazninu ništa ne može ispuniti. Ta praznina ostaje minutu za minutom, sat za satom, dan za danom, mjesec za mjesecom i godinom.
Prazan prostor našeg preminulog djeteta ostaje zauvijek. I s pravom nam zauvijek nedostaje. Pomozite nam tako što ćete s nama njegovati tu istinu.
6) Bez obzira na proteklo vrijeme, blagdani su uvijek jednako teški bez mog sina
Nikad, baš nikad. Jeste li se ikada pitali zašto je svaki blagdan kao mučenje za ožalošćenog roditelja? Čak i ako je prošlo 5, 10 ili 25 godina? Jer blagdani zaista jesu užasni i grozni. Zamislite da biste morali proći kroz jedan ili više blagdana bez vaše drage djece. Zamislite kako bi se osjećali. Bilo bi lakše izgubiti ruku, nogu, ma bilo što nego živjeti bez svog tijela i krvi, bez otkucaja svoga srca.
Gotovo bilo što bi bilo jednostavnije nego život bez vašeg djeteta ili djece. Zbog toga su blagdani uvijek i zauvijek užasni za ožalošćene roditelje. Ne pitajte se zašto, ne morate pokušati razumjeti. Znam da ne morate razumjeti kako bi bili podrška. Podržite i pružite ljubav ožalošćenim roditeljima u vrijeme blagdana. Bit će to najbolji dar koji im možete dati.
7) Budući da poznajem nezamislivu tugu, poznajem i nezamislivu radost
Iako ću zauvijek tugovati za svojim sinom, to ne znači da u mom životu nema radosti i sreće. Zapravo je suprotno. Nije riječ o ili/ili. Tuga i radost mogu živjeti zajedno. Moj život je sada bogatiji. Živim na drugačiji način. Volim dublje. Budući da tugujem, poznajem neopisivu radost. Radost koju sada poznajem je puno dublja i intenzivnija nego radost koju sam poznavala prije gubitka. Takva je kemija tuge.
Budući da sam se izvukla iz ponora tuge, boli i patnje – ponovno i ponovno – kada dođe radost, u bilo kojem obliku i količini, ona prodire u svaku poru moje kože i u svaku kost mog tijela. Osjećam sve odjednom. I zahvalna sam za svaku emociju. Moj je život sada bogatiji i puniji, ne usprkos mog gubitka, nego zbog njega.
Tuga često donosi mnoge darove. Nikada neću pomisliti da je „vrijedilo“ izgubiti dijete zbog tih darova, ali ću svaki od njih prihvatiti. Za svaki dar pognem glavu i zahvalim se. Ne postoji više ništa – apsolutno ništa – što uzimam zdravo za gotovo. Ovakav mi život pruža veću radost nego sam ikada mogla zamisliti.
Za to zahvaljujem mome sinu. Najveći dar koji sam ikada dobila je mogućnost da njemu budem majka.
To mi ni smrt ne može oduzeti.
Autorica: Angela Miller; Prijevod: Ida U.; Izvor: Faithit.com
