U našem životu postoje grijesi koje svaki dan trebamo priznavati. Griješimo i ne trebamo mirovati sve dok ne dobijemo oproštenje.
Sasvim je sigurno kako oni koje je Krist oprao u svojoj dragocjenoj krvi ne trebaju više ispovijedati svoje grijehe kao zločinci i osuđenici Bogu Sucu, jer je Krist na zakonit način zauvijek uklonio sve njihove grijehe.
Oni sad više nisu u položaju osuđenika nego su jednom zauvijek, zbog Krista, primljeni u ljubavi. Kako su djeca Božja često i nesretni kao djeca, zato bi trebali dnevno dolaziti svom nebeskom Ocu da priznaju svoje greške i prijestupe.
Život nas uči da je dužnost djeteta opravdavati se svom zemaljskom roditelju. Milost Božja nas uči da kao kršćani imamo istu dužnost prema nebeskom Ocu. Griješimo i ne treba mirovati sve dok ne dobijemo oproštenje.
Pretpostavimo da svoj prijestup odmah ne priznamo Bogu. Što slijedi? Ako ne tražim oproštenje, udaljujem se od Oca i počinjem sumnjati u Njegovu ljubav; drhtim pred Njim; bojim se moliti.
VIDI OVO: 4 molitve za oprost grijeha – za sebe i za druge
Sličan sam rasipniku koji, iako je sin, daleko je od oca. Ali ako kao dijete koje zna da je uvrijedilo svog dobrog i dragog roditelja dođem i kažem mu sve, ne mirujem dok nisam siguran da mi je oprošteno — osjetit ću svetu Očevu ljubav.
Poći ću tada putem kršćanina, ne samo kao spašen, nego kao onaj koji uživa mir, divan mir s Bogom kroz Isusa Krista, svoga Gospodara. Velika je razlika priznati grijehe kao optuženik, od priznanja grijeha kao dijete.
Na Očevoj grudi je mjesto za oba pokajnička priznanja. Bili smo očišćeni jednom za svagda, ali naše noge moramo stalno prati od dnevnih nečistoća.
Autor: Charles Spurgeon
