Što grijeh jest i koliko duboko ide? Mnogi su danas izgubili pojam o veličini grijeha, a samim time i o istini onoga što Krist jest i što križ znači.
Grijeh je zapao u teško razdoblje. Ne naravno, u smislu da više ne griješimo. Umjesto toga, naše društvo više se ne muči oko toga da pojedina ponašanja i stavove nazove grijehom. Ta riječ zvuči previše zastarjelo. U um mi dolaze prizori zacrvenjelih propovjednika koji umišljeno upiru svoje prste u demoraliziranu publiku. Ne želimo da nas se poveže s grijehom.
No kada izgubimo pojam onoga što grijeh jest, gubimo biblijsko razumijevanje onoga tko Krist jest i što križ znači. D. A. Carson ovo dvoje povezuje zajedno, kao što bi svako vjerni kršćanin trebao:
„Ne može biti slaganja u vezi toga što jest spasenje, ako nema slaganja o tome od čega nas spasenje spašava. Nemoguće je zadobiti duboko razumijevanje onoga što križ postiže, bez uranjanja u duboko razumijevanje onoga što grijeh jest“. (”Pad: teologija grijeha”, 22)
Plitka poimanja grijeha vode nas prema plitkim poimanjima Boga i spasenja. Neznanje u vezi dubina o grijehu vodi nas do neznanja za dubine o ljepotama Isusa Krista.
Lažni Kristi
Na temelju nedovoljnog poznavanja grijeha, ono nas se prikazuju ”jeftini” prikazi Krista; svaki od njih tvrdi da je mesijanski.
Isus životni trener. Kada na grijeh gledamo kao na nešto nevažno, a na čovječanstvo kao na inherentno dobro, tada se odmičemo od razgovora o smrti, sudu i paklu i umjesto toga se usredotočujemo na Krista koji nam može pomoći u tim nevjerojatnim ciljevima i najluđim snovima. On pomaže da dobri ljudi postanu sjajni. On je umro kako bismo mi mogli ostvariti naš puni potencijal.
Isus pazikuća. Kada na grijeh gledamo kao na nešto neizbježno, kao na to da smo ”samo ljudi”, kao na nešto uobičajeno i nevažno, umjesto da na njega gledamo kao na nešto što treba oplakivati, na grijeh gledamo kao na malene pogreške. Nismo savršeni, to prečesto priznajemo, no nismo ”zli”. Isus tada ide za nama sa kantom i krpom, čisteći naše malene nerede. Umro je kako bi platio cijenu čišćenja.
Isus humanitarac. Kada na grijeh gledamo kao na nešto što se događa između ljudi (a ne na nešto što čovjek čini ispred svetog Boga), onda dobre razloge pretvaramo u ultimativne. Isusa prikladno uglavljujemo u naše pokrete i obično definiramo grijeh u smislu nečega što se ima ili nema. Isus je u tom slučaju onaj koji je došao ispraviti nepravdu u vezi koje smo najsrčaniji.
Slavljenički Isus. Kada na naš grijeh gledamo na puno manje ozbiljan način nego što gledamo na našu patnju, onda možemo na Isusa gledati kao na nositelja ”dobrih vibracija”. On čuje naše probleme i stresore, uči nas o pticama i cvijeću i vodi nas na zelene poljane, pored mirnih voda. Zbog toga što svi patimo u palom svijetu, Isus nikada ne kaže ili ne čini ništa što bi povrijedilo naše osjećaje ili što bi uzrokovalo psihološke stresove. Isus je umro kako bismo se osjećali bolje, bez obzira na sve.
Kako bismo spriječilo to da budemo zavarani ovim pogrešnim i šeprtljavim percepcijama Isusa, trebamo razumjeti što grijeh jest i koliko duboko ide. Trebamo postati svjesni, ne samo vlastitih pokvarenosti i grijeha, te količine koja se izdiže iznad Mount Everesta; već se trebamo upoznati sa kosturom u ormaru čovječanstva: našim originalnim grijehom u Adamu. Stoga silazimo sa krošnji naših života i naših vremena i putujemo dolje, prema grijehu i korijenu našeg obiteljskog stabla.
Njegov grijeh i naši
Koliko nas približno dovoljno razmišlja o tome koliko Adamov grijeh utječe na naš ili kako nas njegov grijeh priprema za razumijevanje Kristove slave? Naša povijest grijeha je nastala prije nas. Davno prije smo poslani u ropstvo. Svi smo pali na glavu u tim početnim poglavljima Postanka. Isus, pravi Krist, obećan je u tim istim poglavljima.
Kako je Adamov grijeh postao naš? Kako to da je ”jedan prijestup vodio do prokletstva cijelog čovječanstva” da su ”zbog neposlušnosti jednoga mnogi postali grješnici”? (Rimljanima 5, 18-19)
Sjetite se one monumentalne bitke između Davida i Golijata. Filistejski div gromoglasno je izazivao Božji narod. Šaul, izraelov kralj i div, sakrio se u svome šatoru. David, nepoznati pastir i dječak, ljubomoran na Božju slavu, želio se boriti. Nedugo nakon toga, Golijat mu se izruguje, nakon čega mu je David smrskao glavu i odsjekao je. (1. Samuelova 17, 51)
Priča nam može biti toliko poznata da se možda nikada nismo pitali, ”Zašto su se samo njih dvojica borili”? Zašto je bitku odlučila borba ”jedan-na-jedan”?
Pali smo poput Golijata
Kada je posljednji puta neka nacija riješila rat s nekom drugom nacijom tako što bi poslala dvojicu pojedinaca da se bore? To bi bila praksa starog vremena, kada bi se najbolji ratnih, ”prvak”, borio sa prvakom protivničke vojske na smrt kako bi se odlučila bitka.
Stoga Golijat, prvak Filistejaca, blebeće:
„Izaberite između sebe jednoga čovjeka pa neka siđe k meni! Ako pobijedi u borbi sa mnom i pogubi me, mi ćemo biti vaše sluge. Ako li ja pobijedim njega i pogubim ga, onda ćete vi biti naše sluge i nama ćete robovati“. (1. Samuelova 17, 8-9)
David i Golijat susreli su se kao predstavnici, kao prvaci, kao najbolji sa svake strane, u borbi za sudbinu njihovih naroda. Da je David bio ubijen, Izrael bi morao služiti Filistejcima.
Što se to onda dogodilo kada je Adam pao? Naš prvak na bojnome se polju susreo sa Sotonom, njegova je žena stajala pored njega i bio je poražen. On je trebao smrskati glavu zmije, no, sa svojim potomcima na svojim leđima, podlegnuo je. Naš reprezentativac, naš ratnik, odbio je utišati lažljivi jezik sikćuće zmije i tražio je svoju slavu, umjesto Božje. On je, zajedno sa svojom ženom, uzeo plod i jeo.
Otrovani u korijenu
Kao prvak ljudske rase i kao službeni predstavnik saveza sa Stvoriteljem, kada je Adam stao na stranu Božjeg neprijatelja, pao je i njegova djeca naslijedila su i njegovu pokvarenost i krivnju. U Adamu, rođeni smo u nemogućnosti za poslušnost Bogu, u nemogućnosti da živimo u ljubavi, u nemogućnosti da činimo dobro i izbjegnemo krivnju. Svi Adamovi sinovi i kćeri po prirodi su djeca opakosti, djeca neposlušnosti i dragovoljni robovi onoga koji je pobijedio našega oca: Sotone. (Efežanima 2, 1-3)
U našem ocu Adamu „Nema pravedna ni jednoga, nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro – nijednoga nema“. (Rimljanima 3, 10-12) Naša srca su prijevarna iznad svega ostaloga i očajnički bolesna. (Jeremija 17, 9). Rođeni smo u grijehu. (Psalam 51, 5)
Naša krivnja ne prebiva samo u našoj požudi, ponosu, lažljivim jezicima, svojatanju slave koja je namijenjena Bogu, već u Adamu. Naš prvak je pognuo svoja koljena bez prolijevanja neprijateljeve krvi i zbog tog prvog slasnog ugriza, mi njegova djeca još uvijek imamo okus prokletstva. U prokletstvu nas drže naši nepokajani životi, potvrđeni savezi sa đavlom, svakoga sata, na bezbroj načina. Stablo naše rase otrovno je od korijena.
Priča o dvije bitke
To nas dovodi do Isusa, ne zubić vile, političkog aktivista ili Isusa pazikuću; već Isusa Krista, drugog Adama. Prvi Adam je bio zamka, stupica za Prvaka koji je trebao doći i boriti se protiv istih protivnika koji su odsjekli Adamovu glavu. (Rimljanima 5, 14)
Dok je grijeh u svijet došao po jednome čovjeku (Rimljanima 5, 12), oprost je došao po drugom. (Kološanima 1, 14). Adamov prijestup doveo je do smrti svih koji su njegovi (Rimljanima 5, 15); Isusova pobjeda donosi vječni život svima koji su Njegovi. (Rimljanima 5, 17) Ondje gdje je Adam svoju djecu odveo u osudu i pokvarenost i ponudio ih kao robove Sotoni i grijehu, drugi Adam oslobađa svoju braću za svoga Oca i donosi im potpunu naklonost i božansku pomoć u svetosti. (Rimljanima 5, 16)
U bitci za vrt, svijet je bio proklet. U bitci koja je bjesnjela u Getsemaniju i koja je završena izvan jeruzalemskih zidina, otkupljeni za sva vremena postao je blagoslovljen. Naš prvi prvak pobijeđen je od svijeta, tijela, đavla; naš istinski Prvak pobijedio je svijet, tijelo i đavla i smrt za sve ljude. U Adamu, svi smo učinjeni robovima i Božjim neprijateljima; u Kristu svi smo učinjeni Božjim sinovima i kćerima i u vremenima koja dolaze, kraljevima i kraljicama.
Kada zaboravimo na naše obiteljsko stablo, kada zaboravimo da smo rođeni u grijehu, jednako krivi i pokvareni u Adamu, sljedbenici đavla, rane jedni drugih lako iscjeljujemo. Stvaramo karikature Krista. Naša potreba za Kristom varira ovisno o djelima i kušani smo, intelektualno ili funkcionalno, groznom pomisli da u potpunosti možemo zaslužiti Božje prihvaćanje našim dobrim djelima. No taj bunar je predubok; naš grijeh, previše drevan, naše ropstvo, previše konačno. Trebao nam je drugi ratnik, još jedan Adam: Isus Krist koji je umro, uskrsnuo i koji vlada i koji će se uskoro ponovno vratiti.
Autor: Greg Morse; Izvor: DesiringGod.org
