Govor u jezicima, padanje ili počivanje u Duhu, grčenje, rikanje i smijanje… jesu li ti fenomeni od Boga ili od đavla?
Nema nikakvih dokaza da je dar jezika (govorenje nepoznatim jezikom) ikad prestao djelovati u Crkvi. Također nema nikakvih dokaza da će dar jezika ikad nestati za postojanja Crkve. Dar jezika će prestati postojati samo kada se Krist vrati (Usp. 1 Kor 13,8-13).
Kršćani koji govore jezicima imaju jake biblijske razloge da to čine. Sam je apostol Pavao zapovjedio Korintskoj crkvi: ”Ne branite govoriti tuđim jezicima” (1 Kor 14,39).
Izvještaji o pokretu nazvanom Torronto Blessing (Torontski blagoslov), ili Holy Laughter Renewal (Obnova svetim smijehom), što je nedavno nastao, kaže da se ljudi smiju u Duhu, padaju u Duhu (onesvješćuju se), grče se, riču i neobično ponašaju. Takvi postupci nisu izravno potkrijepljeni Svetim pismom. Jesu li to očitovanja đavolskog podrijetla?
Napisao sam cijelu knjigu o različitim tjelesnim očitovanjima povezanim s Torontskim blagoslovom. Takvi su se fenomeni vrlo često događali za velikih probuđenja u prošlosti. Sudionici Prvoga i Drugoga velikog probuđenja smijali su se, stenjali, onesvješćivali, trzali se i slično. Probuđenje u ulici Azusa i probuđenja u Walesu u 20. stoljeću, također su obuhvaćali slične fenomene.
VIDI OVO: BIBLIJSKA ANALIZA: Što je dar govora u drugim jezicima?
Očitovanja – od Boga ili od tijela i đavla?
No Jonathan Edwards, John Wesley, Charles Finney i drugi bili su kritični spram pretjeranih tjelesnih očitovanja, ali nisu svaki događaj odbacili kao da potječe od đavla. Zapravo, često su potvrđivali da ljudi doživljavaju Božji dodir. U svakom pravom probuđenju bit će očitovanja koja potječu od Boga, ali i onih koja su tjelesna i đavolska.
Pošto sam ispitao i Sveto pismo i prethodna probuđenja, zaključio sam da su većina tih očitovanja povezanih s duhovnom obnovom zapravo krhke (i pretjerane) ljudske reakcije na osjećaj prisutnosti Svetoga Duha. Neke službe Torontskog blagoslova i neke pentekostne/karizmatske službe mogu postati dosta razuzdane, no to ne znači da potječu od đavla.
Pavao je poticao ”karizmatske” kršćane da na njihovim službama bude više reda (1 Kor 14,26 – 33,40), no i dalje ih je smatrao kršćanima i vjerovao da je Duh prisutan u njihovoj zajednici usprkos neredu (1 Kor 1,1-9; 3,16; 6,19-20; 12,13).
Đavao gubi previše nevjernika i mlakih kršćana u takvim duhovnim obnovama da bi ih sam uzrokovao. To je posebno točno kada se torontski pokret ozbiljno okreće evangeliziranju izgubljenih i potkrepljuje to molitvom i postom. Sve što se događalo tijekom prošlih probuđenja vidimo i kod ToronTskog blagoslova: događaju se i dobre, i loše, i bizarne stvari. Bilo kako bilo, taj pokret u cjelini nije lažno probuđenje.
Autor: B. J. Oropeza; iz knjige ”99 odgovora na pitanja o anđelima, demonima i duhovnom ratovanju” (Stepress Zagreb)
