Nisam ostvario neki rezultat u timskom sportu. Nekoliko sam godina gledao sa žaljenjem na potraćeni potencijal i dječje snove, koji su bili toliko blizu ostvarenja, no nikada se nisu ostvarili. Zašto se nisam više trudio? Što da sam tada znao ono što znam danas? Zašto Bog nije dopustio da upotrijebim te darove koje mi je dao? Danas, s vremena na vrijeme me takva pitanja i dalje muče.
Čak i ako se u životu niste bavili nekakvim timskim sportom, možete se povezati s ovime. Ono što ste voljeli nadišlo je vašu vještinu; vaši darovi nikada nisu dosegnuli puni potencijal. No dok žalite za uspjehom koji nikada nije došao, jer li vam ikada palo na pamet da zapravo zahvalite Bogu na svojim neuspjesima?
Zahvaliti Bogu na neuspjesima?
Ovo mi je tek nedavno palo na pamet. Dok sam se izgubio u sanjarenju onoga što je moglo biti, Spurgeonove riječi odaslale su strjelice u moje fantazije:
Postoji jako mali broj ljudi koji se može nositi s uspjehom. Nitko se ne može nositi s uspjehom, osim ako im za to nije dana milost. Ako nakon dosezanja uspjeha, nakon malo uspjeha, počinjemo misliti i govoriti: „Evo, sada sam netko i nešto! Nisam li odličan u ovome? Gledaj ih samo, oni ne znaju kako to činiti. Ja ću ih podučiti!“, to znači da nam je potrebna poniznost, jer nismo sposobni nositi se s uspjehom. Postaje jasno da se ne možemo nositi sa slavom.
Bez trenutka oklijevanja, taj uspjeh za kojim sam čeznuo toliko dugo, postao mi je jasan u sekundi. Uvidio sam jasnoću svog idola. ”Uspjeh” za kojim sam čeznuo, za mene je zapravo bio status slavne osobe za kojim sam žudio. Imao sam zdravu ljubav prema sportu, no imao sam nezdravu ljubav prema vlastitom imenu, što znači da moja novo-izrasla vjera u Krista možda ne bi preživjela posljedice svjetovne slave. Čisto sumnjam da bih osobno mogao izdržati začetke drugog iskušenja, kojeg je Isus nadvladao u divljini:
„I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: “Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.“ (Luka 4, 5-7)
Zahvalio sam Bogu na tome što me je spasio od mojih snova o slavi. Bog me u mom mediokritetu zaštitio. Time što mi je dopustio da padnem, odgojio me je. Time što me je poštedio od uspjeha, zadržao me za sebe.
Djeca Babilona
Neke zrele duše mogu podnijeti ono što se naziva ”vatrenim iskušenjem popularnosti.” Iako ga neki mogu izdržati bez ozljeda, izgleda da je tvrdnja koja kaže da vrlo malo ljudi može podnijeti uspjeh, istinita. Ispunjenje naših zemaljskih snova, slava za kojom potajno čeznemo, prepoznavanje koje želimo dobiti i za koje se nadamo da će nam pokazati da smo ”netko i nešto” moglo bi, ako bismo ovo dobili, stvoriti katastrofu. Uspjeh skriva svoju cijenu, a neki od nas žive tako što trče za vatrom.
Mnogi ljudi, od kule babilonske pokušavaju ”stvoriti sebi ime.” (Postanak 11, 4) Oni u sebi imaju sebičnu ambiciju i žive za ono što je Pavao nazvao ”praznom slavom.” (Filipljanima 2, 3) Takav način življenja je opasan, jer je Isus upitao: „Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite?“ (Ivan 5, 44)
Čovjek ne može služiti dvjema slavama. Neki su, kako nam govori Ivan, čak i vjerovali u Isusova čudesa, no nisu priznavali svoju vjeru u Njega jer ”su više voljeli slavu koja dolazi od ljudi od slave koja dolazi od Boga.” (Ivan 12, 42-43) Bezbrižno su sjedili u sinagogama, umjesto da su hodali sa živim Bogom. Licemjerima koji su svoj post prikazivali grimasama na licima, koji su davali kako bi svi to mogli vidjeti i koji su molili dugačke molitve na trgovima ulica kako bi ih drugi mogli primijetiti, Isus je rekao: „Slavu od ljudi ne tražim.“ (Ivan 5, 44)
Ovdje ne smijemo miješati tjelesni uspjeh s davanjem duhovnih plodova. Molimo se za to da možemo utjecati na duše, za borbu protiv grijeha, proklamiranje Krista i da u našim obiteljima, pozivima i karijerama živimo za Božju slavu. Isus je sve ovo obećao. No, isto tako se odričemo vidljivosti uspjeha; čežnje ne samo za ostvarivanjem velikih stvari po Božjoj snazi, nego se odričemo i toga da svi drugi znaju da smo ostvarili velike stvari. Opsesije da naši grijesi budu zaboravljeni, a naše pobjede javno istaknute. Iskušenja da se u srcima molimo na bogohulan način: „Želim da svi budu ovdje gdje sam ja, kako bi mogli vidjeti moju slavu.“
Ne možemo sami podnijeti uspjeh
Bog nas treba osnažiti kako bismo se mogli oduprijeti oštricama uspjeha.
Pavao uči da je trebao biti osnažen u Kristu, kako bi mogao izdržati loše i dobro. Potreban nam je Bog kako bismo mogli proći kroz doline i kako bismo sigurno mogli proći planinske vrhove. „Znam kako je to biti ponižen,“ rekao je, „i znam kako je obilovati. U svakoj okolnosti naučio sam tajnu suočavanja s obiljem i neimaštinom, bogatstvom i potrebom. Mogu činiti sve u onome koji mi daje snagu.“ (Filipljanima 4, 12-13)
Sve uključuje i dobro. Apostol je trebao Krista kako bi mogao ostati zadovoljan u Kristu kada mu je život postao neizdrživo težak i kada su stvari išle iznenađujuće dobro. 13. stih, kao omiljeni stih kršćanskog sportaša, ne govori toliko o tome da ga Krist osnažuje kako bi mogao postići pobjedu, nego govori više o poniznosti nakon te pobjede; kako pobjeda i slava koju bi dobio ne bi postao njegov novi bog. Nama je potrebna božanska snaga kako bismo mogli ustrajati u divljinama, ali i kako bismo se znali nositi s uspjesima. Ako toga nismo svjesni, onda bi obilje i uspjeh mogli postati teret, a ne nešto pozitivno.
Hrana za crve
Usporedimo razlike između Petra, Pavla i Barnabe, ljudi koji su spoznali ovu tajnu i Heroda koji nije.
Kada se Kornelije pognuo kako bi odao poštovanje i slavu Pavlu, Pavao ga je zgrabio, uspravio i rekao mu: „Ustani, jer i ja sam samo čovjek!“ (Djela 10, 24-26) Nakon što su Pavao i Barnaba iscijelili paraliziranog čovjeka u Listri u Djelima 14, ljudi su rekli: „Bogovi su se s nebesa spustili k nama u obličju ljudi!“ (Djela 14, 11) Kada su to dočuli apostoli Barnaba i Pavao, razdriješe haljine i uletješe u narod vičući: “Ljudi, što to radite? I mi smo smrtnici, baš kao i vi! Navješćujemo vam da se od tih ispraznosti obratite k Bogu živomu koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima.“ (Djela 14, 14-15)
Ovi, od Boga poslani ljudi, razotkrili su Sotonino originalno iskušenje; biti poput Boga, ako je moguće barem u očima ljudi.
Herod je učinio suprotno.
„U određeni dan sjede Herod odjeven u kraljevsko ruho na prijestol i stade im govoriti. Narod izvikivaše: “Božji glas, a ne ljudski! Odmah ga, zbog toga što ne dade slavu Bogu, udari anđeo Gospodnji te on, pojeden od crva, izdahnu.“ (Djela 12, 21-23)
Trojica su dopustila da ih upotrijebi Bog i nisu oklijevala dati Mu slavu. Heroda su pojeli crvi.
Ne nama
Tijekom fakultetskog obrazovanja, još nisam naučio kako obilovati. Uspjeh za kojim sam čeznuo doveo je moju dušu u opasnost.
Nisam bio poput Williama Wilberforcea, čovjeka koji je, nakon donošenja zakona o ukidanju britanskog trgovanja robovima, svoju pobjedu podredio meditiranjem na jednom biblijskom stihu:
„Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje.“ (Psalam 151, 1)
Taj je stih postao njegov pečat. Bog je taj stih utaknuo u njegov rad i poziv. Tijekom vremena, naučio je kako obilovati. Taj stih je zastava muškaraca i žena koji su naučili Pavlovu tajnu: „Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje.“ Ako i samo ne dobijemo slavu zbog toga što živimo za Boga, neka nam bude radost to što Bog to koristi kako bi nas poštedio opasnosti slave.
Gospodine, poštedi me od zaraznog uspjeha
Razmišljajmo pažljivo o onome što imamo u Kristu. Mi smo sinovi i kćeri Boga. Što nam je još potrebno? Neka nas to oslobodi. Imamo Krista. Nebesa su naša. Vječna će slava biti naša.
Nemojmo se radovati zbog toga što smo činili velike stvari i zbog toga što smo osvojili pehare koji pokazuju naše uspjehe. Umjesto toga, radujmo se zbog toga što su naša imena zapisana na nebesima. Budimo zadovoljno zbog toga što se mi umanjujemo u ovome svijetu kako bi se Isus mogao povećavati. Slobodni smo biti nitko i ništa na Zemlji, jer ćemo biti slavni na nebesima.
Neka nam Bog podari hrabrosti za ovu molitvu:
„Gospodine, sačuvaj me od uspjeha ovoga svijeta koji bi me mogao uništiti. Nisu sve pobjede dobre pobjede, neće me svi trijumfi odvesti na vrh. Drži me podalje od postignuća koja bi me mogla napuhati, postignuća zbog kojih bih mogao/la doći u iskušenje da zaboravim na Tebe.
Naučio si me moliti, ”Ne uvedi me u napast” nisam dugo shvaćao/la pravo značenje tih riječi. No sada, kada svoje ciljeve i nade gledam na ispravan način, molim Te da učiniš ono što je najbolje za mene, čak i ako bi to značilo usmrćivanje mojih snova. „Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje.“
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz posebno dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.
