Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: “Gospodine, nauči nas moliti… Luka 11,1
Ovu molbu ne bismo trebali shvatiti olako. Jednom mi je netko rekao: “U svojoj mladosti nisam naučio engleski. To mi sada nedostaje na mojim putovanjima u inozemstvo. No i bez toga snalazim se po svijetu!”
Nadalje, molbu učenika ne treba shvatiti na sljedeći način: “Bilo bi dobro kad bismo znali moliti. Međutim, možemo i bez toga!”
Molba učenika prije svega predstavlja zov upomoć: “Gospodine, ne možemo bez molitve! A mi ne znamo pravo moliti. Možeš li nam pomoći?!”
Čovjek bez molitve je poput zrakoplova u magli kojemu je otkazao radio. Čovjek bez molitve je sam i prepušten svim svojim nevoljama. On ne može slati signal Onome koji ga jedini može izbaviti. A to je, blago rečeno, strašno.
Čovjek bez molitve za Boga je mrtav. Možda smo već stajali uz lijes nekog dragog pokojnika. Kako bismo rado još porazgovarali s njim! Ali on ne uzvraća ni jednu riječ.
Naš Spasitelj i Gospodin slično stoji ispred nas. On bi htio porazgovarati s nama o nečem važnom. No mi ostajemo nijemi. Mi ne možemo govoriti. Ne možemo se moliti. Biblija ovo stanje naziva “smrću”!
Čovjek koji se ne moli tek je prividno živ.
Moglo bi se dogoditi da se na sudnji dan nađemo pred Bogom i da nam on kaže: “Ne poznajem te. Iz tvojih usta nikada nisam čuo ni jednu molitvu ili zahvalu. Ovdje se nisi nikada pojavljivao. Odlazi, dakle, na ono mjesto na kojem nećeš imati nikakve veze sa mnom, na mjesto koje si sam sebi odabrao! Odlazi u pakao!” Tko ovo shvaća, taj razumije koliko je molba Isusovih učenika od sudbinske važnosti.
Gospodine, nauči nas moliti! Amen.
Autor: Wilhelm Busch
