Kako da otkrijem Božju volju za svoj život? To je uvijek važno pitanje pri odabiru školovanja, a posebno u naše doba ogromnih mogućnosti. Kao nikada prije, u anomaliji svjetske povijesti, učenici se udaljavaju od svoje izvorne zajednice, „odlaze“ na fakultet, donoseći odluke o svojoj budućnosti s minimalnim utjecajem ili ograničenjem u okviru adolescentskog konteksta.
Prije nego što se pitamo: „Gdje me Bog zove?“, prvo trebamo razmisliti: „Gdje me je Bog već pozvao?“ – ne da se vaši trenutni pozivi neće promijeniti ili promijeniti smjer u ovoj formativnoj fazi života, ali za kršćanina objektivni poziv od Boga uvijek prethodi njegovoj savjesti. Ako je od njega, on inicira. On čini prvi potez. To vrijedi za naš poziv za spasenje, a vrijedi i za bilo koji „strukovni“ zadatak koji nam daje u svijetu.
PROČITAJTE: 5 načina kako prepoznati je li vaš posao Božja volja
Razmotrite tri čimbenika
Za studenta ili mladu odraslu osobu koja se može osjećati kao slobodni agent – uzimajući u obzir mogućnosti i određenje za sebe kojim smjerom treba ići – važno je priznati da se već krećete u nekom smjeru, ne stojite na mjestu. Već imate Božje pozive – kao kršćanin, kao član crkve, kao sin ili kćer, kao brat ili sestra, kao prijatelj. A iz matrice tih stalnih, već aktivnih poziva, sada tražite Božje vodstvo za dalje.
S obzirom da ste već ugrađeni u kontekst, s konkretnim pozivima, kako biste trebali razmišljati o Božjem smjeru nakon školovanja? Ili kako pronaći Božju volju za svoje radno mjesto? Kršćani trebaju sagledati tri važna čimbenika.
1. Kakav posao želim?
Prvo, suprotno sumnjama koje se mogu pojaviti u našoj nevjeri, prepoznajemo da je Bog sretan Bog (1. Timoteju 1,11), a ne kozmički ubojica. U svom Sinu, po svom Duhu želi mijenjati i oblikovati naše srce na način da želimo posao na koji nas poziva, i na neki dobar način, u ovom palom svijetu, zapravo uživa u tome.
Posvećena želja dana po Duhu nije obaveza, već sredstvo za pronalaženje Božje volje. Novi zavjet je jasan da Bog želi vođe koji teže za pastoralnim služenjem. I možemo pretpostaviti da Bog želi isto za svoju djecu koja rade izvan crkve.
U 1. Petrovoj 5,2 nalazimo kako Božje srce i vodstvo stoji iza naše dobrohotne i trajne radosti. Tekst se odnosi na pastoralni poziv, ali ga možemo primijeniti i na bilo koji Božji poziv. Bog želi vođe koji rade „ne prisilno, nego dragovoljno“. Kako je predivno raditi iz težnje i užitka, a ne obaveze i dužnosti. Takav je naš Bog – dragovoljni (a ne prisilni) Bog, koji želi dragovoljne (a ne prisilne) radnike. Želi da njegov narod, voli svoje vođe, radi svoj posao „s radošću, a ne uzdišući jer to ne bi bilo od koristi“ onima kojima služe (Hebrejima 13,17).
Tako i kada apostol Pavao govori o kvalifikacijama vođa, prvo spominje težnju. „Vjerodostojna je riječ: seže li se tko za nadgledništvom, dobru zadaću želi“ (1. Timoteju 3,1). Bog želi radnike koji žele raditi, a ne radnike koji rade jednostavno iz osjećaja dužnosti. Gledajte vašeg Boga, čiji je obrazac da vas privede dragovoljno, a ne prisilno.
Međutim, želja sama po sebi ne stvara poziv. Česta je pogreška pretpostavka da je ta dana Božja želja sama po sebi „poziv“. Težnja je ključni faktor za razmatranje, ali sama po sebi ne predstavlja poziv. Dva dodatna čimbenika su potvrda drugih i od Boga dana prilika.
2. Potvrđuju li drugi taj smjer?
Dakle, drugo pitanje koje treba postaviti nakon subjektivne želje jest objektivnije pitanje sposobnosti. Vidim li dokaze, koji na prvu mogu biti neznatni, da mogu zadovoljiti potrebe drugih radeći na ovom području? I što je još važnije od vlastite samoprocjene, potvrđuju li taj smjer oni koji su iskreni i koji me vole? Misle li da bih dobro odgovarao tom poslu kojeg želim?
Ovdje subjektivne želje naših srca susreću konkretne, stvarne, objektivne potrebe drugih. Naše profesionalno djelovanje u ovom svijetu, bilo u kršćanskom služenju ili ne, nije za egzistencijalne potrebe ili naše privatno zadovoljstvo, već za ispunjavanje stvarnih potreba drugih.
PROČITAJTE: BOŽJA VOLJA I POSAO: Što Bog želi da radim?
Naše želje imaju svoju ulogu u tome, ali naš pravi „poziv“ uglavnom ne oblikuje naše unutarnje srce. Oblikuje ga svijet izvan nas. Često čujemo u društvu, pa čak i u crkvi: „Slijedi svoje srce“ i „Nemoj se pomiriti s ničime manjim od svojih snova“. Ono što je najvažnije, suprotno onome što prevladava u kulturi, nije suobličavanje želja vašeg srca svijetu, nego dopuštanje da stvarne potrebe drugih oblikuju vaše srce.
U traženju Božje volje za naš posao, tražimo gdje se naše težnje podudaraju s našim razvojnim sposobnostima kako bi zadovoljile stvarne potrebe drugih. S vremenom nastojimo razvijati neku vrstu dijaloga (sa sobom i drugima) između onoga što želimo raditi i onoga u čemu se smatramo dobri na korist drugih. Uživanje u određenim poslovima tipično raste kako drugi potvrđuju naše napore te vidimo kako dobivaju pravu pomoć.
3. Koja vrata Bog otvara?
Naposljetku, a možda i najviše zanemareni i zaboravljeni čimbenik u razgovorima o pozivu, zapravo su otvorena vrata od Boga u stvarnom svijetu. Možete se osjećati pozvanima, a drugi mogu potvrditi vaše sposobnosti, ali još uvijek niste pozvani sve dok Bog ne otvori vrata.
Ovdje slavimo u istini Božje providnosti, ne samo hipotetski, nego osjetno. Stvarni svijet u kojem živimo i različite opcije koje nam se predstavljaju nisu slučajne. Bog vlada nad svime – od njega, po njemu, za njega (Rimljanima 11,36). I kad stvarne životne opcije (ponude za posao) stvaraju težnju u nama i potvrđuju ih drugi, možemo ih smatrati kao potvrdom Božjeg „poziva“. Ne znači da se takav poziv nikad neće promijeniti. Ali za sada, kada imate svoj vlastiti osobni osjećaj Božjeg vodstva i dobre perspektive i potvrdu drugih, usklađene s prilikama u stvarnom svijetu u obliku stvarne ponude za posao, imate poziv od Boga.
PROČITAJTE: 3 načina da saznate jesu li ”otvorena vrata” od Boga
I možemo reći da je taj poziv od njega jer nam je sam Bog u svojoj providnosti, namijenio taj posao. Počeo je s procesom sadnje u nama pravedne želje da pomažemo drugima; te potvrdio smjer kroz naše proživljene sposobnosti i afirmaciju prijatelja. Dakle, on potvrđuje taj poziv otvaranjem pravih vrata u pravom trenutku. On je konačno Bog, a ne čovjek koji daje ponudu za posao.
Bog ne samo da daje nadglednike (Djela 20,28), i daje pastire (Efežanima 4,11-12), i šalje radnike u svoju globalnu žetvu (Matej 9,37-38), i šalje propovjednike (Rimljanima 10,15), i postavlja mudre upravitelje nad svojim kućanstvom (Luka 12,42), već stvara i stomatologe i vodoinstalatere. U svojoj dobroti daje školske učitelje, poduzetnike i socijalne radnike za pravedne i nepravedne. Šalje rukovoditelje i službenike. On vas šalje u svijet da služite drugima.
Autor: David Mathis; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
