Jedna hrabra majka podijelila je fotografije svog djeteta koje je preminulo u spontanom pobačaju kako bi pokazala da je bio prava beba, a ne ‘medicinski otpad’, kako su ga nazvali liječnici.
Sharran Sutherland, koja živi u Fair Groveu u Missouriju (SAD), sa četrdeset godina je izgubila svog sina Mirana u 14. tjednu trudnoće. Ultrazvuk je pokazao da je malenome srce prestalo kucati.
U razgovoru s britanskim medijima, Sharran je ispričala da joj je liječnica rekla da ga se mogu riješiti kao medicinski otpad ili ga mogu pokopati kod kuće.
“Razbjesnilo me kada je moju bebu nazvala fetusom. Nisam mogla vjerovati da insinuira da je on samo medicinski otpad. Strašno sam bila ljuta”, rekla je Sharran.
Liječnici su htjeli napraviti dilataciju i kiretažu, no majka je odbila jer je to značilo da će bebu izvaditi u komadićima. Umjesto toga, odlučila je roditi prirodnim putem 23. travnja ove godine, 173 dana prije termina. Fotografije pokazuju malenog koji je bio dugačak samo 10 cm, a težak tek 26 grama. Na njima se vidi njegovo lice, ruke, noge, pa čak i potpuno oblikovani nokti.
“Nisam mogla vjerovati da je tako savršen. Njegove uši, jezik, desni, usne. Nisam mogla vjerovati. Gledala sam ga, držala u svom naručju i promatrala koliko je savršen. Bila sam zadivljena”, rekla je Sharran.
S obzirom da maleni Miran po zakonu nije bio klasificiran kao dijete jer nije bio stariji od 20 tjedana, Sharran i njezinom suprugu Michaelu Sutherlandu dopustili su da ga odvedu kući te da ga pokopaju kako god žele.
“Bila sam uzrujana, ali također sam osjećala da bi pogreb bio previše. Nisam znala što napraviti.”
Sa suprugom je porazgovarala o ideji da ga zakopaju u lončanicu s hortenzijama koje će cvasti svake godine i tako ih podsjećati na Mirana.
“Odlučili smo da je to sjajna ideja”, rekla je Sharran.
Unatoč gubitku, Sharran kaže da je zahvalna jer je imala priliku roditi, vidjeti i držati u naručju svog Mirana prije nego li se morala oprostiti od njega. Međutim, smatra da joj nikada nije bilo dopušteno primjereno oplakati svog sina jer Miran po zakonu nikada nije bio dijete, samo fetus.
“Ovaj svijet učinio sve kako bi dehumanizirao nerođene bebe. Industrija pobačaja je imala veliku ulogu u tome, ali to ne utječe samo na žene koje su pobacile, utječe također i na žene koje su izgubile svoje bebe jer svijet njihove bebe ne vidi kao djecu. Kada žena izgubi nerođeno dijete, ne može ga oplakati kao žena koja je rodila dijete koje je preminulo nakon poroda. Kada žena izgubi dijete koje se još nije rodilo, o tome se gotovo i ne govori. Žena kroz to prolazi sama i smatram da je to zato što ostali tu bebu ne vide kao ljudsko biće, a to uistinu jest samo malo dijete”, rekla je Sharran.
Upravo iz tog razloga Sharran sada dijeli slike svog sina, kako bi pokazala drugim ženama koje razmišljaju o pobačaju da su njihove bebe dobro formirane u maternici. Nadalje, Sharran kaže da je jedna njezina prijateljica odustala od pobačaja nakon što je vidjela objavu.
U drugoj objavi, Sharran je upitala: “Kako netko može poricati ljudskost mog djeteta i svih ostalih tako mladih beba i ubijati ih na tako grozan način.”
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10216193746265847&set=p.10216193746265847&type=3
“Nadam se da će ove fotografije mog malenog potaknuti osobu koja razmišlja o pobačaju na to da se predomisli i dopusti djetetu da živi”, rekla je.
“Zato što sam podijelila njegov stvarni izgled i svoje mišljenje (o pobačaju), neki misle da sam ovo pretvorila u politiku, ali to nije bila moja namjera.”
Majka je ponovila da je njena želja pri objavljivanju Miranovih fotografija bila da osobe koje razmišljaju o pobačaju od njega odustanu.
“Kada žena pred sobom posjeduje sve informacije može donijeti najbolju odluku, a ako već ustraje u pobačaju, tada barem zna što čini.”
Sharran je također pojasnila da njezina namjera nije bila posramiti žene koje su već prošle kroz pobačaj.
Odlučila je podijeliti svoju priču 12. listopada, na datum kada se maleni Miran trebao roditi. Od tada se njezina objava proširila društvenim mrežama i više od 36 000 ljudi je lajkalo i komentiralo objavu.
