Prije ili kasnije smrt će snaći svakog čovjeka, a ne događa se svaki put, da ona dođe upravo onda kada čovjek ostari, kada je sit svojih dana. Mnoge zadesi smrt već u djetinjstvu ili u naponu snage. Kad je nečiji život u zanosu, i kad čovjek uvidi kako je lijepo i zanimljivo živjeti, iznenadna smrt može odjednom prekinuti svijetle snove i iščekivanje ispunjenja planova budućnosti.
Smrt nije neko uništenje. Čovjek ima neumiruću dušu. Većina ljudi je svjesna činjenice da ima jedan život i poslije ovoga. Ima mnogo nesretnika koji se hrvaju s mislima o samoubojstvu i smatraju da je smrt jedino oslobođenje od pakla u kojeg su preko svog grešnog života zašli. Kada ne bi bilo života i poslije smrti, onda bi smrt za te ljude stvarno i bila nešto divno. Međutim, čvrsto uvjerenje da ima nešto tamo poslije smrti i iza groba ipak ispunjava čovjeka strašnim nemirom i užasom pred vječnošću.
Istini za volju, ima i onih koji tvrde, da ima spasenja i poslije smrti. Međutim, u cijeloj našoj Bibliji (Svetom Pismu) nema ni jednog mjesta koje govori makar i o najmanjoj mogućnosti da se može doći do obraćenja i spasenja i poslije smrti čovjeka. Dani koji se žive na ovoj zemlji su ono vrijeme koje čovjek ima na raspolaganju da traži Boga i doživjeti spasenje. Nakon smrti čovjek više nema nikakve mogućnosti za obraćanje i spasenje. Kako stablo padne tako će i ostati. Zato čovjek uvijek treba biti spreman na smrt. Mnogi ljudi neće govoriti o smrti i vječnosti. Neki čak i zabranjuju svojima da i spomenu smrt – a ipak je ona tako blizu svih nas!
Nije davno tome kako su stanovnici jedne od naših susjednih zemalja na nemio način doživjeli užase rata. Smrt i očaj. Posjetio sam jedno groblje gdje se nalazila i jedna velika zajednička grobnica. Na njoj je stajao jednostavan drveni križ na kojem je pisalo “Dobro je živjeti kad je čovjek mlad, ali je bolje umrijeti ako se umire za jednu dobru stvar.”
Ostavimo po strani kako dobra je bila ona stvar za koju su ti ljudi dali svoj život. Bio sam bliski prijatelj s mnogima koji su sada u tom grobu zakopani. Bili su to ljudi u svojim najboljim godinama. Više godina smo išli zajedno u školu. Na školskom dvorištu smo se razišli i zaželjeli jedan drugome sreću. Ni jedan od nas nije pomišljao na rat i smrt. Svi su htjeli živjeti i od života dobiju što se više može.
No, nakon nekoliko godina je došao rat. Svega za nekoliko dana u krugu mladića zavladali su tišina i muk. Pali su od neprijateljskih zrna – a da su jedva i znali tko je bio neprijatelj. Ove mlade ljude pokosila je smrt u cvijetu njihove mladosti, upravo onda kada je izgledalo da pravi život tek počinje. Ne znam jesu li bili spremni za vječnost. Dok smo još bili djeca govorio sam im o Bogu. Ne znam jesu li dobili svoj MIR S BOGOM i osigurali sebi vječni život.
Ili, uzmimo, na primjer, naše vesele mladiće ribare s našeg arhipelaga. Oni su iu mračnim ratnim godinama morali nastaviti svojim dnevnim zanimanjem. Neki su sa svojim brodom naletjeli na minu i brod je zajedno sa mladom posadom potonuo u morske dubine. Ni tijela im se nisu našla da bi se barem pogreb mogao obaviti. More i smrt uzeli su mlade radnike. Samo Bog zna da li su bili spremni.
Sjećam se dvojice novopečenih maturanata, koji su za vrijeme maturalne zabave odlučili izaći i malo se provozati jezerom u jednom sasvim novom malom čamčiću. Bilo je divno osjetiti oko sebe ljepotu proljetne topline mjeseca svibnja i na časak ostaviti školske drugove i biti nasamo.
Mladi zaručnici sjedili su u svom čamčiću. Sigurno su razgovarali o svojoj zajedničkoj budućnosti i sreći. Noćni sati su odmicali a mladi zaručnici se nisu vraćali. Među maturantima se budila uznemirenost. Pošli su da ih traže. Ujutro su se pojavile dvije bijele kape ljuljajući se na valovima jezera. Mladi par je nestao u vodenim dubinama. Smrt ih je uzela baš onda kada im se život otvarao i smiješio i kad je sve izgledalo divno. Jesu li bili spremni na smrt – nitko ne zna.
Autor: Abner Dahl
