Ponekad je teško ljudima oko sebe objasniti svoje osjećaje. Ne zato što se bojite onoga što će vam reći, već iz razloga jer naša kultura ne prihvaća iskrenost po pitanju bola.
Stvarnost je da preveliki broj ljudi stavlja fasadu savršenstva kako bi druge držao podalje od saznanja koliko su uistinu osjetljivi. Čini se da je svaka pokazana bol znak slabosti. Ovdje sam kako bih vam rekao kako je u redu ponekad ne biti u redu. Sjetite se, čak je i Isus zaplakao.
1. U redu je zaplakati.
Nema ničega lošeg u plakanju. Tko god je rekao da je plakanje samo za bebe je lažac. Istina je da je čak i Isus zaplakao.
2. U redu je uzrujati se.
Nitko nema odgovore na sve, čak i najpametniji se ponekad uzrujaju. OK je ne znati odgovore i rješenja za stvari koje nas muče. Svjetlo na kraju tunela je poznavati Boga koji ima sve pod kontrolom, čak i kada mi to nemamo.
3. U redu je biti pod stresom.
Stres je danas neizbježan, i svi ćemo se kad tad suočiti s njim. Ok je biti pod stresom, ali ne dopustite da stres određuje kretanje vašeg života.
4. U redu je da ne razumijemo sve.
Za sve stvari ne postoje odgovori, ali to je mjesto koje ljepota vjere može preuzeti. Određene okolnosti i događaje u vašem životu nećete razumjeti, ali morate shvatiti da je sasvim OK ne znati sve odgovore. Postoji poniznosti u izjavi: ”Ne znam”. A ponekad priznanje da ne znaš sve je prvi korak u pronalaženju mira i utjehe u situaciji u kojoj se nalaziš.
U redu je ne biti u redu.
Prilagođeno i prevedeno prema članku autora Jarrida Wilsona
