Mi pokušavamo sve osim molitve. Čitamo knjige te tražimo formule i upute. Odlazimo prijateljima, propovjednicima i savjetnicima tražeći riječ utjehe ili savjeta. Tražimo posrednike, a zaboravljamo na jedinog Posrednika koji ima odgovore na sve.
Mi ne molimo jer je to težak posao – uglavnom. Nije teško moliti kad neočekivano dođe nevolja, kad se iznenada pojavi rak ili kad iznenada netko od naših ljubljenih umre od srčanog udara. U takvim prilikama vrlo smo slomljeni u duhu i možemo plakati i moliti. Tad je lako, ali trebali bismo ovisiti o Isusu i u dobra i u loša vremena. Trebali bismo primati našu snagu i pomoć daleko prije nego nas svlada kriza. Trebali bismo izlijevati svoje srce njemu svakoga dana svog života.
Nije čudo da smo tako suhi i prazni. Živimo zanemarujući tajnu klijet molitve. Nije to zapravo stvarna suša, to je mlakost. To je pojava hladnoće koja nastaje od pasivnosti i napuštanja svetog mjesta.
Ništa tako brzo ne rastjera sušu i prazninu kao sat ili dva nasamo s Bogom. Nedolaženje na sastanak s Bogom u njegovoj tajnoj klijeti izaziva krivnju. Znamo da bi nas naša ljubav za njega trebala voditi u njegovu nazočnost, ali mi sami sebe zapošljavamo na mnoge druge načine tako da vrijeme prolazi i naš Bog ostaje zanemaren. Prema njemu bacamo čitav niz “misaonih molitava”, ali ništa ne može nadomjestiti tajnu klijet sa zatvorenim vratima kad molimo Ocu u osami. To je rješenje za svako sušno razdoblje.
Autor: David Wilkerson
